"USLOV BEZ KOJEG SE NE MOŽE..."

22.10.2020.



slika: digital art


"-26 Conditio sine qua non

Uslov bez kojeg se ne može"



"Iz provalije svoje niskosti i kukavičluka zvao je Boga, jer on će umrijeti.
Znao je to.

Srce otrovano sumnjom.

Ta sumnja se i ranije javljala, uvijek je dolazila snažnija, obimnija. U sve.

Tijelo mu se raspadalo, jer je zloupotrijebio dušu. Čudna je to stvar - saznanje da ćeš umrijeti i sad kao da je već napustio sebe, gleda sve drugim očima.

Otvorio je oči, mozak, samozvanog uljeza sebe, huškao ga na sebe.
Neometan razumom nije se branio.
Podlegao je sebi.
Bez objašnjenja i oslonaca.

Zapamtio se dobro.
Dvije kristalno jasne stvari.

Prva.
Ne smije stati prije zadnje glave Otkrovenja.

Druga.
Reći joj ‘volim te’.
Tako ću se iskupiti.
Za sve. Za greške.
Ne prema životu. Život nije pružio utočište, nego prema onima koji su ga voljeli.

Molit ću za oprost za neprilike koje stvorih, zahvalit ću za ono što su za mene činili.

Biće ono što jeste.
Imat će sebe.
Nije nešto, ali dat će sebe najskromnije i najviše što može.

Nije on Bog. Nije mu nimalo blizak.
On je jedno od čuda njegovih.
Možda najčudnije.
Možda čudovišno, ali podjednako čudo."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

PROMOCIJA KNJIGE "ZOVE MENE MOJE SELO" - ŽELJKA JOTANOVIĆ

21.10.2020.




još jedna autorica je dobila svoju 2. zbirku poezije koju sam joj pripremila za tisak-štampanje:

mlada pjesnikinja iz Slovenije Željka Jotanović napisala je svoju 2. zbirku poezije "ZOVE MENE MOJE SELO", a Anđa Jotanović, blogerica Angelija - Anđa Jotanović je napisala osvrt za ovu lijepu zbirku:

"OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „ZOVE MENE MOJE SELO“ Željka Jotanović
napisala Anđa Jotanović


Toliko čežnje za svojim rodnim selom, (Čečavom), još nigdje nisam čula, vidjela i pročitala. Ta čežnja za zavičajem izvire iz same duše naše pjesnikinje Željke Jotanović kojoj je ovo druga knjiga pjesama.

Upoznata sam sa čarima seoskog života, jer sam i sama odrasla u sličnim okolnostima. Zato me još više fasciniraju ovi nadahnuti stihovi. Oni glatko teku iz sjećanja na iskustva odrastanja u idili seoskog života gdje je svaki događaj zabilježen u radosnom srcu.

Odrastanje i probijanje kroz život brzo nam oduzmu radost i slobodu kretanja, ali nam uvijek ostane sloboda izražavanja kroz sjećanje proživljenih trenutaka koji su nas trajno obilježili kao ljudsko biće. U toj ljudskosti sve su vrijednosti naših predaka i njihovog učenja o životu i opstanku. Kad se otisnemo na put preseljenja iz rodnog kraja, ostaje nam prilagođavanje nepoznatim ljudima i novim životnim okolnostima.

Život nas ponekad ne pripremi dovoljno snažno na izazove koji stoje pred oduzimanjem naše slobode mišljenja, govora i ponašanja. Prilagođavanje je ponekad vrlo bolno i teško bez ramena na koje bismo se mogli sigurno osloniti. To rame naša Željka Jotanović je imala i izgubila. U njoj su ostala sjećanja na proživljene ljubavi i čarolije odnosa zaljubljenih bića koji kroz pjesme pričaju svoju priču.

Ova knjiga „Zove mene moje selo“ puna je stihova o kojoj sanja ljudska duša protkana raznim emotivnim iskustvima srca. Nostalgija za proživljenom srećom i osujećenom ljubavi izvire iz svakog stiha.

Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovu životnu priču, iako mi je ponekad i tuga zaiskrila u zjenicama oka. Sjećanje na sretno djetinjstvo naše pjesnikinje ostavlja svoj pečat zadovoljstva življenjem u nekom ljepšem vremenu gdje se o slobodi nije razmišljalo. Ona je bila sastavni dio života. Podređenost društvenoj i obiteljskoj zajednici može biti teško iskustvo duši koja odraste u slobodnom kretanju, zdravom disanju i mudrom mišljenju. Preuzimanje odgovornosti za sebe je i odrastanje, a izlazak iz iluzije da će se netko drugi pobrinuti za naše potrebe daje nam mogućnost, da se susretnemo s onim dijelom sebe gdje su pohranjene najljepše, ali i najtužnije uspomene. Sve je to naša pjesnikinja proživjela i smjelo svoj život usmjerava pjevajući o njemu, iako su i suze njegov sastavni dio.

Knjiga je nadasve interesantna za ljude koji su se otisnuli iz svog zavičaja i krenuli putom nekog boljeg, smislenijeg života gdje je življenje lakše, a opstanak ipak ubire svoj danak u čežnji duše za mladošću i nekim sretnijim obiteljskim životom koji je protkan vjerom u Boga, svece i poštenog čovjeka. Vjera u sebe vraća čovjeku snagu koja utire put za snalaženje ljudske duše u svim životnim izazovima.

Čitajući ove stihove promišljala sam o tomu hoću li biti dovoljno kompetentna, da napišem osvrt na njihov sadržaj. Duboko me dirnula iskrenost pjesnikinje i njen otvoren pristup životnim iskustvima takvima kakva jesu, a ona su i vesela i tužna, iz njih izvire ljubav, vjera, nada, ali i odlučnost da se korača ispravnim putom u ispravnom smjeru, onako kako je pjesnikinja naučila u najranijem razdoblju svog života živeći uz mudrost djeda i bake.

Od srca preporučujem ovu knjigu pjesama i vjerujem, da će kod čitatelja pobuditi sjećanje na svoje proživljene trenutke odrastanja, prve ljubavi i nostalgiju za jednim vremenom koje nam se sada čini tako dalekim, a opet vrlo bliskim."

Anđa Jotanović, književnica,
Rijeka, 02.09.2020.

"PJESNIČKA SLOBODA..."

20.10.2020.



slika: digital art


"-15. Licentia poetica

Pjesnička sloboda



"Okupiran sam tom mišlju.

Ne da mi leći ni one sate kad bih i ja to morao. Bezbožne ideje sebi ne tajim.

Ja sam onaj ko sam.
Pred sobom sam gol i nov, poput Mesije.
Kupaonicom hodam gol do spavaonice, pred ogledalom posmatram tijelo. Lijepo tijelo.
Sposobno za užitak.
Svoj.
Tuđi.

Mislim na tijela. Ponekad ponavljam u sebi slike djevojaka koje sam pratio po poljani, oštrih lica, mekanih dlanova.

Ponekad samo pratim trag.
Jedan.
Dovoljan.
Repetiram posrtaj.
Jedan.
Dovoljan.

Ležim na poljani okružen oštrom travom otkosa. Djevojka je do mene, puni zrak tišinom. Nepokretno sjedi raširenih tabana i skupljenom žutom haljinom između nogu. Kineski žutom.
Mirna.
Nepomična.
Posmatra me.

Spuštam njene naramenice. Svlačim joj košulju na polovinu grudi. Gledam usjek dvije bijele kugle. Rušim se. Odvajam dušu od sebe.
Želim je.
Mrzim je.

Drhtim, duboko dišem. Mogu pobjeći od svega, ali od sebe ne mogu.
Odjeća je Božja. Odjeća me čini sigurnim. Ispod odjeće sam ja. Tu ništa nije sigurno.

„Nemoj se pomjerati, molim te, ne dodiruj me, ja hoću da osjetim.“

Nije me strah, da ću je povrijediti. Neće joj se desiti ništa novo. Pustit ću ovaj put.
Nju.

Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.

Skinula mi je odjeću. Trpio sam ubode trave duž leđa.
Marila nije ni za sobom ni za mnom.
Nisam rekao ništa. Osjećao sam radost.
Neću potpuno biti dobro. Bolom mogu otkupiti užitak.

Prešla je preko mene. Svom težinom, naglo.
Oštra bol preko kukova.

Zar nije stalno govorila o svili?
Tkanina trlja moja bedra i nije to svila. Nije ništa posebno, sasvim obično platno.

Obukla je svoju sasvim nevažnu stvar.
Obukla se za mene.

Osjetio sam ruke, sklanjala je žuti prevjes preko njenog tijela preko. Moga tijela preko.

Glavama smo ostali zarobljeni u oblaku žute haljine.

Ništa za mene.
Njoj sve.

Shvatam značenje - hoće ona osjetiti-uzeti mene.
Njoj sve.
Pripadanje.
Neko ko će pripasti njoj. Bar jednom.

Nisam vidio ništa, osim lica.
Žuto lice, koža, kosa.
Žute oči.

Nisam se doticao njenog tijela, otišao sam dalje.
Okov kože i kosti je razlomljen.
Znao sam da me je pustila sasvim sebi.

Prvi put.
Posljednji?
Da li želim biti posljednji?
Da li ona?

Zatvorio sam oči. Iznutra ponovo žuto. Uzela mi je sve.
Ovako se osjeća sunce.
Žuto.
Vrelo.
Rušili smo tišinu.
Glodali golotinjom glad.

Glad svog tijela sam osjećao, gutao, stiskao zubima, iznova.
Prolazili su uzdasi, urlici, mucanja.
Prestankom pomjeranja, vidjeh.
Glave nisu više bile pod haljinom.
„Voli me“.
Okupala me.

„Voli me“
Krstila.
Znojem, poljupcima, suzama.
Nov. Izašao sam nov.

„Volim te i ne možeš mi ništa.“
Stvari koje su se zbivale u meni bile su glasnije od grmljavine. Što veća svetinja i molitva, dva put veći grijeh i prokletstvo.

Bog-grešnik. Vidio sam. Vidio sam dlanovima, očima, tabanima, tjemenom.

Bio sam ogroman.
Tijelo između peta i tjemena.

“O, Bože, ako postojiš,
spasi moju dušu, ako je imam.“

Ernest Reman

Bio sam obilježen.
Otac i sin.
Sin od oca.

„Voliš me i ne možeš mi ništa.“

Znao sam, naučila je šta sam ponavljao.
Naučila me da znati je opasno.
Ne mirim se sa mirenjem od tada.

Otišao sam sa poljana zauvijek.
Sjeme je posijano.

Nisam znao da sjeme ne klija,
ono počelo satirati je."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

"UDOVI RAZBACANA PJESNIKA..."

17.10.2020.



slika: digital art


"-21 Disiecti membra poetae

Udovi razbacana pjesnika



"Dječaci misle da lijepo ne krije bol.
Dječaci misle da smiju dodirivati sve što nije oštro. Dječaci misle da su lijepe stvari svete.
Dječaci vole kvariti stvari.

Dječaci bace pokvarenu stvar kada je otvore.
Dječake plaši slomljena unutrašnjost.
Dječaci ne vjeruju ničemu što ne mogu doseći.
Dječak postaje muškarac kad mu bol omili.

Mili moj, kakvo si odrastanje imao!
Ne plaši te poderana rana, ogoljena duša ni krzav porub haljine.

Uništila sam ga kroz šiblje i oštro kamenje na tlu.
Morat ću to popraviti. Ne sad.
Sad me sažaljenjem svog pogleda pokrivaš.

Jesi li tu bio cijelo vrijeme?
U ovoj sobi?
Unio si me pažljivo. Lijepa je.
Liči mi na grobnicu lijepo očuvane ljubavi.

Osjetila sam, spustio si me oprezno na krevet.
Grč je prošao mojim tijelom.

Jesam li za tebe neko ko tek treba bolesnički krevet ili sam bolest koju hoćeš preležati?
Tijelo te odavalo grozničavim drhtanjem cijelim putem, dok si me nosio.

Je li te uplašilo sa koliko ljubomore sam ščepala tvoje ruke?
Tom ljubomorom, čini mi se, mogu te sjetiti na ono vrijeme kad si bio odraslo dijete i kako me tad nisi htio ispustiti iz ruku, kao omiljenu igračku.

Znaš li, da kad ispustiš igračku, ona prestane da se igra. Ona umire u kutu uglovima svih udova, krnji se i kruti. Ljuti. Urušava u sebe manjkom tebe.

Odmakao si se od mene. Jedva te nazirem u kutu.
U mraku. Ponovo u mraku.

Jesu li ti ikad rekli da Lucije znači svjetlo?
Gdje je nestalo sve što si nekad bio?
Zar nisam više ona kojoj nesvjesno tvoja misao luta?

Cvjetni motiv posteljine birala je žena.
Košulje nisi oblačio odavno ili ih ona više ne pere.
Ili je više nema?
Ili je sada nema?

Soba je zagađena nedovršenim mislima i knjigama. Poznam ih.
Poznaš ih i ti.
Ostavljene su po podu, pregažene.

Govorili smo stihove kao obećanja.

Mislila sam da su obećanja. Pregažena su.
Tuga je što si me uveo u ovu sobu.
Hoću da te volim.
Hoću da me voliš

Čini se kao da razmišljaš koliko sam za tebe umrla.
Tužna sam, očajna sam.

Duh tvoj. Nečiji.
Duh tuđinski, razbacan oko nas ukazuje mi koliko ne djelimo ništa.
Duh neke ljubavi koja je, čini mi se umrla, ali još je tu.

Ljubav, a tu samo nedostaju tijela.
Tuđa.

U ovom trenu smoći ću snagu ugurati sebe u međuprostor unutar grobnice lijepo očuvanih ljubavi ipak da ostanu naša dirljiva tijela.

Došla sam naći svjetlo.
Istjerati tamu zauvjek.
Ovako ili onako.

Ustajem sa kreveta.
Ne plaši se, neću pomaknuti niti jednu razbacanu stvar.
Zaobišla sam sve te ikone tvog svetilišta.
Klečim pred tobom.

Neizrečena je to molitva, daj mi šaku sebe protiv svih moralnih načela.

Moj oblik i tvoja sadržina kinje jedno drugo, jer kipte jedno ka drugom. Popucaj te membrane, brane, barikade i pusti me sebi.

Šta ti je važnije, sloboda ili pobjeda?

Podigao si glavu zakržljalu poginjanjem. Vidim tragove suza na tvom licu.
Tvojih i mojih.

Kosa ti je duga, mnogo duža, nego kad sam te vidjela zadnji put.
Lijep si. Divan si.
Ništa ti gorčina nije pokvarila skladnu liniju usana.
Mogla bih te beskrajno dugo gledati.
Nikako ne sklopiti oči.

U krilu ti je ruka i sklapam dlanove oko nje.
Dlan na dlan.
Toplina sunca i treperenje vjetra.
Nosiš uvijek iste darove mom trbuhu.
Jedva da osjetim ožiljke dlana.

Trebali smo se pažljivije igrati. Manje ozbiljno.
Trebalo nas je manje boljeti na dodir.

Ne sanjam te.
Svjesno sam odlučila, da boraviš stalno u mojoj glavi. Kako ko to zove, nije moje da razlučim.

Nismo isti, ali zato što se nismo prepoznali.
Dovoljno upoznali.

Mijenjali smo svoje likove po potrebi. Čin iz čina igrali se pravednika, ljubavnika, prolaznika, pokornika, pokojnika.

Uškopili smo potrebu odgađanja života na račun smrti. Izračunali smo ih previše za dobar ukus tek dva prosta života.

Popustimo malo bar noćas.

Bolest je to što te i danju i noću maštam. Noćas kao i prethodnih života.

Svaka noć, smrt je ista.
Svaka smrt, dijagnoza je ista.
Nek’ mi se život ugasi, ako ikome štetu čini.
Šteta je postojati nikome.

Boliš me, od zuba, od usana … nemanjem.

Sva ova noć i na izmaku sam snage.

- Hoću ispovijed.
- Ne govori ništa.

Lomili smo koplja ponovo.
Plima i oseka.

- Idi spavaj! Umorna si. Ima vremena za ispovijedi.

- Šalješ me u krevet kao u kaznu! Šta kad se probudim? Zašto tu? Zašto ti ne spavaš? Umoran si, nosio si me.

- Biću dobro...lezi, ne boj se.

- Ti me se bojiš ili za mene? Smijem li biti ovdje?

- Smiješ li?

- Ne odgovaraj na pitanje pitanjem. Krevet, je li tvoj? Soba?

- Nije moj.

- Vidiš, u tome je sve. Mrzim sredinu ničega. Sve usput, nečujno. Ostavi ovu sobu, sve. Imam iste ove knjige, imam ih i više, neće ti ništa nedostajati.

- Ne idem nigdje. Nisam te doveo da bi bježala, ali ako želiš ići…

- Ne, ne želim nigdje. Samo ova soba, muči me to.

- Soba je samo soba i ne misli o tome. Spavaj, molim te.

Lakomisleno učitelj postade učenik i njegova odlučnost se raspolovi na njegovu lakomost i njenu lakoću.

Korak po korak odbijali su se od zemljanu plohu kao da uče prve korake. Nerazumljiva ljepota stvaranja novih koraka u plesu njihovog života utkana je u tu sliku.

Nekome sa strane izgledaju ujednačeno, zaneseno tijelo umorno od plivanja baca se u postelju na predah.

Nije sjela na krevet.
Gledala ga je.
Spoznavala.

Zastala je leđima naslonjena na njega.

Sve što joj je odgovoreno, rečeno je da se izbjegne odgovor. Dao joj je oprost za svoju ljubav.

Soba je samo soba.
Krevet je samo krevet.
Idući tom mišlju nudi joj odlazak u krevet i to je samo to, samo odlazak na počinak.

Ništa nije bitno.
Vratili su se na početak.

Je li to izgovorio?

Lomila je svoja koplja.
Pred njom se razvijala bijela posteljina predaje.
Stvari su stvari, soba, krevet...

Osjetio sam miris njenog vrata prateći je ka krevetu.
Ne vjeruje mi.

Olako sam koristio vjeru i sad me izdaje.

Vaga pred krevetom ceremoniju izdaje.
Zaudaram previše na mene bivšeg.
Misli u samoći će otvoriti oči.

Još je u groznici i ne vjeruje da sam došao.
Glancao sam ubjeđenja o čistoći i nekadašnjoj istini. Poričem se i odričem djela kojima joj naštetih. Nauk je to: mrziti svoj život i opet ga ne ispuštati.

Obolio sam je.
Pomoći ću joj.
Njoj. Sebi.

Ne znam kako je to sebe osloboditi.
Učit će me ona noćas sve potrebno.
Moram je osloboditi haljine.
Može trenutak stajati sama.

Odmičem se od nje tek toliko, da joj prebacim haljinu preko glave.
Obolila me u trenu.
Drhtim. Gorim.

Ruke su mi u vatri, dok je dotičem.
Skidam sa nje komadiće trave, opale latice, grudice blata zalijepljene za kosu.
Vrela je od umora.
Moram je obući.

Nije da želim.
Tako treba."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

UŽIVO: DANA ŠKRBA... na blogu još jedna njena pjesma: "IZMEĐU PETA I TJEMENA..."

14.10.2020.



Uživo, video gdje se konačno vidi autorica DANA ŠKRBA, jedne od najboljih knjiga MOLJAC U SVILI koje sam pročitala u zadnje vrijeme!

''(VIDEO) POGLEDAJTE KAKO IZGLEDA ŽIVOT U ŽENSKOM ZATVORU: OVO SU NJIHOVE ISPOVIJESTI!



U jedinom ženskom zatvoru u Federaciji BiH, onom u Tuzli, smješteno je skoro 40 zatvorenica. Kakav je život žena iza rešetaka, da li se kaju i šta planiraju po izlasku, ispričale su za Dnevnik Newsmax Adria.''

izvor:
https://crna-hronika.info/video-pogledajte-kako-izgleda-zivot-u-zenskom-zatvoru-ovo-su-njihove-ispovijesti/172683?fbclid=IwAR3_iA2RcTaHrEQLlNrUZ1XkpVpn5qaTUUMhpTGagQxw37gDrtHxjsQDxp8



slika: digital art


"-14 Inter calces et verticem

Između peta i tjemena



"Majku je ubila ljubav.
Oca je ubila majka.

Živim u očevoj kući.
Danju i noću borim se sa grijehom. Danju i noću borim se sa grešnicima. Borim se protiv grešnika. Borim se greškama.
Gubim. Dobivam.
Ne odustajem.

Noću umirem.
Proganjaju me snovi.

„Najmoćnije drveće
mora pustiti korijenje
duboko u tamu,
duboko u zlo.“

Nitzche

Poznam zlo.
Zlo je poznat teren.Igralište-izgaralište.

Prošlost nije ono što vjerujem, da se zbilo već ono što jeste bilo. Nema bježanja.

Duboko na obodu grada poljana. Poljana nosi snove, žudnju, kajanje, smrt. To je moja zla kob.
Svršit ćemo zajedno.

Čovjek proživljava prvi put sve bez pripreme.
Sad znam. Istina me dotakla.
Sin sam svog oca. Idem spreman.
Između peta i tjemena slobodan. Svoj. Ponovo.

Napuštam kuću opasanu ogradom. Četiri je popodne. Udišem vrelinu. Ulazim u travu, prstima je raščešljavam brzo koračajući.
Osjetim ih. Tu su.
Jedni.
Jedne.
Oni.

Danima mi prilaze očevi, majke, uplakane djevojke, vojnici na štakama, dječaci lijepi, ružni.

Nešto je drugačije.

Poljana zmijsko leglo opačine, gubilište, jama zla.

Crkvena renesansa ispovjedaonicom vlada.

- Molim vas, oče, noćas se moram spustiti tamo, ja je moram vidjeti još jednom. Nije mi dozvoljeno, ali tako mi Boga hoću!

Neka me nema, ruke, stvari koje mi šapuće dok sam sa njom. Ona nestaje kroz tunel, idući za njom vidim svjetlo, vidim Boga. Pita me da li je volim?
Stalno joj moram govoriti da je volim.

- Razumijem, ali to nije u redu. Moraš prestati. Uništit ćeš se, već ti se zavukla pod kožu.

- Kožu, koju kožu? Ona me prva dotakla ikad, nije to ništa rekla je, ista sam ti, rekla je.

Oče, svi se boje moje kože, odvratan sam. Ništa ne pere ove ožiljke. Deset godina je od požara vijećnice prošlo. Uzalud je. Ona razumije, samo me ona vidi iznutra.

- Oče, šta više da radim, oblačim haljine, kitim se. Oblačim svilu, one smješne glupe trakice. Neće da me zaprosi. Dopustila sam i da legne sa mnom. Ništa. Znam gdje ide svaku noć, je li vam rekao? Svaku noć lovi beštije. Išla sam tamo, nego šta, nisam blesava. Niko mene neće ismijavati. Našla sam ga. Pa on u blatu sjedi, ništa posebno. Eto, došla sam mu, ali nisam dala da me takne. Baljezgao je, rekao mi je da ako voliš i blato je palata. Otjerao me je, rekao da ima ko da voli njega, a ne stvari.

Promjena.
Narav zvijeri se promjenila.
Zvijer koja moćno kopulira. Manipulira.
Ne tjelima. Dušama.

Draži mišlju o jedinoj utjesi zemaljskog roba.

Ljubav."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"








http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

''Da te gledam kad mi bude došao posljednji čas i da te umirući držim klonulom rukom...''

11.10.2020.



slika: digital art


"-12 Te spectem supema mihi cum venerit hora, te teneam moriens deficiente manu

Da te gledam kad mi bude došao posljednji čas i da te umirući držim klonulom rukom



"Uzalud svi smisleni govori „odveli su nas putevima bez povratka.“ Čim smo izašli vratili smo se negdje.
Živimo mišlju da idemo ka smrti .

Spoznao sam da je nosimo u sebi, kao okidač, lukavo sakriven pod epitelnim branama.
Odgađamo stisak do pogodnog trenutka.

Nismo živjeli vani koliko smo bili podložni vanjskom.

Odnekud su došle magle.
Bez upozorenja.

Volim te, ljubavi, toliko godina isto.
Gubim te, ljubavi, toliko godina isto.
Čitavu vječnost te gubim.

Umorna sam od tvoje stvarnosti.
Hoću preći na drugu stranu, hoću biti zrak što te dotiče, biti tvoj znoj. Umorna sam dijeljenjem tebe sa tvojim Bogom, krivnjom, pravdom.

Noćima me ostavljaš praznu, dok kopaš grobove.
Jedeš mi noći, gutaš mi dane. Volio si me bjesomučno, dok nisi otkupio ljubav.

Jesi miran, Isuse, sad si ubio Judu? Nije ti dalo mira, zar ne? Ne trebam raj, nikad nećemo biti na istoj strani nebeske postelje. Tako je oduvjek i trebalo biti.

Sjeti se slada jutara kad nisi olako mogao preći preko mene. U meni si neprolazan, zakovan, otrovan.
Znaš li koliko te čekam?
Proklinjem svaki sat nekršten tvojim dodirom. Oslobađam te ljubavi svog tijela.

P.S: Natpis mi na grob ne stavljaj. Kad zasiječeš dlan, u grijeh ili molitvu, krvlju mi ime potpiši.

Majku smo našli obješenu o kovano gvožđe nad vratima.
Vratima očeve radne sobe. "



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

"ZA LJUBAV NEMA MJERE NI ODMORA, OSIM U SMRTI..."

04.10.2020.



slika: digital art


"-13 Nec modus aut requies, nisi mors, reperitur amoris.

Za ljubav nema mjere ni odmora, osim u smrti



"Sjetio sam se natpisa na zidnom satu.
Svi ranjavaju, zadnji ubija

Otac se ubio za njom.
Zbog nje.
Nju nije izdao.

U očima slika obećana kraljevstva Božjeg. Nije skidao pogled sa njega. Bez kajanja okrenuo je glavu idući u drugom smjeru.

Izolda, sve bi bilo drugačije, da nije bilo obećanja, ljubavi, pisma.

Bog napusti očevo tijelo u zadnjoj čestici svjetla, kapljici krvi. Bijaše podne kad on otiđe. Nađoh ga skoro prozirnog u radnoj sobi.

Zidovi sobe bili su crveni.
Deset dana nakon tamno smeđi.

Samo jedna riječ.

Ljubav, Ljubav, Ljubav, Ljubav,
Ljubav, Ljubav, Ljubav, Ljubav,

Očeva izdaja.
Njegov grijeh.
Ovo nisi ti.
Ti nisi izdajica.

Nema ničeg strašnog u izdaji, ali kada izdajica zaboravi ko je, neka mu je Bog na pomoći.

Izdaja je napuštanje redova. Napustiti redove znači otići u nepoznato.

Ja ostajem. Nikuda ne idem.
Sin sam oca.

Ja sam Lucije.
Ja sam onaj ko sam.

Četrdeset noći mi je vrućica tresla tijelo. Gorio sam. Mrznuo. Sišao do dna pakla i vratio se nazad.

Održao sam misu zadušnicu ocu. Nazvao sam ga bolesnim, starim vojnikom.
Vojnik mi je predao službu.
Imao sam posao za dovršiti.

Oprostiti ocu.
Oprostio sam ocu.
Došlo je nenadano kao povjetarac.
Shvatio sam, čovjeku se da oprostiti zločin što je takav obeshrabren, nekome otac.

Da li tako lako smije da bude praštanje?
Ne uz vizije, proročke snove.

Prosto sjećanja su se skorila i neosjetno spala sa kože.
Neosjetno, ožiljak ispario usred noći.

Ja sam onaj ko sam.
Svjetlo sam, jer plaši me mrak.

„Ne mora nešto biti istinito
zbog toga što je neki čovjek
za to umro.“
"



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

''Pohotljiva i neumjerena mladost predaje starosti iznureno tijelo..."

02.10.2020.



slika: digital art


"-8 Libidinosa et intemperans adulescentia effetum corpus tradit senectuti
Pohotljiva i neumjerena mladost predaje starosti iznureno tijelo




"Na njihovu riječ, toliko njih više nije smjelo u igre.

Putem nazad, dugo kroz noć, ulicama, prozorima, ječalo je: dobar pas.

Znao sam hvatati. Mogao sam hvatati. Nisam hvatao. Pratio sam im trag, čekao da okončaju prelijevanja jednih u druge, iz tih stapanja niko nije izlazio isti.
Znam.

Gledao sam to. Gledao sam oči. Svakoj sam gledao oči. Prvi put suzne.
Drugi put prkosne.
Treći put iščezle.

Mislio bih na poemu T. S. Eliota, htio im je šaptati sa bradom na grudima:

“Želio bih znači da on ode,
znači, želio bih
da nju patnja bode,
da ode, on da ode
kao što duša
odlazi od tijela,
ranjenog i bolnog
kao što duh odlazi
od tijela iskorištenog.
Našao bih neki način,
neuporedivo lak i vješt,
lak za obostrano shvatanje,
lak i bezvjeran kao osmijeh,
kao rukovanje.“


Vidio sam izvor otkud potiče stid. Išao sam ukorak za njima, nekad prije njih, mjesta za koje sam znao, da bi bila moja mjesta.

Čekale su, da im dječaci-muškarci odu .

Osjećale su me. htjele su me. Na samom rubu stida izazivale su me, uzvikivale da izađem, prestanem se plašiti, da sam tužno nesposoban za borbu. Tražile su razlog, da me zabole, ponize.

Iz šipražja sam izlazio lagano, komad po komad odlagao odjeću, puštao da pobijede, skidao se gol.
Gol dovoljno da shvate.

Meso, vidjele su svo moje meso, tada su spoznale, grozno je dati samo meso.

Ćutale su.
Svaka je ćutala.
Nisam nikome ništa govorio.

Podizao bih ih klonule sa trave, milovao još toplo oznojeno tijelo, sklanjao pogled s izloženog međunožja.

Rubom rukava isprva bih brisao krv, puštao sam ih, da plaču u mom krilu i kopčao haljine.

Dugih sati smo se obmanjivali, govorili smo o njima, njoj uvijek o drugima ... nikad o meni.

Umiranje njene želje, da me ima bilo je nadohvat ruke, mislila bi, njen sam sjedeći kraj njenog krila.

Nije bila u pravu.

Imala me, sve i jedna me imala i kad sam odlazio i kad bih se uvijek vraćao.

Htjele su me. Htio sam ih.
Nisam ih imao.

Iza drugih im je ostajala krv.

- Zašto gledaš tako u mene?
- Otkud znaš da te gledam?
- Ne razumijem, glup si.
- Ako baš hoćeš da znaš, pitam se da li si stvarno tu?
- Ako sad vrisnem, ako kažem jednu glasnu riječ, znat ćeš da smo tu. Oni će znati da si tu.
- Oni hoće. Oni bi to voljeli, ali neće, jer vidiš ja znam ko su.
- Nije važno što ti znaš ko su, oni će da se postaraju da te nema, zbog mene.
- Jel' o misliš? Ili to znaš?
- Znam, da moraš ti da me voliš.

Posmatrajući ispod oka shvatio je, da je istina zasjekla poput noža.

Shvatila je, otkrila se suviše.

- Normalno, da sam važna. Sve smo im važne. Ja ovo volim. Mi ovo volimo. Vidiš haljinu, nikad nisam čula šuštanje svile. Nisam ja niko, ne moram biti ovdje. Imam oca, on nije bilo ko, doktor je. Pametan. Dobar. Plemenit, ali siromašan. Otac je prema njima siromašan. Moja majka nikad nije imala mnoštvo lijepog, a trebalo je. Nikad joj nije mogao dati ništa posebno važno.

- Lijepe, važne stvari.. To sve su stvari. Pun ih je prvi red nedjeljne mise.

Ruku skrštenih pod bradom on ju je promatrao, dok je govorila.

Nije još sposoban zaključiti da li je njeno mišljenje njeno. Čisto njeno. Usađeno?

Govori li iskreno ili racionalizuje?
Nagonski se pravda?

Trebala je da se pravda. Ne da govori bez ustezanja, da voli biti kurva.

Htio joj je strgnuti prljavu kožu, učiniti je novom, slatkom, punom radosti pa čak plemenitom ili dovoljno samo prostodušnom djevojkom, ali čemu bi to koristilo?

Učiti bogalja, da stane čvrsto na obje noge?

Ništa nije mogao da izmjeni.

„Savjet, ma kako bio dobar,
izvrće se u korist onog koji ga prima.“


Pročitala je u doktorovoj molbi, da spava sa njim stih kojim se pravdala. Važan. Pročišćujući.
Zato je znala što on slutio nije.

„Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.“

On je znao čitavu poemu:

“Ne poželite gospođe X, a desi li se to,
prije no što skočite, budite sigurni da i ona želi vas.

Poput mesa na stolu mi ćemo se pokvariti.
Vrijeme je naša mutna voda; vjera-ulje.

Naša je Krivnja sadržana u pukom Postojanju, stoga oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.
Neshvatljiva dobrota ima rastezljive zahtjeve.“

Updike

U njemu je bilo gladi, ali ne i okrutnosti.
Tu Updikeovu poemu njegova je majka pisala ocu. "



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

"OSTALO NEDOSTAJE..."

30.09.2020.



slika: digital art


"-5 Cetera desunt
Ostalo nedostaje




"Dobrodošli u kuću bolesnih, tjelesni vonj navečer nakon sati i sati po ulicama, ispovjedaonici, tuđim bivstvovanjima.

Ispirem tijelo kupkama, umjesto da odmah odem u postelju.

Iznutra trpim od osipa, kuge, guši me. Stišćem šake, brojim te muškarce, žene, ubijene srodnike, preljube, tiha trovanja.

Gutam riječi, sahranjujem vaše grijehe, grobim, kupam se.

Voda je, a kao da je krv.
Šta me pere?

“Vodo, iz prsa Kristovih, operi me.
Krvi Kristova, napoj me.“

Moja dobrota noćas plače, navlače se oblaci, neprestance kiša.

Izlazim iz kade, moja kupaonica nema ogledalo, kuća je spartanska, sve je čisto, ali nema dušu...spavam ovdje, jedem ovdje, ovo je krov nad glavom.

To bi bilo to.

Kupaonica nema ogledalo, ali poznam svoje tijelo:
duge prste, blijedu kožu ruku nalik bjelini dlanova vretenaste, žilama oplavljene ruke, ramena koja uliježu u dugi trup, čvrst stomak nenaviknut na česta jela, ud kojem još tražim način, da zaboravim namjenu, noge dugačke, izdržljive, blijede, jake dvadeset i sedam godina svakodnevnog koračanja.

Ja sam onaj ko sam!"



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

"KO DUGUJE STVAR NE DUGUJE JE VIŠE, AKO STVAR PROPADNE"

28.09.2020.



slika: digital art


"-25 Debitor speciei liberatur interitu rei.
Ko duguje stvar ne duguje je više, ako stvar propadne




"Negdje između “Zdravo, Marijo” i “Oprosti nam, Gospode”, klonuh.

Cijeli dlan nad krstionicom ispravih, istegnut koliko koža dozvoljava sad je.
Raskidam veze svetog i oskrnavljenog.

Moje svetogrđe ću prevesti na drugu stranu.

Ništa nije toliko loše, da ne sadrži nešto korisno.

Klanjam se bivšim danima sažaljenja, okrećem glavu od sebe.
Noćas idem venama uzvodno, posljednji put.

Mana mi je obećavati, ali sad sigurno ne nagađam.

Stari ožiljak na sredini dlana zakrivljeno se ceri prijatelju. Lagana drška noža razdrljeno uđe u prijateljski zagrljaj kože ...

“u rukama prijateljstva uvijek je bilo staklorezačkog kita..“…

“...i da mi je stazom smrti poći zla se ja ne bojim...”


Poslije mraka mora doći svjetlo. Ne dam mrak nama na duše.
Ostavit ćemo traga, biti svjetlo makar, da bismo planuli kao zvijezde padalice.

Ljubav ova neće biti ljubav svih od prije.
To ću spriječiti. Zaboraviti.

Ljubav svi koriste.
Sa njom se peru.
Brišu.
Pravdaju. Kriju.
Zaklinju.
Zakivaju u srca, jetre, vene.

Moja molitva, koliko god grešna noćas ovakva kakva jeste, neminovna je.

Imam čitav život da okajem.
Oplačem.

Nisam osjećao ruku, osjećao sam ujede sječiva.
Bol gnusna me činila ustrajnijim.
Jurio sam na izvor.

Ionako sam više zauzimao prostor, nego živio. Bar to nisam sebi nikad lagao.
Moj mi se život nikad nije previše ni živio.
Bol u meni je neprilagođena za shvatanje okoline.

Nakon nekog vremena krstionicu sam nalio pristojnom količinom krvi. Zastao sam na vrijeme, između dva kraja.
Stići ću na oba.

Mučim se i ričem.
Stići ću na rub, neprohodan.
Stizao sam vazda na početke.
Red je započeti svršetak.

Izaći ću iz tijela, da bih ga imao.
Drhtavom rukom završit ću posao.

Uhvatit će me hladnoća. Povući će se da ustupi mjesto tuposti, zatim pospanost.

Moram istrajati, to je sve.

Bogu su prinošeni sinovi jedinci, da se grijesi okaju.
Evo, mene, jedinac oca bez jedinca.
Prinosim sebe i izlijevam se u njegovu riječ.
Samo moram biti smrti nakon pomno živ!"



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.