Pregled posta

"UMORNA, ALI NEZAŠTIĆENA..."

slika: digital art


"-31 Lassata necdum satiate

Umorna, ali nezaštićena"


"San kao mala smrt.

Osjećam da smo se desili prije stotine života.
Koliko nisam bio priseban?
Priteban.

Negdje oko rebara zveket je tvojih narukvica, a ne otvaraju mi se oči.
Miran, u pokušaju da te vajam u sebi.
Dopada mi se svo to bujanje života pod kožom.
Pod tvojom kosom.

Lagan povjetarac miriše sobu lipom.
Prozor je otvoren.
Zatvori ga najzad, molim te.
Udahnut ću sjetu.

Skliznut će nam sva ljubav sa jezika van.
Otet će nas svjetonazori, bezobzirni bezobrazni pozori. Dosta se ovdje tuđevalo.

Blago nama sa mnom noćas.
Polegle straže u pijane makove i buncaju.
Osvojen sam, poražen, nepoložen, najzad posložen.

Nepovjerljivo bih isprva, da se krećemo, iako oboje svjesno kročimo u ludost.
Ništa se poznato neće izroditi iz ovog.

Neisprobane pravce vajarstva ću pokušati noćas.
Komad tvog lica prokovan mojim očima.
Istegnut ću se u sve pravce, da ograničim nama prostor i punim ga.
Punim svim nasumičnim ljepotama.

Sve što načinimo, prozvat ćemo djecom i sva ludost će se pravdati ljubavlju, jer te volim…i djecu.

Opravdaj me ludilom.
Noć je za ludost.

Svjesni smo.
Kroči sa mnom noćas.
Postavi se svjetlu protiv .
Oboje se svjesno pravimo ludi.
Zar nije tako najbolje?
Pravimo se nama, svjesno, makar i ludim.

Skinula si mi košulju i osjetim te svagdje po tijelu i vjetar.
To me je probudilo.
Mažeš mi tijelo uljem, ostavlja trag topline za sobom.

Stotine života između naučila si biti travar, stotine smrti naučila si magiju života.
Volim te.
Svakim životom između svjetova.

Prinosiš mi usnama nešto ljepljivo.
Prst ti prolazi kroz školjku mojih zuba i pronalaziš mi jezik.
Slatko, tečno.
Usta mi se pune vodom, jezikom ti prelazim preko prsta. Onda najednom vatra.
Zakašljao sam se iz sve snage.
Med i đumbir.

Sa strane kreveta na ormarić si spustila čašu vode. Dograbio sam je u mahu, s obje ruke.

“Zaborav tako lako dođe kad vlada umom ugoda.”

Kap krvi kapnula je niz staklo.
Pio sam halapljivo, gledao kako klizi goredolje u ritmu mojih gutljaja.
Spustio sam čašu i pogledao fleku koja se širila platnom.

Uzela si mi ruku u krilo i razmotala zavoj.
Ušila si mi dlan duž linije koju zovu linea amoris.
Ušila si se najzad u mene.
Krv je prošla između dvije grbe mesa stisnutog silkom.

Ljubiš mi dlan, na usnama ti se zadržala kapljica.

Zatvorio sam oči, idem za njom, osjećam toplinu jezika i svaki okusni pupoljak, zatim spust.
Oštar ubod.

Prekinula me je reska bol, zaboravio sam na dlan. Sterilišeš mi ranu, ponovo motaš čistim zavojem.

Dodiruješ me,
hraniš,
miluješ,
vraćaš sebi
i jutro smo ispratili,
a ja ti još ne priđoh.

Nisam vidjela da si se osvijestio.
Osjetila sam promjenu u tvom tijelu.
Osjetila treptaj na dlanu, dok te hranim medom.

Kap po kap spuštam ti niz grlo med, za snagu.
Đumbir, za groznicu.

Nikakve tajne izvan nas, nesvjesno uzimanje i davanje. Svakim ispravljanjem i križanjem brišemo iza pokoljenja mjesta i pravimo za ova što će da se dese.
Jel’ da da hoće?

Sanjam tu djecu, stotine neopranih kupina pod bradom. Milioni koraka bosonogog trka do mojih koljena i uspavanke.
Izmišljene za svaku krmeljavu trepavicu.

Samo da iznesemo planove, da ostavimo tragove, najbolje kako umijemo, jer već odavno sve je tu u nama, ja sam ti, ti si meni.

A kako bi samo bila lijepa i pametna buduća nam djeca! Bez dara za zlo pa i bez doma, oluji bez jedra, grljeha i bez večere sa svojim velikim očima i nevinim riječima sad posve isumnjanim, sad uprljanim svjetskim čudima, u iščekivanju početka.

I srce se ne može smiriti znajući izdajstva koja oni nisu kadar pojmiti, a doći će.
Bar se toliko poznamo.
Sve ide ka tome.
Sve se privodi kraju.
Od početka.

Znam, da si svega svjestan po načinu na koji si se pomaknuo na leđa.
Gledaš me kroz zavjesu kose pale na gola prsa.

Izderala sam krvavu košulju, izvlačila komad po komad ispod tebe rasutog po krevetu.
Mažem te uljem da umine hladnoća kože.

Radost.
Nisi pomislio, da je ostalo mjesta za smijeh.
Iznenadila te vrelina đumbira.
Prasnula sam u smjeh.
Dobrodošao je nakon strepnje.
Opušteno te gledam.

Nije me više strah.
Opet ti je prokrvario dlan.
Ušila sam ga odmah, već treći put, evo… mjenjam ti zavoj.
Nije me strah.
Bićeš dobro.

Sjenke padaju na pod duž sobe.
Stopala svjetlosti sklanjaju se u kut sve više, sve dalje.
Ustaješ sam.

Pomjeram se za tobom, ti rukom odmahuješ.
Kad koračaš, lebdiš.
Žutilo svilenih zavjesa čini te obučenim u svjetlost.
Zatvaraš prozor.

Okrećeš mi se
Ne uzmičem pogledom.
Neću zatvoriti oči, ali na tren moram.

Smeta mi ljepota sobe.
Tjera mi suze na oči.
Hoću da se umijem.

Glavom mi prolaze sjećanja na krvavu krstionicu.

Ruka mi leti prema čelu, pomišljam, Bože, hvala ti!

Ne skidaš pogled sa mene.
Možda bi trebalo da ne drhtim.
Ne mogu.
Možda bi trebalo da ne spuštam glavu.
Ne mogu.

Ravnam košulju niz sebe, ustajem sa kreveta.
Iz ormara iznosim dugu košulju, zamahom je navlačim na svoje ruke i prebacujem preko tebe.
Niz kosu.
Niz prsa.
Preko stomaka.
Kleknem ti pred koljena, ispravim joj krajeve uvrnute pri dnu.

Izdaju me noge.
Sad kad je sve prošlo i sve će tek biti.

Dotakao si mi kosu, naslonio se bedrom na moj obraz.

Podigla sam dlan tvome.
Dotakli smo se dlanovima na svečanu zakletvu. Povukao si me gore licu.
Uspravila sam se zabijajući ti glavu pod bradu.

U razlomku koraka posrnuli smo u istom smjeru.
Krevet ti je dočekao tijelo.
Tijelo ti je povuklo moje.
Ruke su ti i prije drhtale, svejedno je sad.
Uronio si usne u moj vrat.
Pritisnuo si me na krevet sobom.
Ukotvljeni smo.

Haljine među tvojim i mojim rukama našle su se na pola puta.
Spustili smo se jedno drugom.
Podigli smo glave.
Iz sati i života između, mrmljanjem i umiranjem izmoljen je čitav svijet.

Jedno smo.
Isti smo.

Sišli smo na svoje dno.
Ljetno popodne buknulo je i zagasnulo ljubavlju.

Raspršili smo ptice djetinje ljubavi u krošnje posječenih platana prošlosti.
Česticima prsnuli novu vasionu.
Dorasli smo u jesen našeg života.

Skinuo sam čekanje sa tebe, razjeo niti vremena neprimjetno. Skriven.

Moljac u svili.

Polegli smo u žito.
Udahnuo sam to zrenje korijenom kičme, zaorala si noktima brazdu crvenice izvijajući leđa.

Ispusti jednu kap krvi.

Mak kad prođe, da nešto rđa u žitu.

Žito kad prođe, da u tebi klija."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php


Post je objavljen 28.10.2020. u 11:43 sati.