Pregled posta

"U pogodnom trenutku često je veoma korisno praviti se ludim..."

slika: digital art


"-17 Esse loco wtultum est saepe utile multum

U pogodnom trenutku često je veoma korisno praviti se ludim"


"Čudno, mora da je popodne.
Vrelina je zgusnula zrak, bolje vidim.
Vidim ga.
Dobro sam.

Gledam divno čudo, danas kasni, ali tu je.
Važno je samo da je došao.
Bezvučno odgovora na hiljade nijemih mi pitanja.

Neću imati vremena, još malo se ovako prelama svjetlost i ne smjem zatvoriti oči.
Nestat će, ako zatvorim oči.
Peku me, sunce je nemilosrdno, ali ovaj put pobjedit ću. Neću trepnuti.

Plašim ga.
Dobro je.
Neće me zazvati još nekoliko minuta. Mogu ga gledati još malo.

Nemoj biti onaj ko si.

Čuješ li me?
Samo ovaj put nemoj, Lucije!
Budi Lucije.
Pomiluj me, Luce!
Biću zahvalna...
Hoću.

Otići ću odmah sa poljane, samo pomiluj me.
Pomiluj me, Luce!
Učini to za moje dobro, za tvoje dobro.
Učini me dobrom.

Neću više biti prazna, neću više čekati. Osim toga, koliko još da te čekam?
Pa ja te volim, znaš da te volim. Rekla sam ti to, nekoliko puta sam ti rekla.

Evo, baš ovdje,
ovdje ispod ovog rascvjetalog drveta.

Pogledaj koliko je drvo izraslo od dana kad sam te dotakla… i ti si doticao mene!

Govorim ti to svaki dan, progovori, nemamo mnogo vremena. Trepnut ću, plakat ću...
Voliš li me?

Sklapam oči.
Ne mogu više, previše me oči bole.
Biće drugih dana.
Biće sutra...
…i prekosutra..

Progovorila je prva.
Veliki Bog mi se naklonio.
Traljavo sam pripremljen, imam dušu punu riječi, jezik mi je suh.

Crna plima me grabi i odvući će me sa njene obale.

Brodolomnik.
Brodolomnik zna uroniti.
Brodolomnik zna za dno.
Brodolomnik zna kad ima trenutak još da naplavi obalu.

Hvatam taj trenutak.

Pomozi mi, Bože.
Oprosti mi.

Vještinom sabranosti odbacio sam svoje spolja daleko, izašao sam pred nju sav.

Okrznula je moja riječ kao slomljeno staklo.
Pozlilo joj je, presavila se, zakolutala očima i na usta joj izbi žuč.
Usta puna žuči i vriska.

Ušutkao sam je nadlanicom, brisao joj usta rukavom.
Graške znoja slijevale su joj se niz lice, nestajale duboko pod bradom.
Drhtala je i i bila vrela. Vrela kao sunce.
Žuto.

Ne znam koliko sam je stezao rukama. Iz dubine prsa čuo sam tih glas od kojeg se nebo naginjalo prema meni.

- Lucije.
- Došao sam.
- Lucije?
- Ja sam onaj ko sam.
- Stigao si.

Koliko vremena joj je trebalo, da otvori oči, milioniti djelić svijesti?

Glas, riječi, izgovorio ih je glasno.
Prije nikad nije govorio.

Viđala ga je.
O, da…svaku večer, ruka, osmijeh, uzdah, pokret.
Vidi ga u svemu.
Nikad glas, nikad nisi imao glas.

Napregla sam svaki mišić svog tijela, da ne uđem u mrak koji mi je zatvarao oči. Mrak koji zovu nesvjesticom, mrak koji me dosad uvijek spašavao.
Mrak obojen njegovim tijelom, mirisom.

Napregla sam svaki mišić. Osjetila sam prvo grč u stomaku, potmulo tutnjanje niz grlo.
Žuč. Usta su mi se punila žuči.
Bol mi je punila udarcima utrobu, stiskala glavu brzinom koja govori, da ovo povraćanje neće brzo stati.

Ugušit ću se.

Dugo već povraćam.

Uvijek imam druge izgovore.
Uvijek krijem pravi razlog.

Moje tijelo se predaje.

Noćima sam bliže da postanem utvara, samo kora tijela.
Za ovo nema anestezije.
Odumiruća duša je samo to.
Oružje protiv mene je u meni.
Ono uvjek je na gotovs!

Početkom povraćanja, doktor kojeg sam potražila, sumnjao je na trudnoću.
Puste želje nikad odnevljene.

Preporučivao sebe, da te prekinem voljeti.
Molio, da se brine o djetetu kad dođe.
Prolazili su mjeseci bez tebe.
Mirovala sam.
Mirila se.
Umirala.

Nisam imala zašto tražiti doktore. Laž se odbila o mene. Lažna briga.

Povraćala sam stalno.
Prije jela, poslije jela.
Povraćala sam da bih jela i jela sam da bih povraćala.

Nemir.

Povraćanje je ublažavalo nemir, smirivalo oluje.
Bježanja. Otrovnu misao da prekinem život. Svoj.

Nisam htjela otići prije, nego ga nađem. Ponovo vidim. Htio me povesti sa sobom.

Durila sam se onog dana, u meni su se trzali divlji konji.
Rekao je riječi.
Nisu bile odgovor.
Bila su vrata.
Nisam vidjela vrata.
Vidjela sam da je kroz njih izašao.

Kontrolu nad tijelom nemam, drhtim, znoji me i ledi misao.

Nemoj ići.

Povraćanje neće prestati, ugušit ću se.
Nije otišao.
Nije nestao...

Spustio se na travu do mene. Ušutkao me nadlanicom, bio je pametan. Uvijek pametan.
Niko ne smije znati da smo tu, naći nas zajedno.

Ubili bi njega, jer me nije ubio, ubili bi mene, jer me on nije ubio. Spalili bi mi onda kuću.

Gradski sudija mi je sagradio dom u ulici prema glavnom trgu.
Rekao je da sjedim na prozoru, da gledam kako ljudi dolaze i odlaze kako im drago.

Rekao je da sam taj lijepi trg ja

Trenutak koji se čuva u sjećanju uvijek, ali niko ne provodi život na glavnom trgu. Osim luda, uličnih pjevača, propovjednika, kurvi.

Ne moram biti ništa od toga, mogu biti sve. Moja kuća je na glavnom gradskom trgu.

Otjerala sam ga, promjenila brave na svim ulazima.
Noćima i danima vikao mi je pod prozorima, molio biranim riječima.

Na glavnom trgu postao je ulični pjevač, luda.
Vratio se kao kurva svojoj ženi.
Moja kapija je potom zauvijek zatvorena.

Sudija se pobrinuo, da niko ne dolazi.
Pobrinula sam se da tako i ostane.

Vrata su zatvorena.
Glasno se ne govori.
Niko ni o kome na glas.
Svi o meni, ja o nikome.

Sa strane, nekome izgledalo bi kao da je njihov susret njena ispovijed.

Onda bi ubili Lucija. Spalili njegovu kuću. Najveća nevolja od svih nevolja.

Ne želim da zna kako je gorijeti.
Vatra pakla je moja.

Naša ljubav nije nova, traje unedogled. Korijen je u prošlosti strašnoj.

Zar nije strašno što je to prošlost?
Zar nije prošlost korijen u kojem se svi spajamo?

Toliko ukorijenjen osjećaj nikad nije prošlost. Zove se po pravilu iskon.

Loša muzika i loši razlozi dobro zvuče u maršu na neprijatelja, rovove razdvajanja, rokove.

Čekanju je prošao rok. Prihvatljivo je najzad ispuniti svoje vrijeme.

Koliko vremena je trebalo, da otvorim oči-milioniti djelić svijesti, da uvidim da nije obmana.?

Vrijeme prestade da postoji. Vrijeme, bol, uspomene.
Ovo je bilo nastajanje svijeta.

Potopili su zemlju, prelili svoje vode. Spojivši dlanove počeli su knjigu svog Postanka.

Na zelenoj dvorani svijeta svaka prosta travka rađala je novu. Nosili su u sebi nebesa, ponore, suze i oganj. Pod njenim noktima zemlja, u njemu živo sjeme.

Sve što Bog na početku izgovara po Bibliji može stati u tri riječi: “Pusti me sebi.”

Časna je ta misao oprana mukama dva života.

Koja su to sve mučenja bila!

Učenja.
Mučenja.
Predaje
Izdaje
Priznanja
Odlasci
Traganja
Ujedi
Žive rane.
Pokopi.
Tajne.
Mrak.
Svjetlo.
Svjetlo u mraku.

-LUCIJE-"


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php


Post je objavljen 31.10.2020. u 10:18 sati.