"OSTALO NEDOSTAJE..."
slika: digital art
"-5 Cetera desunt
Ostalo nedostaje
"Dobrodošli u kuću bolesnih, tjelesni vonj navečer nakon sati i sati po ulicama, ispovjedaonici, tuđim bivstvovanjima.
Ispirem tijelo kupkama, umjesto da odmah odem u postelju.
Iznutra trpim od osipa, kuge, guši me. Stišćem šake, brojim te muškarce, žene, ubijene srodnike, preljube, tiha trovanja.
Gutam riječi, sahranjujem vaše grijehe, grobim, kupam se.
Voda je, a kao da je krv.
Šta me pere?
“Vodo, iz prsa Kristovih, operi me.
Krvi Kristova, napoj me.“
Moja dobrota noćas plače, navlače se oblaci, neprestance kiša.
Izlazim iz kade, moja kupaonica nema ogledalo, kuća je spartanska, sve je čisto, ali nema dušu...spavam ovdje, jedem ovdje, ovo je krov nad glavom.
To bi bilo to.
Kupaonica nema ogledalo, ali poznam svoje tijelo:
duge prste, blijedu kožu ruku nalik bjelini dlanova vretenaste, žilama oplavljene ruke, ramena koja uliježu u dugi trup, čvrst stomak nenaviknut na česta jela, ud kojem još tražim način, da zaboravim namjenu, noge dugačke, izdržljive, blijede, jake dvadeset i sedam godina svakodnevnog koračanja.
Ja sam onaj ko sam!"
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"KO DUGUJE STVAR NE DUGUJE JE VIŠE, AKO STVAR PROPADNE"
slika: digital art
"-25 Debitor speciei liberatur interitu rei.
Ko duguje stvar ne duguje je više, ako stvar propadne
"Negdje između “Zdravo, Marijo” i “Oprosti nam, Gospode”, klonuh.
Cijeli dlan nad krstionicom ispravih, istegnut koliko koža dozvoljava sad je.
Raskidam veze svetog i oskrnavljenog.
Moje svetogrđe ću prevesti na drugu stranu.
Ništa nije toliko loše, da ne sadrži nešto korisno.
Klanjam se bivšim danima sažaljenja, okrećem glavu od sebe.
Noćas idem venama uzvodno, posljednji put.
Mana mi je obećavati, ali sad sigurno ne nagađam.
Stari ožiljak na sredini dlana zakrivljeno se ceri prijatelju. Lagana drška noža razdrljeno uđe u prijateljski zagrljaj kože ...
“u rukama prijateljstva uvijek je bilo staklorezačkog kita..“…
“...i da mi je stazom smrti poći zla se ja ne bojim...”
Poslije mraka mora doći svjetlo. Ne dam mrak nama na duše.
Ostavit ćemo traga, biti svjetlo makar, da bismo planuli kao zvijezde padalice.
Ljubav ova neće biti ljubav svih od prije.
To ću spriječiti. Zaboraviti.
Ljubav svi koriste.
Sa njom se peru.
Brišu.
Pravdaju. Kriju.
Zaklinju.
Zakivaju u srca, jetre, vene.
Moja molitva, koliko god grešna noćas ovakva kakva jeste, neminovna je.
Imam čitav život da okajem.
Oplačem.
Nisam osjećao ruku, osjećao sam ujede sječiva.
Bol gnusna me činila ustrajnijim.
Jurio sam na izvor.
Ionako sam više zauzimao prostor, nego živio. Bar to nisam sebi nikad lagao.
Moj mi se život nikad nije previše ni živio.
Bol u meni je neprilagođena za shvatanje okoline.
Nakon nekog vremena krstionicu sam nalio pristojnom količinom krvi. Zastao sam na vrijeme, između dva kraja.
Stići ću na oba.
Mučim se i ričem.
Stići ću na rub, neprohodan.
Stizao sam vazda na početke.
Red je započeti svršetak.
Izaći ću iz tijela, da bih ga imao.
Drhtavom rukom završit ću posao.
Uhvatit će me hladnoća. Povući će se da ustupi mjesto tuposti, zatim pospanost.
Moram istrajati, to je sve.
Bogu su prinošeni sinovi jedinci, da se grijesi okaju.
Evo, mene, jedinac oca bez jedinca.
Prinosim sebe i izlijevam se u njegovu riječ.
Samo moram biti smrti nakon pomno živ!"
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"HLADNA JE TO RIJEČ: MOJE, TVOJE ..."
slika: digital art
"-9 Frigidum illud verbum: meum, tuum.
Hladna je to riječ: moje, tvoje
"Nisam zahtijevao, da se rodim, žao mi je što sam njen jedinac.
Htjela je punu kuću djece, samo je htjela punu kuću djece njegove zato niko nije znao, da sam njegov.
Jedini.
Posljednji.
Možda je ona na samrti shvatila, da je dao jedino što je mogao, imao.
Svoju dušu za nju,
Tiho ... niti riječi.
Ona bi ispunjavala prostor riječima za oboje.
Loših dana psalmi Davidovi.
Sve sama tužaljka za tužaljkom.
Dobrih dana pisma, pisma zanesenog uživanja u tjelesnosti koju joj je dopuštao.
Sati njoj poklonjeni, sebi dopušteni.
Mnogo je pisala preklinjući ga, da legne sa njom.
„Le travail de mes mains et les amour de mes yeux.“-
„...posao mojih ruku i ljubav mojih očiju...“
Kada te vidim, trepere u meni te pred pljusak krošnje iskreno presahnut ću zbog sveg'.
Znam da me hoćeš i da me ne smješ taći.
Presahnut ću zbog sveg.
Nalik si mi samo, kriješ se iza svog Boga.
Moram te imati,shvati.
Noćima mislim samo kako zavesti slijepost provalijom? Planiram muke kao tvoj Job, nikad se ne grlimo po danu.
Jutrom su nam ruke amputirane, Ti moliš Boga da te toliko ne volim, ja te dozivam da dođeš kao Spasitelj da me tješiš.
Hvališ se čistoćom, ja sam pepeo pod tvojim nogama. Prekrivena sam šavovima duše, ljubi mi rubove rane. Čeznem za utvarom, ražalostiš me nemanjem.
Znaš, u snu ti se svijam oko nogu kao trava. Smješimo se jarko kao sunce. Punimo uši tepanjima, sudaramo se jedno o drugo kao noću što se nalijeće na namještaj.
Nalazim te samo ovdje, u bezdušnoj kući bez vrata, znam da te čekam, znaš da te čekam.
Danju me se ne dotičeš... Niko me manje nije imao, a da me je imao posve. Danas mi pomozi, imam u glavi tumor, tu moriš me.“
Voljela ga je, to mislim kad mislim o njoj.
Živa želja.
Živa potreba.
Žilav bol kojom se lijepila za njega.
Vladavina majke nad njim počela je kao u Senecinim djelima, kao sila, intriga. Nije vidio prijetnju u njenom prisustvu, budući bol. Zašto bi inače radio nešto čega nije smjelo biti?
Iščitao sam pisma koja nije spalio.
Ostavljala mu ih je po kući. Znam da mu je prijetila, ljudi kleče pred prijetnjama, posebno ljudi koji iz navike kleče.
Moj otac je klečao, jer to mu je nalagala dužnost.
Moj otac njoj pokleknu.
Sve dolazi na vrijeme onom ko zna da čeka. Sve tvoje riječi kojima si me tješio, nisi priznavao srcu, tvoj Bog u tebi je usmrćen, zaveden. Ti u sebi ga vječito čekaš.
Nemam volje ovako da živim. Iščekivanje je protiv mene i nije život. Čekanje na tebe duže je nego rađanje čuda.
Pročitala sam Bibliju stotine puta.
Zbog tebe.
Eto, ti si moj prorok, očitanje spasenja.
Čekanje tebe teško je, uzvišena kazna.
Misliš sigurno, jači si od mene, jer ja sad idem da umrem.
Hoću samo da ti kažem kako je lako biti voljenju vječito protiv, kako je teško vječito potrajati za.
Od sutra, ljubavi, od jutra počni da živiš kao mučenik ... ne napuštam, znam, tebe ja, mojom smrću napuštaš mene ti. Živi sam.
Tada sam razumio oca.
Tri godine živjela je u njegovu domu, tri godine podučavana je vjeri, došla je tražeći istinu, našla je istinu, svoju, njega.
On je najbliže što će se primaći se Bogu.
Bio joj je Bog.
Bog milostiv.
Bog ljubav.
Najzad shvativši, da je ukroćen, morao je podivljati. Svojim je rukama napravio kuću, smjestio je tu majku, napravio je kavez i u njega stavio rajsku pticu, u kavezu je bila pitoma.
Na kuću samo nije stavio vrata. To zaboravljam.
Vrata nije bilo nigdje na kući.
Nije joj dao vrata.
Prisilila ga je da dođe, nije joj dao vrata da ode.
Sam u bezumlju skočio je u svoju smrt.
Dolazio bi kao u groznici, bludan, bunovan, nespokojan i pun duše koja bludi samo da dodirne rub njene haljine.
Ljubio je njen vrat, noću-danju ...iz straha, straha od upletenog užeta kose na njemu.
Danju. Noću je stražario, ostavio je sav svoj rad, tuđinac u vlastitoj zemlji.
Posmatrao bi je iz glavne kuće kroz rešetku radne sobe, zanemarivao je tih mjeseci Božju službu, nožićem drvene drške pravio bi tanke rezove po dlanovima.
Liječila mu je rane, znala je da su njene.
Prepisivao bi Bibliju svojom krvlju. Vrištao bi i kliktao. To je bila njegova otkupnina, krvlju osvjedočena istorija Božja.
Gubio je svoj put, dalje je koračao, nalazio je svjetlo na trenutke, ali ga nije mogao zadržati, pokušavao je da zadrži tu svijetlu pojavu, ali mu je izmicala.
Bio je mahnit. Jelo ga je to, tražio je što nije mogao postići, a postizao je što nije tražio.
Silazio je u grad samo po hranu i ljudi bi vikali, da se posvetio.
Rane na rukama bile su mu dovoljno duboke, iscijedio je iz njih i posljednju kap krvi, koža nije pucala.
Završio je svoju prepisku.
Patnjom je kupio radost, ljubav njegova bila je prosta, prosto je postala sveta."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
https://www.ocaravanje.com/hladna-je-to-rijec-moje-tvoje/
P I S M A
Nedavno sam dobila knjigu za pripremu za štampanje i digitalnu objavu, "MOLJAC U SVILI" koju je napisala DANA ŠKRBA.
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
Nakon te knjige napisala sam Dani pismo i dobila sam Danin odgovor.
Uz njenu suglasnost i želju objavljujem moje i njeno pismo:
Zagreb, 23.08.2020.
Draga Dano,
ne znam kako bih Vas drugačije oslovila, nego sa „draga Dano“, jer sam radeći na Vašoj knjizi „Moljac u svili“ ušla duboko u Vašu delikatnu, ranjivu i finu dušu, da jednostavno moram početi ovo pismo sa „draga Dano.“
Kad sam dobila poruku gospođe Amire mogu li napraviti jednu knjigu, ali autorica je u zatvoru, odmah sam spontano odgovorila „da, mogu je napraviti.“
Gđa Amira mi je jako puno pričala o Vama, a kad smo završile razgovor, upisala sam Vaše ime i prezime u Google i počela sam čitati ono što se tamo pisalo.
Svašta sam pročitala, Dano, na puno toga sam se zgrozila, bila sam otvorenih očiju i usta čitajući nebuloze i okrutne riječi, a sa druge strane sam znala drugu stranu Vaše priče, onu koju mi je ispričala gđa. Amira.
Tada sam zatvorila sve portale i krenula u sređivanje Vaše knjige „Moljac u svili“. Nisam ni sanjala o tome na kakvo blago ću naići i što ću toga predivnog iskopati u tom tekstu kojeg sam morala prebaciti iz PDF-a u word i kako sam čitala dio po dio i sređivala interpunkciju te lektorirala tekst, puno puta sam ostala zatečena onim što sam čitala, zatečena tako sirovo brutalnim predivnim metaforama, da sam se pitala: Bože, otkud joj ovako predivna poezija? Ne možete zamisliti, draga Dano, koliko mi je bilo predivno i prestrašno čitati Vašu fantastičnu knjigu: predivno na ljepotu teksta i prestrašno na ono što sam čitala kao da gledam film, a autorica nije tu, da joj pošaljem poruku na Facebook i kažem joj „Bravo, Dano, čestitam, Vi ste otkriće moderne poezije i književnosti!“
E, pa sada, draga Dano, na ovaj način Vam to kažem i pišem: „Bravo, Dano, čestitam, Vi ste otkriće moderne poezije i književnosti!“
Dopustite mi ovu slobodu, da Vam ovo pismo pošaljem poštom i da ga čitate Vi i oni koji ga prije Vas moraju pročitati, ali bit će mi izuzetno jako drago, ako od Vas dobijem povratnu informaciju, da ste primili ovo moje pismo i držali ga u rukama, jer jedva čekam dobiti Vašu štampanu knjigu „Moljac u svili“, a jednog lijepog dana kad Vas ogrije Sunce slobode, možda će nas život povezati pa ćete mi je i osobno potpisati.
Evo, morala sam Vam ovo napisati, draga Dano, morala sam Vam poslati ovo pismo i nadam se, da ćete pisati i drugu knjigu. Bez obzira kome je predali da Vam je pripremi za čitanje digitalno ili štampano, pobrinut ću se da je dobijem.
Draga Dano, neću Vam ništa više pisati, ono što želim sebi – to želim i Vama i molim Vas: nemojte stati sa pisanjem, imate u sebi nepresušan ocean predivne poezije u prozi, predivnih poetskih metafora, Vaša predivna svijetla Duša ima još puno toga za reći.
Sa velikim poštovanjem i radošću završavam ovo pismo i želim Vam što lakše dane tamo gdje živite i gdje ćete živjeti još neko vrijeme, a nadam se da će se to vrijeme skratiti zahvaljujući Vašim prijatljima koji se bore, da se Vaš glas čuje i dalje.
Srdačno iz Zagreba,
Jadranka Varga
DANIN ODGOVOR MENI:
03.09.2020.
Draga moja Jadranka,
dopustit ću sebi tu slobodu da kažem „moja“, jer ovo nevrijeme mog života revnosno je istrijebilo potrebu da osobe prisvajam, strah me tereta koji nosi stajanje uz mene, no Vi ste sami stali na moju i stoga ste moji u adresaru mog života.
Kada mi je Amira rekla da ste prihvatili rad na „Moljcu“ i da se stvarno događa sve čemu sam se nadala, a što sam šapatom i kroz zube odavala, kada je „Moljac“ postao komad užeta prebačen preko provalije, prvi put od optužbe 2012.-te odahnula sam.
Utjeha je i golemo dobročinstvo Vaš čin pristajanja da „sredite“ knjigu i sve što je ona u konačnici stvorila pozitivno u mom životu. Neopisivno je vezati riječima ushit i spoznaju, da u vama neko nepoznat vidi humanost kada ste svim načinima oslikani kao zvijer i umobolnik, ali moram barem tim nemaštovitim „hvala“ reći koliko ste mi odmakli mač krivice od guše.
Hvala što ste odlučili sami misliti. Hvala što ste mi dali prostora i Vašu vjeru da imam pravo izreći prije svega riječi ljubavi.
Razgovorima sa rijetkim osobama koje su tokom pisanja davale svoje neke note u moj tok misli shvatila sam, da ljubav kakvu poznam nije bajka, nije nježno draškanje povjetarca, već gladna zvijer spremna da kida i gorak ukus najljepšeg osmijeha u ustima.
Voljela bih da je vedra i lagana priča koju „Moljac“ nosi, ali takvu nisam doživjela, možda su najvještiji pisci koji pišu o onom što ne znaju i natjeraju nas da vjerujemo, meni je dovoljno da napišem sve što sam naučila i da svi to zaboravimo. I sada znam ko stoji iza svakog nježnog reda i nadam se da će nakon godina ove razdvojenosti imati isti pogled i znam ko stoji iza svakog brutalnog reda i nadam se da će ga život nagraditi sjećanjima na bol iza kog stoji, jer ću ga ja zaboraviti.
Borim se sa pisanim medijima, portalima, nadobudnim piscima crne hronike koja je tako žuta da slobodno može spadati u sivu ekonomiju. Da bi mi se uopšte mogli dati obrisi monstruma, prvo je trebalo strgati moju ulogu u umjetničkim dešavanjima u regiji pa su koristili prosto navodnike uz svaki opis mojih radova. Najviše zgražavanja u ovom mizogeno-šovinističkom društvu i danas donosi karakterisanje žene kao one koja je moralna koliko joj je suknja duga pa me i nisu iznenadila optuživanja, da sam član kruga prostitutki za političku elitu i medijska nagađanja ko je otac mom sinu rođenom tokom izdržavanja torture suda.
Zapravo me nisu iznenadili ni mediji ni pravosudni sistem vođen medijskom hajkom, stvarno nije ni ucjena suda da ću moći zadržati dijete u zatvoru, ako potpišem priznanje djela ni advokatica koja je najbolja prijateljica sa tužiteljicom, iznenadilo me postojanje normalnih ljudi, Amire, Vas, Damira, Sandre, Nenada, Marine, Anise. Ulaskom u zatvor stekla sam osjećaj da je vani kraj svijeta, da „veliki brat“ diktira i svi klimaju glavom na Novi Poredak „moje stvarnosti“.
Instruktorica kreativne radionice Selma Karić me upoznala sa Amirom. Amira je pokrenula tsunami u mom životu. Upoznala me sa Damir Mali Bogec, došli su mi u posjetu, pokrenula je priču o knjizi sa Sandrom, Vama i gledala sam kako ona ista-sudbina-majka priroda-viša sila - sve što je uništila, iznova stvara i čini ljepšim čišćim svetim, nanovo me rađa.
Ispravili ste sve nepravde koje su mi učinjene od strane nepoznatih ljudi. Sada izdržavanje kazne ne dozvoljavam da bude borba sa ponižavanjem i maltretiranjem od strane prevaspitne službe i osuđenica ni lažna optužba zlodjela koje mi se stavlja na teret, ni vjersko ni nacionalno vrijeđanje, ni klevete i malverzacije od strane osuđenica ljubomornih na moj stabilan život van zidova.
Izdržavanje kazne pamtim po rođenju sina, po učenju slikanja i modnog krojenja, po prijateljstvima i knjizi. Sve ste okrenuli u sjaj i vrijeme iskorišteno, a ne vrijeme bespovratno izgubljeno.
Između korica „Moljca“ zarobila sam istinu. Nikoga nije zanimala istina, jer kao i svaka važna stvar u životu, istina nije blještava i lagana, već neugodna, nervozna, opterećujuća, a danas su svi opterećeni lakoćom življenja.
Prošle godine mi je umrla majka i na njenoj sahrani vidjela sam dobro poznata lica. I bila sam zahvalna Bogu što nikom nije bilo interesantno vidjeti mene, koliko odati poštu njoj, jer smo znali i oni i ja, da nju vidimo zadnji put, a mi ćemo imati još puno susreta. I stiskom ruke, prejakim zagrljajem uz prošaptano „drži se tamo pa se vrati“, rekli smo sve što nikakvi portali stotinama otkucanih redova i pokredenim fotografijama neće moći poreći – nekima još značim: suosjećanje koje sam dobila posvetom na knjizi Sandre, razgovorom punim nade u zajedničke večeri poezije sa Damirom, radost vijesti da pristajete uzeti „Moljca“ za svoj projekat, sve to unosi u moj život svjetlost stotinu sunaca.
Plašila sam se mraka knjige i glavni lik se morao zvati Lucije, nalik je meni, uzalud se zovem Dana kad u meni uvijek je noć. Nije me bio strah objasniti ironiju predrasuda i ljudske površnosti. I sâm naslov asocira na štetočinu, ali moljci ne jedu svilu kao što glavni lik Anđela nije išla od ruke do ruke, iako je godine provodila na glavnom okupljalištu bludnica, kao što nije prestala vjerovati u čistoću ljubavi, iako je silovana, kao što Lucije nije pristao, da ga zatruje pomisao o izdaji, već je tražio odgovore.
Ako sam ja prešutjela sve bitno kad su se postavljala kriva pitanja, knjiga će sačuvati sva prava pitanja za one koji znaju naći odgovore.
Knjiga je autobiografska onoliko koliko sličnih nepravdi možemo svi imati u životima i ljubavna je koliko možemo zdržati lijepih sjećanja među prstima raskrvavljenim krhotinama razbijenih snova i onom meni najbolnijeg: „moglo je biti“.
Stariji sin mi je pročitao komentar bivšeg partnera, inače kipara, koji je krivac za postojanje termina „kineski žuta“, kipar kaže da se duboko začudio divnim nježnostima, jer po njegovom sjećanju naše veze meni su kandže rasle po cijelom tijelu. I sad kad čitaju rezime naših odnosa, sve se nešto čude nad mojim iskazanim emocijama, jer sam sa njima bila tiha. Sad shvatam, da kad sam lišena svakodnevnih dokaza ljubavi, mogu da vrištim i gledam unazad u katastrofe tih odnosa koje u proždrljivosti sam pretvarala u emotivni začin, a sad u odmaku vidim da ih u dijelovima sebe još uvijek pravdam i volim. Morala sam reći, da još uvijek osjećam i volim. Zatvor učini da se osoba zapita, da li će se vrata ka slobodi ikada otvoriti ili su naša pisma slobodnima, u stvari, testament.
Knjigom sam opraštala sebi i zaboravljala drugima. Iz straha od Rilkeove poeme „Na kraju“: „na kraju niko nije odlučio, niko nije pokucao, niko nije poskočio, niko nije otvorio, niko nije stajao tamo, niko nije rekao 'dobrodošao' i niko nije rekao 'napokon'.“
Čitajući Vaše pismo, slušajući Amiru i preko nje pozdrave i lijepe želje osoba okupljenih oko knjige, znam kad već dođe tren da otvorim vrata slobode, neće tamo biti „niko“, već moj neko.
Tokom rata sa majkom sam 19 mjeseci bila u logoru, trebalo bi da ovih 14 godina bude lakše, jer je ovo u zatvoru, ali tu sam se prevarila. U logoru se uvijek znalo ko su neprijatelji.
Sad kad je ostao manji dio kazne ispred mene, još „samo“ pet godina, saznala sam da postoje i prijatelji. Lakše je sad boraviti iza zidova, hiljade minuta dijelim spoznaju da ste upoznali mene, a ne priču „o meni“ i radošću da na slobodi „Moljac“ svjedoči o svemu što ja nisam smjela.
Svega toga ne bi bilo bez Vas. Došli ste kao pomilovanje. Hvala Vam na lijepim riječima, željama, ohrabrenju, nadam se da ću Vas zateći u dobrom zdravlju i raspoloženju kad se najzad „oslobodim“.
Sigurno ćemo naći prostora za druženje, razgovore, dobre knjige, do tada slažem se sa Tolstojem: život treba voljeti više od njegovog smisla.
Sa poštovanjem i ljubavlju šaljem Vam zahvalu i lijepe želje da ste dobro.
Vaš prijatelj,
Dana
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
K N J I G E
2 KNJIGE JEDNOG AUTORA: MIROSLAV ŠILJO GRABOVAC je napisao preko 300 pjesama, a u zadnja 2 mjeseca je izdao 2 zbirke poezije u tiskanom-štampanom izdanju:
Miroslav (Šiljo) Grabovac, rođen je 16.06.1967, u Tesliću, gde je živio do tridesete godine života, nakon toga je živio 12 godina u Italiji i sad trenutno živi u Nemačkoj.
Po zanimanju je bravar, a pjesme piše od 2006. godine. Ovo su mu prve 2 zbirke poezije.
SVE OSTALO SE MOŽE PROČITATI NA GORNJEM LINKU ILI NARUČITE KNJIGE DIREKTNO KOD https://www.facebook.com/miroslav.grabovac.142/
OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „ŠILJINA SVAŠTARA“ MIROSLAV ŠILJO GRABOVAC
Kad se nešto promijeni, to zauvijek ostavlja trag u čovjeku, bilo da se radi o preseljenju, promjeni načina života ili se čovjek jednostavno mijenja u sebi i tada izrasta novi čovjek, nova osobnost. Sve ono što je do tada bilo normalno, postaje prošlost i novo vrijeme nameće svoje zakone.
Miroslav Šiljo Grabovac rođen je i odrastao u malom selu nadomak grada Teslića, Republika Srpska, malom mjestu u Bosni. To je gradić okružen planinama Čavke, Uzlomca, Borja, Vučje Planine, Vlašića, Manjače i Crnog Vrha, dolina rijeke Usore, plodna i zelena.
Kroz svoju nostalgičnu poeziju Šiljo se prisjeća tih davnih sretnih dana svog djetinjstva kad se bezbrižno igrao u svom rodnom selu nadomak grada Teslića, kad je ganjao loptu s ostalim dječacima i zagledavao u lijepe oči nekih slatkih djevojčica.
Šiljina poezija nosi čitatelja u ta davna vremena kad se kuće nisu zaključavale, u ta vremena kad su se cure iz ljubavi udavale, u ta davna vremena kad su ruke majčine svaki dan kruh pravile i djeci svojoj ih darovale.
Šiljina poezija je aktualna, nostalgična, odlično rimuje stihove, zadire u probleme današnjeg vremena i današnjih ljudi, a opet ima toplo srce koje se sjeća najljepših dana svoje mladosti i svog rodnog kraja.
Šiljina poezija dovodi čitatelja i u današnje vrijeme, ovo hladno distancirano čudno vrijeme koje nas je okružilo svojim pravilima, nekim čudnim novim bolesnim virusima, svojim proračunima i udaljilo čovjeka od čovjeka.
Dok sam čitala ovu knjigu, osjećala sam nostalgičnost, tugu, ali i radost što sam živjela u to pitomo bezbrižno vrijeme, ali sam osjećala i zabrinutost, što li čeka mlade generacije koje dolaze poslije nas?
Dragi čitatelji, nadam se da ćete, čitajući ovu „Šiljinu svaštaru“, osjetiti isti dah prošlih vremena i shvatit ćete, da mi nismo spomenici prošlih vremena, već još uvijek živi svjedoci koji pronose riječ i osjećaj slobode i radosti, da smo živjeli onako kako je to Šiljo opisao u svojoj prvoj zbirci poezije – „Šiljina svaštara.“
Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb (Hrvatska), 18.07.2020.
"NIJE PREVARA PREVARITI ONOG KOJI VARA..."
slika: digital art
"-4 Fallere, fallentem non est fraus
Nije prevara prevariti onog koji vara
"Propadam stalno.
Duboka sućut meni i satima moje muke, osjećam svakog od vas, dodirujem svaku od vas.
Sjedim u ispovjedaonici i obuzima me vaša tama, skidate mi kožu s usana, govorite meni izdisajima.
Kapam sa vama slašću, znojem, željom, suzom, prevrćem se u posteljama, gledate mene, zarivaš se u mene poput kosti, moj Bože, zarivaš se u mene poput noža.
To su stvari sa kojima se nisam oprostio, mogu samo da se lažem, svaki dan nikog ne dotičem.
Odlučio sam tako, to je moja rana, moja tajna, plitko položena, nezakopana kao krastica koju čupaš čim se skori krv.
Nije do boli kojom potvrđuješ da si ranjen, nije ni do suza koje slijede, mora postojati duboka rana, da iscuri život.
Ja sam Božji sluga i ne mogu leći sa tobom, treba živjeti bez slasti, stvoriti embargo na emocije ne poželjeti i ne osjetiti miris, ostaviti ruku na miru, dok te moli, da prostiš sve pod koje liježe.
Nikad ja neću u svece, previše me žeđ razdire i onda bježim u sebe, izlazim van.
Gledam lica otupjelih žena, zaposlenih reprodukovanjem sljedećih zatupljelih grešnika.
Osjetim svoje krajeve i stišćem ruke u molitvu sve jače.
Neću biti kao otac. Neću biti otac.
Plašim se. Najgore je što se plašim sebe.
Past ću. Pokleknut ću.
Oko mene su vukovi.
Svijest mi je ošamućena svjetovnim i nesvjesnim.
Savjest.
Želje.
Želje su vruć vazduh obojen žudnjom.
Čovjek sam.
Moje želje i jad se prepliću, nanose mi nespokoj.
Ja sam onaj ko sam.
Još neko vrijeme svako nađe put.
Je li to onaj kojim moramo poći?
Nisam spokojan, odgovora nemam, oči su mi posve uprljane velikim riječima, strašnim djelima, svjetskim čudima, oči su mi posve isumnjane.
Ne otvaram više svete knjige, moj me Bog ostavio kao odstupnicu, sve je dalje, u rovu što sam dublje.
Otvaram flaše, vrata, duše, tijela, grobove, otvaram um tajnim vrtovima.
Izlizanom očevom Biblijom odgurujem vlastite slabosti, dokaz sam grešne istorije mog i njegova tijela.
Znam da gorim u istoj vatri, njegova je počela sumnjom, sjeme zla je posijano.
„Nijedna sudbina nije previše izuzetna, da se ne bi ponovila.“
Na dnu mene kao mulj u čaši Bog, rastavljen od svjetla kao odšarafljeno grlo sijalice, treperavo svjetlo pa predaja, propadnem u somotni muk."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"JEZIK OSUĐENIKOV GOVORI, ALI JE NEMOĆAN..."
slika: digital art
"Damnati lingua vocem habet vim non habet
Jezik osuđenikov govori, ali je nemoćan
"Mnoge sate pokušat ću se osloboditi sna koji napada bjesomučno, iz noći u noć zato što je zbilja okrutna istina koja svrdla lubanju nalik brojalici napitih svodnika i senilnih kurvi posjedalih niz zidić ulice.
„U se, na se, proda se.“, kojeg god posla se pošten svijet prihvati, nakon te ulice, tih šest riječi nadolazi, presijeca misao.
Zašto nisam odmah rekao svoj san, prosto ga ogolio?
Nosim u svom postanku, ispod kože, užasnije i opakije stvari od svega što mogu tek tako reći.
Polako ćemo sići do pojila gdje se napajaju tamne utvare.
Spalio sam čovjeka koji bijah prije, dok su mi u groznici skidali četrdeset noći vrućicu tijela neizgoreno jedino mi bi srce, ono je povjerovalo sumnji:
“Otrovana srca odoljevaju vatri“.
Lucije me zovu, nosim u sebi stotine praskavih fitilja, vatromete bjeline, ne plašim se jalovosti čovječjeg duha, spoznao sam sve što pokreće njihovu krutu uspaljenu maštu.
Znam za šepanja do blaga pod roćačkim škrinjama, primao sam u ruke u bogatim naborima porubljene svile sakrivenu ugušenu novorođenčad.
Zbog čega?
Često se pitah, ja sam onaj ko sam.
Ne govorim u zagonetkama, upravo vam otkrivam vašu nutrinu.
Smijemo li se spustiti dolje?
Tristanu osuđenom da umre Izolda je nešto poput nikad isporučena pisma pomilovanja, ali on zna da bilo je otposlano.
Moje odrastanje, gledajući unazad, sirovo je, razotkrivajuće.
U početku bijaše istina i samo istina.
Bol.
Niti jedan tepih nije pokrivao daske brodskog poda, nigdje bešike, ljuljačke.
Miris smole istisle četkom iz ribanih daski punio je nosnice.
Kuća nije bila naša, bila je Božja, očeva, moja. Tada ne još, ali jednom moja.
Uspavanke znam i danas:
“Izbavi me, Gospode,
od zla čovjeka,
od čovjeka nasilja očuvaj me,
od onih koji smišljaju zlo u srcu
i svaki dan kavge zameću.
Očuvaj me, Gospode,
od ruku grešnika,
od čovjeka nasilja sačuvaj me,
od onih zbog kojih
posrnu moji koraci.“
Onda dođe mir, utihne kuća, čujem sitne brze korake kao prstima da kucneš solmizaciju o stol.
Nad mojom glavom pleše anđeo, brzim pokretima majka razvraća haljine, oslobađa sprege, miluje mi lice, natapa žedne usne mlijekom vrelim poput ljetnog pljuska, komadićem kože osjetim ljepljivu ljubav koju isijava još sapunjava.
Miris pamtim, kosu koja jede veliku fresku na zidu, nakon toga ništavilo.
Osjećam promjenu, okrenem glavu, on... muškarac, otac, kuća postaje puna vjetra, majka povlači košulju gore, ljubi mi čelo, blagoslov izgovara kao kajanje.
Pod mekan pokrivač skuplja me klupko svoga grijeha.
Zadnje što vidjeh, on joj rukama skuplja kosu, spušta usne na međuvlasišta i leđa... i mene više nema."/font>
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
,,ZLOČIN JE TOLIKO VEĆI KOLIKO JE VELIK ONAJ KOJI GRIJEŠI"
slika: digital art
"-1 Tanto maius crimen quanto maior qui peccat habetur
Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi
"Kako objasniti otkud dolaziš kad je bila volja Božja koja te dovela gdje si?
Knjiga mog postanka nije ona koju ja započeh, možda se povremeno budem vratio nazad, ali sad nije potreba.
Sad moram poći, potreban sam.
Nije potreba vraćati se nazad na mjesta koja više nisu.
Ja sam onaj ko sam duboko od neba, daleko od pakla.
Imam razuma toliko još, da razaznam prije i poslije.
Danju sam pola, noću sam manje od pola, da mi je ovu nesreću skinuti sa duše, sa leđa.
Gulim se pred vama kao naranča, uvijek izgovaram jedno ime.
Govorim uvijek o Bogu, a neznanje mi se ceri u lice, tražim ga u rukama, nakupninama tijela ispred sebe poredanim u niz, svaka dijagnoza je ista, svaka smrt je ista.
Tražim razlog, da znam zašto se događa moja propast, ali ishod je isti, osjetio sam u sebi preokretanja i izokretanja, crv sumnje koji nagovještava trulež.
Uzrok je to trenutka neprepoznavanja u ogledalu, daleko normativima ljepote poznatog, lica svima dostupnog, naslutio sam greške u sebi neuporedive s ostalim ornamentima usađenim u uskolalu krv naslijeđenu po precima.
Postojim i nadam se izmaglici plačne noći, sveo sam se na hibridno disanje deformisan svjetonazorima i vlastitim željama, uzrenje korijena da znam ko si samo treba da te nađem, tebe, sebe.
Znam da te ugradim u sebe za rezervno srce koje me neće u presudnom trenutku izdati kad počne obećan dan.
Dan mi obećan, a koji nisam prepoznao kao svoj odvajkada, od svijeta i vijeka, prapočetka.
Inače, Prometej sam, iskljucan noćima strepnji, čekanja, obješen o niti vremena, klatno uzaluda.
Dodijao mi je ovakav život, sramotno je u koliko malo Života stalo je toliko jada.
Zato ću pred vas pustiti svoju tužbu, govorit ću o gorkosti svoje duše, o slasti svog grijeha.
Možda će jednom nekome biti prijatno sjetiti se ovih jada.
Ne smjem više podići svoju glavu, vatra koju trpim oči mi boji izdajom.
“I vječno će oni gorjeti,
u ognju svog gnjeva,
žudjet će za smrću.
Žudjet će za nepostojanjem.“
Charles Baudelaire
Ne podižem glavu, Lucije, ja sam onaj ko sam, porođena vriska za boljim.
Disanje me osuđuje lakomislenom upornošću na sutra koje rado mrzim.
Svetački blijeda koža, oči zatvorene, nasićen sramotom, napojen nevoljom, tješitelj, reinkarnacija Boga.
Sjećam li se, da je prvo bilo da treba da ga molim?
Znam li, kada sam počeo da zahtjevam, ne odolijevam?
Sjećam li se, kad sam počeo da ga mrzim?
"/font>
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"BOGOVI DRUGAČIJE RIJEŠIŠE..."
slika: digital art
"-6 Dis aliter visum
Bogovi drugačije riješiše
"Prelazim u spavaonu. Spavaća soba je suprotnost ostatku kuće.
Iznenađuje žuto svjetlo popodnevnog sunca.
Sedam metara žute svile preko drvenog okova prozora.
Koračam sobom kao da lebdim, između dva stješnjena zidića uvučena krstionica.
Prazna.
Između četiri stješnjena zida uvučen krevet. Prazan. Nasuprot kreveta caruje spavaonicom, zakovano u zid, ogledalo.
Prozor je vječito otvoren.
Vani svjetla, vani vreva grada užeglog od prosutog piva, ustajalog vremena, odustalog sjemena oscilirajuće zjenice, čisti nadražaji čula.
Unutra mir.
Pada večer.
Polako će sat stući pregradu između svjetla i mraka, dat ću im dovoljno vremena za zlo.
Sve sam veći što je noć tiša, sve sam strašniji što je noć plića.
Ispijaju me otrovne misli i ne spavam noćima, pripremam se za noć kao na žrtvu.
Laku noć, Bože, neka bude volja tvoja, ako si još tu.
Propadam u muk.
Zurim u snu...
Treperi raj, momčići i djevojke osluškuju, iščekuju.
Tu je On, oko nevidljivog, nevino doba završava u polju kukuruza, tu se sudaramo jedni o druge i lažemo, lažemo da su klipovi rasli iz nas, boljelo je, boljet će vremenom i više.
Pametni dječaci love smijehom tek zagrcnute djevojke koje na predaju bacaju čipkane haljine.
Nikom ne spominjemo dane i noći kad odemo na počinak, zaboravljali smo i u snu, smeđe na našim rukama znači skorenu krv, krv vremenitim snima zatamnjela do ugruška i koči žilu kuckavicu.
Neću više da budem tu.
San prekidam bolnim osjećajem istiskivanja krvi iz kukuruznog klipa.
Ne želim se probuditi praznih ruku, ta bol bi bila gora, nego svakodnevno bez nje živjeti."/font>
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"ŽEĐ JE DOZVOLJENA PA JE I PIĆE DOZVOLJENO..."
slika: digital art
"-3 Sitis licita etiam potio licita
Žeđ je dozvoljena pa je i piće dozvoljeno
"Da li pijem?
Nikad.
Nekad.
Pijem.
Oprosti mi, Bože, molim te.
Našao sam modus kako se oprati iznutra.
Kultove razbijam jednim gutljajem. Bog onda živi u mojoj glavi, promoli se opipljiv, tih dana sve duže traje molitva, dogma ispire lagano.
Nije u mom pozivu praktično uvijek biti čist.
Oprosti mi, Bože, to što pijem kad pijem, nekad svaki dan sve više, zato što kad pijem zaboravljam vječnu bol dušâ i zato što zaboravljam, svu ružnoću duša pijem.
Oprosti mi i to, Bože, anđeli su otišli na spavanje, od njihovih krila čovjek kida perje i puni jastuke.
Sve je na prodaju, samo da se spava mirno
Kako bi tebi bilo na mom mjestu, da se osjećaš kao saučesnik?
Pred tobom stoji žensko biće, udavila je novorođeno dijete ne zna kog nesretnika, pozvala te usred noći.
Kopao si grob, plitak, par koraka od kapije groblja, zemlja suha kao barut, nikako da primi kramp.
Plačeš, podmazuješ zemlju znojem i suzom, dijete da odrodiš. Prljavi su ti nokti, neulegla zemlja pod nogama i ne znaš kud sa sobom, sa njom.
Ti ispovjednik si, tad nema suda, nema porote, nemaš u rukama omču, nemaš pravo.
Ona govori meni pokajanje:
“Kajem se od sveg srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim sve grijehe i čvrsto odlučujem, da ću se popraviti i da neću više griješiti.“
Hoćeš da se mijenjamo? Da li bi mogao?
Kupim svu bijedu ovih ulica, stalno ponavljam, nikad ne ubijte, ali kad ubijate čineći to, žalite!
Svi su grijesi isti. Gorak okus je svakog grijeha.
Noć mi rastavlja život na proste faktore, Bog me klati, svjetlo duboko u meni je jako.
Čaša meda i mlijeka za žuč, čaša vina, kao Isus na Posljednjoj večeri.
Toliko gledanja u prazne oči mrtvih ofucalo je strah od smrti i debelo izostaje vaskrsenje.
Svaku noć na proštenje nude mi svoje opačine kao da znam tajnu.
Nudim jedino što mogu... obraz...uvijek lijevi.
Proveo sam stotine noći čitajući svete knjige, nijedno poglavlje nisam preskočio, nijedno nije zaustavilo ovo neumitno propadanje.
Na kraju sam naučio, ljudi po rođenju nauče, da broje do trideset, onih škrtih, srebrenih, Iškariotskih.
Šta izdaju nije važno, ali važno da znaju, da će.
Poznam ljudske nemire, a drugo nešto je moja mora."/font>
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"KOGA PUNE ČAŠE NISU NAČINILE RJEČITIM?"
slika: digital art
"- 27 Fecundi calices quem non fecere disertum?
Koga pune čaše nisu načinile rječitim?
"Razbijen sam na otpatke.
Prestaje li muka ikad?
Živim boli umirem boli.
Neću skapavati ovako, polako, lijeno.
Ljubav me drži između dva poziva. Nebo i dno.
Osjetim to između kostiju.
Između palačne kosti, s unutarnje strane dlana.
Držiš me na razgraničenju svijesti i obijesti.
Ludilo je uzelo maha.
Ionako ubijam robovanje razumu.
Prigovaram svim naučnicima.
Nisu našli lijek za nas nedovršene, puštene u svijet nesavršene, da živimo smrti neizvršene, živote propuštene.
Gadim se mozga.
Okrutan je.
Pravi se fin, magli ne priznaje sve što ga razdire.
Pri mojoj situaciji sad skoro da više i nije.
Nije tu.
Progovaram naravima mučenika.
Prođoh kroz vatru nenačet plamenom.
Moja depresija je srebrena.
Natrulo sam spajanje svjetla i tame šupljim usnama.
Ljubim ti stope, a ti mirno spavaj.
Zinut ću i obasjati svako tvoje lice.
Govorit ćemo o zaboravljenim stvarima, izgovarati teološke anateme, vjerovati.
Uzavrijet će mi mrtve kosti i izbit ću van.
Zvat ćeš me Lazar.
Pod zemljom je lepršavo, kruni se pokrov trave na mene, stiska me u dvodimenzionalnu Euridiku.
Orfej je mentalno zaostao ulični svirač.
Dobro mi ide ovo ludilo.
Od smrti pravim nauku.
Svjetlo lampe vrijeđa mi zjenice.
Bol pulsira u stotine hiljada bubnjeva iz daljine.
Uopšte ne osjetim udarce.
Nijedan rez u dlanu, ružno sjećanje, žilavo suosjećanje, a ni ova smrt mi nije iskrena.
Preletio sam.
Na mjesto ljubavnog pisma spustio sam Sveto pismo. Lažem, da sam bolji, nego sam, ali to je zato što sam stalno sâm.
Ispod kože i mašinerije mišića, žila, ništa, nego ja.
Sve to, samo ja.
Pusto je to.
Zlobno.
Nikakva uzvišenost nije u smrti na pameti.
Da li su mi čisti rubovi rukava i okovratnika?
Kad me mrtvog sretnu, da li će išta povezati s onim pravim ja, onim što je sve lagao pa i tragove sebe samog?
Sve je upropašteno.
Nije što će me njeno tijelo vremenom zaboraviti, meni je što me neće opet upamtiti.
Sve je upropašteno.
Moje razrezane ruke sad su krila.
Ličim orlu, Ikaru, ispalom iz gnjezda ovako rasut po podu.
Nisi mi ostavio voska na svom grobu, Dedale, niko ne pali voštanice na njemu.
Svoje sjeme si za sobom poveo.
Škrt si bio, oče.
Bože, Oče, kako si škrt, valja mi sad umrijeti, a razapinjem se svagdje i nije ovo život tvog sina, ovo je bio neko drugi.
Sav sam lažan, tuđi i privremen.
Neprimjeren.
Neispunjen.
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"ZATVORITE VEĆ POTOKE, DJECO, LIVADE SU DOSTA PILE..."
slika: digital art
"-20 Claudite iam rivos, pueri; sat prata biberunt
Zatvorite već potoke, djeco, livade su dosta pile
"Ubrao sam joj tijelo upalo među lišće, uzeo je u ruke kao melem divljih trava.
Snažan sam za sve njene slabosti.
Malo hramljem ulijevo.
Tu negdje mi nedostaje srce.
Naslanjam je tu da se ispravim, da budem prema njoj ispravniji, pravedan.
Bila je sva topla.
Mekana.
Osjetio sam kako mi pristaje uz svaki mišić.
Kao rukavica.
Vrela opna na koži, štit koži da ne odumre.
Znao sam da je bez mene prazna.
Niko.
Prazno korito.
Prazno se ne pretače u ništa.
Laž je da mi je ona niko.
Laž nije odgovor.
Laž je dobivanje na vremenu.
Toliko smo ga izgubili.
Dvanaest godina traženja.
Smijem da se zakunem, da smo dostigli tačku puknuća, iščezli iz okrutnosti krute materije, raskrstili s opširnim pravdanjem i prosto prihvatili pripadanje.
Propadanje jedno u drugo, ukinuli disperziju i raspadanje tkiva zbog bolesti duše.
Sklanjanje sa svjetla.
Znam toliko toga o sklanjanju sa svjetla.
Sklanjanju grijeha ličnog propadanja.
Znam o propadanju mrtvih tijela.
Spuštam se otežalim korakom prema kući.
Visoko ćemo se izdići ovu noć.
Ispovijed ispovjednika.
Sve nijanse sive u krvi noćas mora da se izdvoje.
Prečasni Oče, oprosti ovom grešnom paru.
Ne govori da je život ugađanje žudnjama.
Sve se urotilo da nas nema
Jedva noćas spasismo glave, iznosimo ih na pladnju, garnirane pelinovim listom i korijenom mandragore, sve gatke ovog svijeta noćas, da sklopimo primirje između života i smrti.
Saznat ćemo od čega smo sazdani.
Sazidani.
Urušeni.
Riječi će zvečati smrtonosnim naglaskom.
Naglasit ćemo koliko smo se puta ubili.
Jedno drugo.
Neće se moći roditi nikakva beznačajna radost iz ovog potopa.
Praznovat ćemo dan duhova.
Dan mrtvih.
Život koji se slavi od smrti.
Strahujem, da ću je noćas pokopati težinom svoje krivnje i ljubavi.
Užasno strahujem, da mijenom praznine mog života u ispunjenje neću uspjeti spasiti nikoga.
Kako da se oduprem smislu i razumu utisnutom u um?
Reci mi to, mati?
Progovori mi onim bezglasjem, promjeni mi ritam pameti.
Hoću da pristanem na njeno prisustvo u sebi, a da se ne istisnem.
Umjetnost crnila treba da posustane pred drukčijom prirodom, pred mnogobojnim čvorom mog i njenog stiskanja u česticu.
Odgonetni mi jesam li sam sada jednina ili množina?
Oprosti mi, Bože, ako si tu!
Blagoslovi me na ulazu!
Dolazim kući, a podučen sam da odlazim. Ne znam kako odjednom da se u potpunosti vratim.
Nisam svoj u potpunosti. U meni je drugi neko.
Neizvjesno je šta u kuću večeras unosim.
Jesam li sad bezličan ili ličan kad sam drukčiji od laži, od predstava koje sam igrao, da okončam čin izdaje sebe?
Kiša u meni zamuckuje, osjetim tek poneku kap.
Neću biti surov.
Moje istine će biti tvoji stražari noćas, poredane jedne uz druge nudit će besmisao.
Dok spava zvijer u meni, brzo ćemo proći kapije moje kuće.
Ništa s ove strane za tebe dobrog nema.
Ponijet ću te u majčinu kuću.
Sklonište od bijesnih vrtloga građeno neizmjernom odanosti.
Ugodno je i sad tu, unutar grobnice lijepo očuvane ljubavi.
Gledaš me.
Vidiš me, ne vidiš me, oči su ti zamagljene suzama.
Koliki je okean u tebi?
Reci mi, je li istina, da li iznutra i ti imaš samo munje, tamne oblake, buru koja noćima kaplje?
Jesi li postala davljenik?
Kakva si, da si moj si jedini spas?
Za očistiti se od zemaljskog je kasno.
Noćas me posveti.
Moja tajna beskonačnosti nazočna je na tvom lijepom čelu.
Za molitve neću reći ništa, ispunjene su.
Ponovo sam skupio svoje krajeve.
Presvlačim se iz purpurnog u bijelo, plavo, modro, močvarne zelene trske, neke leteće ribe išarane perjem.
Miješam nebesa dimom snoviđenja.
Ko sam postao, čiju dušu, čiju glavu nosam?
Uništio sam prava koja sam polagao na besmrtnost duše.
Čujem zvona stotina katedrala u sebi.
Misa zadušnica.
Spokoj, daruj nam.
Spuštam te na krevet, sjedam preko u kut.
Tu ću sjediti.
Čekati.
Gledati u mrak.
Iz mraka.
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
