"Neka budu kao što su ili neka ih nema..."

29.08.2020.



slika: digital art


"-10. Sint ut sunt aut non sint

Neka budu kao što su ili neka ih nema




"Sveta ljubav, ali nedovoljna.

Grad nije spavao, gorio je kao o podnevnoj žezi.

San koji mu je pokrivao oči nije smio više da odlaže potrebe ljudi.

Ljudi nisu u međuvremenu njegova pada doživjeli prosvjetljenje, njegova bol je vremenom postala mlaka, saznanje da je čovjek, potpuno se smrzlo.

Zlo u gradu, njemu smrznutom, ma mlako, nakon mjeseci leda djelovalo je usijano.

Zaboravio je kuću.

Sišao na ulicu, odazivao se svemu. Htio se vani uprljati tačno koliko iznutra.

Gospodin, stol u uglu i oči krvave vinom, rakijom, viskijem.

- Molim te, oče, molim te, ne mogu sam...
- On: Bože, pomozi, ja ne znam kako je mogao, ali to je moj sin. Moja krv ... jesam ... bio sam dodirnut užasom, ali sad nema više smisla misliti o tome, moram učiniti nešto. Pomozite mi!

- Šta hoćeš od mene? Idi u policiju, ti znaš te ljude, objasni im, mali je očigledno bio u groznici.

- Ne mogu to, moj ugled, moje ime, imam kćer. Mali je ovo grad. Ubit ću se.

- Nemam ja šta tu učiniti, čovječe, urazumi se!

- Pomozite mi, oče, nemam drugog načina!

- Evo, ispovijed ne smijete prekršiti. Noćas ću ubiti sina. Noćas na poljani kod kukuruza. Ispovijedite ga da ode kako treba. Ubit ću ga i ako ne dođete.

I tako je počelo.

Tu noć izlaskom prekrio je prstima zemlju.
Dao oprost za dva groba, oca i sina. Od te noći nije znao, da l' je to što je iskopao bilo sklonište ili grob.

Sutra je sunce opet pržilo na nebu.
Bijaše podne kad on otiđe.
U njemu vječno podne.

Evo to je početak svega.

Moj otac,
provalija
nad njom,
iza oca ja.

Otac i sin."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"



http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"O SVEMU SE MOŽE ZNATI I JOŠ O NEKIM DRUGIM STVARIMA...."

26.08.2020.



slika: digital art


"-7 De omni re scibili et quibusdam aliis

O svemu se može znati i još o nekim drugim stvarima




"Zgrčen dlan po buđenju podsjeća, snovi su pohranjene posjekline za poslije.

Java je život dugog liječenja.

Boljelo je i ne prebolijeva se dok boli, a boljet će još dugo.

Ne znam pustiti tu bol, moje boljeti je kao vaše biti, željeti, trebati.

Bol je postojana.
Pamtim i to boli.

Sjećam ih se po boli, zato me ta bol nikad neće napustiti, vječno ću se sjećati.

Tražio sam lica iz sna, djevojke-žene, tražio sam ih po ulicama, prodavnicama, istaknutim i zabačenim restoranima.

Vrijeme ih je, znam, promijenilo, mi smo ih promjenili, ovako ili onako.

Bili smo mladi, mladi, obijesni, željni izliti se vani, van razuma, van tijela, jedni po drugima, jedni na drugima zakivati se jedni u druge, u usne, vrat, krila, srca.

Igrali smo prijašnje igre za koje smo osjećali, da trebaju biti i naše, lovci na zabjelasane čipkane mrlje prevaljene u duboke trave.

Isuviše mladi za otkrovenje, da udeći njima one zauvijek naudiše nama.

Grizli smo, grebali, ljubili, glodali vratove, ustajali, lijegali, ćutali po kraju svega. Ćutali.

Nakon svega, ustajali smo sa lovine odgurivani kao kamen kad se slama, one su pljuvale u stranu, mokrile po otkopalom sjemenu.

One su nama vladale."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"



http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"ČUVAJ SE ČOVJEKA..."

24.08.2020.



slika: digital art



"2 Cave ab Homine unius libri
Čuvaj se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu




Silazim u ponoć mračnu, punu smetnje i pomutnje, moje svjetlo u meni najdublja je tama.

Očekujem da mi dođu potomci lošeg i ološa.
Oni, spremni na ubistvo iz zabave, opasni kao minska polja.
Svjestan sam smrti, ambicije okoline koja nosi smrt, sve ima pečat.

Prvo sam volio svoj posao, onda shvatih da je to nešto što ne možeš voljeti, to počneš raditi, jer moraš, to ti je u krvi.

Budeš dobar, loš, možda ravnodušan, ali radiš što ti je u krvi, jer nemaš izbora.

Ja sam onaj ko sam.
Vani pada kiša. U redu je i u meni pada kiša, nije uragan, već neprestana kiša, umorno, sparno, vrelo, mrtvo, jalovo.

Vječito slijeganje ramena ljudi suočenih sa sobom ne odustajem od rada, jer je moj poziv opasan.

Gledaš predugo u ovom smjeru i nikad se ne oporaviš.
Mislim na sve. Vidjeh svašta.
Ne odustajem, jer sam dobar.

Postupati sa ljudima koji su povrijeđeni, uništeni, osramoćeni, odbačeni, uprljani. Meso je problem. Ogromni komad kože koji omata veliku venu srca.

Pokušavam voditi najsvetiji rat na Zemlji, pobjediti bez ikakva zaleđa, pohlepnom rukom uzeti svu vašu bol, vladati obješnom ženom.

Goloruk sam, naoružan bijesom, neprestano idem pred pogan, glad, bolesne duše koje žele sve nemoguće. Znam šta jesu, hoću da znaju šta su mogli biti, hoću živjeti uspravnim životom.

Jesam li znao u šta se upuštam?
Nisam li? Oprosti mi, Bože."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"



http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"DA TE GLEDAM ...."

23.08.2020.



slika: digital art


"-12 Te spectem supema mihi cum venerit hora, te teneam moriens deficiente manu
Da te gledam kad mi bude došao posljednji čas i da te umirući držim klonulom rukom



Uzalud svi smisleni govori „odveli su nas putevima bez povratka.“ Čim smo izašli vratili smo se negdje.
Živimo mišlju da idemo ka smrti.

Spoznao sam da je nosimo u sebi, kao okidač, lukavo sakriven pod epitelnim branama.
Odgađamo stisak do pogodnog trenutka.

Nismo živjeli vani koliko smo bili podložni vanjskom.

Odnekud su došle magle.
Bez upozorenja.

Volim te, ljubavi, toliko godina isto.
Gubim te, ljubavi, toliko godina isto.
Čitavu vječnost te gubim.

Umorna sam od tvoje stvarnosti.
Hoću preći na drugu stranu, hoću biti zrak što te dotiče, biti tvoj znoj. Umorna sam dijeljenjem tebe sa tvojim Bogom, krivnjom, pravdom.

Noćima me ostavljaš praznu, dok kopaš grobove.
Jedeš mi noći, gutaš mi dane. Volio si me bjesomučno, dok nisi otkupio ljubav.

Jesi miran, Isuse, sad si ubio Judu? Nije ti dalo mira, zar ne? Ne trebam raj, nikad nećemo biti na istoj strani nebeske postelje. Tako je oduvjek i trebalo biti.

Sjeti se slada jutara kad nisi olako mogao preći preko mene. U meni si neprolazan, zakovan, otrovan.
Znaš li koliko te čekam?
Proklinjem svaki sat nekršten tvojim dodirom. Oslobađam te ljubavi svog tijela.

P.S: Natpis mi na grob ne stavljaj. Kad zasiječeš dlan, u grijeh ili molitvu, krvlju mi ime potpiši.

Majku smo našli obješenu o kovano gvožđe nad vratima.
Vratima očeve radne sobe."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"



http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







TKO JE DANA ŠKRBA KOJA JE NAPISALA FANTASTIČNU KNJIGU "MOLJAC U SVILI"????

21.08.2020.






članak je iz 2015. godine



Dana Škrba Tuzla "Zatvorenica Dana Škrba: ''Nedostaje mi moj sin''...Jednoipogodišnji dječak koji se rodio dok mu je majka bila u pritvoru posljednje je dijete koje je živjelo u Kazneno-popravnom zavodu (KPZ) u Tuzli, na Ženskom odjeljenju."

"Po rođenju postao je miljenik ostalih osuđenica i zatvorske Uprave, a u razgovoru njegova majka, 32-godišnja Dana Škrba iz Sarajeva, priča da su ga djed i baka, koji su kasnije preuzeli brigu o njemu, dodatno razmazili.
Život iza rešetaka naročito teško pada onim osuđenicama koje imaju djecu. U skladu sa zakonskim odredbama KPZ Tuzla, jedini ženski zatvor u Federaciji BiH, dozvoljava im telefonske pozive, posjete, izlaske, druženja sa porodicama, ali i boravak djeteta u zatvoru do treće godine života. Prema informacijama kojima Uprava zatvora raspolaže, nijedna osuđenica trenutno nije u drugom stanju, tako da se u skorije vrijeme ne očekuje još jedan mali ˝stanar˝.

Kapacitet Ženskog odjeljenja je 30 osuđenih osoba, mada je popunjenost iznad kapaciteta i na odsluženju kazne su 43 žene. Iako su rado podijelile svoja osjećanja i razmišljanja, nijedna od njih nije pristala na fotografisanje ili razgovor o zločinu koji su počinile.

Jedna od 16 žena osuđenih za ubistvo je i Škrba, koja je prije dolaska u ovu ustanovu bila preplašena, a kaže da je to bilo više zbog djeteta nego zbog nje same.

˝Kada sam tek došla u ovu ustanovu, bila sam uplašena, ali ubrzo sam shvatila da nije sve tako loše. Nisam se smjela sekirati zbog djeteta. Ne možete nazor umrijeti, ali se možete ozbiljno razboljeti. Kada sam ga rodila, sin je bio uz mene i još 30 osuđenica. Bilo mu je fenomenalno, jer su ga sve nosale, ljuljale i tepale su mu. Bio nam je prava zanimacija, poput lutkice. Prijateljica koja radi u kuhinji stalno je njemu prvom pripremala supe, sutliju i griz, a keksa i soka je imao u izobilju. Imao je svoj krevetić i igračke. U ovakvim uslovima, to je bilo nešto poput porodične atmosfere. Vrijeme nam je puno brže prolazilo dok je bio ovdje, a i ja sam mu bila posvećena 24 sata dnevno, što možda ne mogu ni neki roditelji koji su na slobodi˝, navela je Škrba.

Sada su beba i njegov brat, drugi Škrbin sin, osmogodišnjak, kod njenih roditelja. Stariji dječak ide u školu, a Škrba tvrdi da njena majka, nikad ne bi dozvolila da mlađi ide u vrtić, jer želi da je stalno pod njenim nadzorom.

Priča da svakodnevnim desetominutnim telefonskim razgovorima nastoje prebroditi udaljenost i odvojenost, a roditelji joj jednom mjesečno dovode djecu u posjetu. Tada imaju pravo da s majkom budu dva sata, koja obično provedu grleći je, ljubeći i sjedeći joj u krilu.

˝Dječaci su divni, iako su obojica prilično razmaženi. Kako se približava dan posjete, tako i naše nestrpljenje raste. Dolazak iz Sarajeva u Tuzlu im je postao toliko normalan, da su ga počeli doživljavati kao neko putovanje. U zatvoru slavimo i rođendane, a mlađi sin prepoznaje neke osuđenice, kojima maše i šalje poljupce˝, ispričala je Škrba, koju od odsluženja zatvorske kazne dijeli još 11 godina.

Vrijeme se iz perspektive osuđenika, tvrdi ova zatvorenica, broji od jedne do druge sedmice, a zatim od početka do kraja mjeseca.

˝Predrasude su da u zatvoru završe samo neškolovane osobe. Ja sam fakultetski obrazovana i poručujem drugima da ne gaje predrasude bilo koje vrste prema drugim ljudima. Razmišljate o posljedicama, čak i o onima koje su nezamislive. O njima treba razmišljati kao o nečemu mogućem, nečemu što se ma koliko nemoguće zvučalo ipak, može dogoditi. Nakon nekog pogrešnog životnog poteza ne samo da se promijeni svijet oko tebe, nego i svijet u tebi. Ne možeš da poistovijetiš sliku o sebi tada i sada˝, ispričala je Škrba, koju je reporterska ekipa zatekla dok je šila na mašini, u prostoriji koja se koristi za radno-okupacionu terapiju.
Druga osuđenica, koja je insistirala na anonimnosti, a u zatvoru je zbog trgovine ljudima, majka je troje djece. Tokom kazne je zatrudnila, a kada je rodila najmlađe dijete, prekinula je izdržavanje kazne i uz sudsko odobrenje sa djecom, o kojoj trenutno brine njena svekrva, bila je sve dok beba nije napunila godinu dana.

˝Tada sam se vratila u zatvor i ta godina, prema zakonu, nije uračunata u trajanje kazne. Svaki mjesec idem kući i imam pravo ostati četiri dana. Ako jedan mjesec ne odem, naredni mjesec imam dupli broj dana koje mogu provesti sa porodicom, uz obavezno javljanje policiji. Vrijeme prolazi sporo i teško mi je. Djeca i sloboda mi nedostaju, a sve dok se nisam rastala od njih, nisam znala da sam ovoliko jaka. Ipak, promjene raspoloženja su česte. Nekad plačemo, a nekad se smijemo. Službenici su jako nagodni i sve je dobro dok se pridržavamo propisa ne i pravimo probleme. Trenutno spremamo predstavu i uvježbavamo pjesme od ˝Rolling Stonesa˝ na gitari i klavijaturama za predstavu Žana Anuja˝, ispričala je V. R.

Ona radeći u osuđeničkoj kuhinji zaradi simboličnu plaću, koja joj je dovoljna za pokrivanje putnih troškova kada ide posjetiti djecu, a ostane joj i nešto novca za cigarete i kafu.

Muzafer Karić, direktora KPZ-a Tuzla za AA je rekao da će predstavu, na čijem pripremanju se aktivno radi, moći gledati i osuđenici iz Muškog odjeljenja KPZ-a Tuzla, a tačke uvježbavaju u za to predviđeno vrijeme.

˝Inače, dan im počinje tako što ustaju u šest sati i nakon što završe sa higijenskim potrebama, popiju kafu ili čaj. Slijedi doručak, pa telefonski razgovori, a kasnije radno-okupaciona terapija. Osim brojnih sekcija poput folklora, pletenja ili muzičke kulture, osuđenicama je omogućeno upražnjavanje sportskih aktivnosti, a dio njih je radnoangažovan u kuhinji, kao i na peglanju i pranju veša. Svakodnevno im se dostavlja dnevna štampa, a također, izlaze u šetnju u krugu Zavoda. U određeno vrijeme se jede i generalno sve aktivnosti se odvijaju u skladu sa rasporedom˝, zaključio je Karić.

Nakon gledanja televizije, u 22 sata, 43 osuđenice ulaze u svoje ćelije, a čuvari za njima zaključavaju teška, željezna vrata sa šipkama. I tako svaku noć, godinama."


http://ba.n1info.com/Lifestyle/a31263/Skrba-o-zivotu-u-zatvoru.html













-11 Corvus alibus. Bijela vrana (iz knjige "MOLJAC U SVILI" - DANA ŠKRBA)

20.08.2020.



"...Žena u četrdesetima mahala je mahnito vunenom krpom, poderanom krpom, mislio sam.

Sad se sjećam nečeg čudnog na toj krpi.

Otac trči prema radnoj sobi, a ja stojim na pragu. Gledam krpu, u stvari vunu. U stvarnosti kosu. Krpu. Zakrvavljeno lice. Povraćam po pragu i savijam se.

Otac me podiže i gura nazad u kuću, ali ne uspjeva. Krećem za njim, njom, njima.

Tu noć sam otkopavao prvi grob, razvaljivao u noći bezumlja zemljanu postelju iznakaženom tijelu bruke.

Majka, žena u četrdesetim godinama, ubila je kćer. Pred nama imenovala ju je bruka.

Znate, oče, ne kajem se! Kakav bi to život bio, to je mučenje.

Išla je danima u kukuruze, znate te dane. Došao je red na nju, znala je da to niko neće prihvatiti, shvatiti, ako se desi bruka.

Neka se igraju, ali sada, oštećena je, počela se debljati. Mislila je da se može sakriti, pobjeći, noćas je krenula preko prozora. Po nju je došao načelnikov pomoćnik.

Mislila sam pobjeći će, udat će se, naći će joj nekoga. Ipak, kriv je njegov sin.

Izmesario je neki doktor, dvojica su došla noseći je, bacili su mi je na prag krvavu. Vrištala bih na ta čudovišta, da sam smjela, da sam imala glas, udarala sam po jednom.

Iz auta je izašao načelnik. Pljunuo je na mene, rekao da budem zahvalna što je nije i ubio, a ubio je. Zna da ju je ubio. Samo me gledala tupo i pljunula na pod kraj moje noge.

Ona....nakon svega toga. Smrvila sam je. Ne znam čime sam je udarala i ne znam ni kada sam stala.

Morale smo ići van, vratiti se na to polje, ispraviti njenu sramotu, makar je ja nosila nazad.

Koračajući, njen teret mi je spao sa leđa. Mislila sam, pomoć mi šalje Bog. Smilovao se majci, skinuo nam svu muku sa leđa. Tek kad je mali počeo povraćati, shvatila sam da joj držim samo glavu. Rasula se kao perje. Hvala što ste je skupili.

Rasula se kao perje moja ptica ... trgali su je, ubili su je, zavitlali u vjetar.
Gledao sam očevu lopatu. Ruke zauzete ritmičnim udaracima u zemlju.

Tonemo tiho u sumrak, mjerimo grob dubok. Pokopali smo dvoje tu noć. Bruku majke. Kopile oca.

Ostavio me da izgubim nadu. Pustio bijesnu oluju da me otkine sa sigurnih stijena.

Onaj koji nas je stvorio bez naše pomoći neće nas spasiti bez našeg pristanka.

Brodolomnik. Eto, šta sam bio. Potopio sam se. Krstio me. Izašao sam nov čovjek tu noć. Bog čini da je čovječji bol vječito svjež. Naučio sam o Bogu sve.

Tu noć usne oca izgovoriše nešto novo.
Čovječje.

Nizao je stihove:

„Zaboraviše ga na snježnom polju,
na grobu mu cvjetat neće
karanfil, božur, Božje cvijeće.
Zemlja ga tiho upija, sita,
kroz tijelo mu klija
sjeme pobjedničkog žita.
Ljetos će ležati raspadnut
k'o strašilo za ptice
u zlatnom moru pšenice.
Sudbina mu pobjegla kroz raži,
iz njega i nad njim
buja život pun nade i laži.“

Endre Ady

Nismo više bili dva, bili smo jedno. Godinama smo pomjerali tas krivice i oprosta. Svaku noć iznova sklapamo slagalicu strave i užasa. Beskonačni prizori muke. Posjekotine na krhotine optužbi.

Uvijek svjedok - nikad optužba.

Iznaćalom krpom brišemo sukrvicu i krivicu. Slušam bolesne riječi koje napuštaju gnojne duše.

Ostajem nepristran, nikad ne izgovaram ničije ime. Istisnem se iz sebe kao da gledam projekciju filma.
Nije moje da definišem.

Živima treba nevinost, mole za oprost, krivica bi da spada sa mrtvih. Život se nastavlja bez volje da preživiš, bez hrabrosti da se ubiješ.

Pišem molitve krvlju. Sin uči od oca. Danju smo bili pola, noću manje od pola. Nisam simptom bijede mojih roditelja, nego njen uzrok."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"



http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







PROMOCIJA KNJIGE "MOLJAC U SVILI" - DANA ŠKRBA

19.08.2020.





Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/ -


ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu pod brojem ISBN broj: 978-953-354-264-5 Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.



http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php



RIJEČ AUTORICE


Smrt mijenja maske poznanicima ispod kojih nam ne pripada ništa. Odreci se zla ulicama, policama, po licima, snovima i ne pokoravaj se ni budan. Strašna maska, ta unutarnja, osmijehom naličje svakidašnje i neprekidno opraštanje od svih.

Manje živiš, više misliš zatvoren u glavu neizvajanu, zloupotrebljenu, prevaljenu. Postaješ hladniji, tvrđi, nepotreban spremnima na obmane, obrane kurtoazije, invazije.

Pjesnik zalutao na neprijateljsko tlo.

Muklo se tješe mnogi moji životi, da će jedan živ na vrata koja teško vidi i vidim teško da će. Neće. Tvoj sam blizanac, dislociran, prljavih nokata i oznojena uznemirena pogleda. Utišan, mutiran. Dobronamjerno abortiran. Irealan.

Propuštam svjetlost i ona se lomi u tebi kao u prizmi. Pjesnik od toga poludi. Vidjeti sve crnilo, a nositi svjetlost. Niko nije izašao iz tog zatvora. Ovo je testament ljubavi, oproštaj od izgubljenih snova.

San je jedina utjeha roba, groba. Zapamti, sve nas čeka jedna noć i ne govori po binama, ne govori sebi u bradu, ne govori glasno što Ti misliš. Takve nas čekaju. Ne dopusti provalu u korita razuma. Urazumi razum ravnim rezonom, da stekneš oholost viđenja drugih dimenzija i ne daj, da Te sa svakim viđaju, povezat će Te sa tim privjescima. Tvoju veličajnost im dati, iako nikad Ti nužno ne reče, da Ti se sviđaju, ti privjesci, lanci.

Moj ateizam je na srcu i na jeziku. Molim za stvari neizgovorive, nepovratne. Moje izgubljeno vrijeme je zločin. Ne držim povjerenje u vrijeme koje dolazi. Tako ja izgubih sve. Bolećiva duša željela mi nemoguće. Tako ja izgubih sve. Ti me nemoj, molim se. Štedi se, skupljaj dijelove slične da me popuniš, ako se ikad zatekneš razasut u druge. Neki nikad neće.

Plači u sebi - ne naglas, to ne dopušta olakšanje, da ne nađeš razloga da osjećaš, podsjećaš. Osjećaš i Ti, kao i Ja, gdje smo decenijama zbog tog što nismo jedno drugome. Samo za ovo malo života je tako. Bar znamo da nama je.

Neki nikad neće...


Dana Škrba


http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php



"Moljac u svili", Dane Škrbe


Zbirku poezije "Moljac u svili", Dane Škrbe, predstavit ćemo vam uz pomoć manjeg dijela recenzije knjige:


OSVRT NA KNJIGU "MOLJAC U SVILI" - DANA ŠKRBA


''Mislim, da jednoj ženi općenito nikad nije bilo lako još od pradavnina, ali biti žena u današnjem "naprednom" svijetu sa činjenicom, da sam i sama živjela u paklu kao zlostavljana djevojčica i žena, smatram da ne da nismo napredovali, već smo toliko nazadovali, da su ljudi iz doba "pećinara" kad su žene vukli za kosu i udarali toljagom, u stvari, gospoda spram većine onih koji nam se događaju (kote) u današnjici i to na samom kraju 2020. godine.

Žena je sve manje i manje poštovana, a "alfa" mužjaci rastu sve veći i snažniji u svojim očima, uz veliku pažnju i podršku okoline, medija, institucija,politike.

Da me ne biste krivo shvatili, majka sam punoljetnog sina koji mi je sve na svijetu, u braku sam te poštujem muški rod, ali ovo pišem iz vlastitog iskustva.

Jednostavno se dogode žene koje ne mogu više trpjeti nanesenu im bol te se odluče da progovore o nasilju, žene koje prozovu zlostavljače, žene koje više ne osjećaju strah i spremne su se izboriti za sebe i svoju djecu, spremne su se suprotstaviti svima.

Spremne su braniti svoj život kad su napadnute.

I tada nailaze na porugu, prozivke, isključenje iz normalnog života, ponižavanje, a onda i ignoriranje okoline, prijatelja, kolega, institucija, pravosuđa, brutalno iživljavanje medija pa čak i bliže obitelji.

Znači, dolazim do zaključka kako nemam pravo braniti svoj život, nemam pravo prozvati zlostavljače, silovatelje, pedofile!

Žena sam, osuđena da šutim, trpim udarce, iživljavanja, pljuvanja, osuđena sam da budem robinja muških zahtjeva i fantazija.

Ja sam odlučila progovoriti 2005.

Dana Škrba je odlučila braniti svoj život na drugi način.

Ja sam izašla iz svoje tame.

Hoće li ikad Dana Škrba izaći iz svoje tame i ugledati sunce?

Moje pitanje svima vama je: Što biste svi vi učinili, da se radi o vama ili vama bliskoj osobi?Što biste učinili, da ste upravo vi silovani?''

Sandra Petrž, književnica





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php






Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:


http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php


te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/







http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

dio pisma kojeg je Dana pisala i zahvalila svima nama koji smo sudjelovali u izradi ove njene knjige









"MOLJAC U SVILI" - DANA ŠKRBA - moj osvrt na pročitanu knjigu

16.08.2020.



OSVRT NA PROČITANU KNJIGU “MOLJAC U SVILI” - DANA ŠRKBA

Već odavno nisam pročitala ovako sirovo brutalnu ispovijest jedne duše koja se razasula pred očima čitatelja kao što sam je ja doživjela. Već dugo nisam pronalazila tako posebne metafore nježnosti i boli, ljubavi i neljubavi, već dugo nisam gledala u crno-bijelo kompoziciju strave i užasa ovog bijelog mladog života kao što sam to gledala, dok sam čitala ovu izvanrednu knjigu.

Dok se promatramo u ogledalu vremena, dok ispitujemo konture svog lica, dok zamagljenim očima gledmo stvarnost – sve je moguće.

Što je stvarnost? Ono što vidimo u ogledalu ili ono iza njega? Ova slova koja se nižu kao da su pobacana na tamnoj pučini života i kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj? “Zagledamo li se u bezdan, on će nam uzvratiti pogled”, kako je to jednom lijepo rekao Nietsche, suočava nas sa nama samima, s onim vukom za kojeg ni ne znamo, da još uvijek živi u nama, a tog vuka u sebi Dana je ukrotila, iako živi kako u njoj, tako u svakome od nas. Bezdan nas je kao ogledalo opet suočio sa gladnim zvijerima koje se probude kad osjete krv, suočava nas sa tamnom stranom Mjeseca za koju ni ne znamo što sadrži, dok ne odemo tamo. Iz cvijeta života otkidamo tek izrasle latice i želimo ih baciti pred nekoga za koga mislimo, da je baš ta osoba za nas.

Treba zastati, jer kompas života često ne pokazuje u tom smjeru i čovjek se okreće tamnoj strani duše, a kako se samo lako može prijeći ta tanka crta između tamne i svijetle strane tame. Neki ljude vole tamu, jer oči duše im nisu preosjetljive za svjetlost koja zove, a ružin grm još uvijek skriva tajnu paukove mreže u koju ga upliće zov divljine kao što je Danu uvukao i zavukao se u nju. Iz unutarnje vatre života izranja crni Mjesec, zacrnio je zelene livade djetinjstva, polomio tek izrasle travke ispod nečijeg balkona i obilježio jedan život posebnostima koje Danina duša krije duboko u sebi.

Suočiti se sa sobom i prestrašiti se tog suočavanja! Ne, Dana se nije prestrašila tog suočavanja, ona se jednostavno pustila u jedan krug i kao krug svega, osjetimo se opet poput kamena uronjenog u dno… samog, odbačenog, zaboravljenog. Opet onaj isti osjećaj beznađa, opet stavljamo na tek izraslu ranu oblog od soli i zacrtavamo novi pravac toka rijeke života.

Ne želimo se više vraćati u takva stanja svijesti, ali ne možemo zaboraviti taj osjećaj destrukcije kad smo iza zrcala ugledali – svoje lice. To nije bilo naše lice, to je bilo lice mučnog poroda sebe u sebi, nečeg što nije sraslo sa našom dušom, to je bio netko koga ne poznamo.

Je li to podsvijest poslala čudne poruke, jesu li naše oči bile kao žute zmijske oči koje su se ogledale i zadavale nam ugriz po ugriz? Da… to je bilo spuštanje ispod zemlje, to je bio put bez povratka, da duša nije svojim finim cvrkutom dozvala San i prekrila sve sa svojih sedam plavih velova.

Dana je skinula taj Salomin sedmi veo ovom knjigom, ali ne do kraja, jer se svi kad-tad moramo početi suočavati sa svojom santom leda i ne možemo staviti crni prsten na svoju ruku, moramo to drugačije napraviti, ali odabiremo ponekad najgoru opciju – destrukciju i autodestrukciju. Znamo, da postoje ljudi koji nam pomažu u lišavanju ovog tereta, znamo da će duša naše duše to učiniti, jer jedino nam je ona vjerna, ta naša duša koja tihim cvrkutom briše okrutnu tamu i ovaj raskol u nama pretvara u most do nas samih.

Na teži način uvijek dobivamo život, na onaj surov i težak način učimo sebe o sebi, a onda kad svoje tijelo darujemo zemlji, znamo, da neće biti uzalud. Možemo reći, da smo pogledali iza zrcala, suočili smo se sa svojim demonom u sebi i pozdravili ga opraštajući mu što smo mu dopustili, da nas zavede. Otkrivajući svoje pravo lice, skidajući veo po veo tamnog sjaja, u svakoj konturi lica vidimo plavo nebo, u svakom velu vidimo šansu za izlazak sa mračnog dna ponora.

Ta istina, koju oblačimo kao odjeću duše, uvijek nas spasi od nas samih, jer se uvijek trebamo suočiti prvo sa sobom. Kad se suočimo sa sobom, sve drugo će se izbalansirati samo od sebe, jer jedino sebi ne možemo lagati, jedino sebe ne možemo poricati, jedino sebe ne možemo skrivati – od sebe samih. Kad bismo to učinili, mi onda nismo mi, onda nemamo sebe i tad je život bez smisla.

Sa radošću i tugom pozdravljamo ovo zrcalo života, koje nam pokazuje taj tren – nas onakve kakvi nikad više ne želimo biti.

Zato, krenimo na taj put, put bez povratka ili kako je pisao Osho, na “put bijelih oblaka”, jer “samo zrelo voće pada na zemlju”.

Jadranka Varga, pjesnikinja
Zagreb, 02.08.2020.




Dana Škrba, autorica knjige "MOLJAC U SVILI"







OSVRT NA KNJIGU „MOLJAC U SVILI“ - DANA ŠKRBA (napisao Damir Maras, pjesnik)

15.08.2020.




Dana Škrba, pjesnikinja

''Drage čitateljice i dragi čitatelji,

kad sam bio pozvan i kad mi je bila ukazana čast, da budem ovoj knjizi recenzent, mislio sam bit će to rutinski lagan posao. Shvatih koliko sam se grdno prevario tek kad sam je počeo čitati. Nije nimalo lako napisati recenziju za pjesnikinju takvog kalibra kao što je Dana.Čitajući je, pobojao sam se, hoću li biti dostojan i na nivou zadatka kojeg se odlučih prihvatiti. Na vama ostaje zaključak koliko samu tome uspio, jer Danina knjiga poezije nije poput drugih i nosi vrlo duboku i važnu poruku života koju je teško opisati svakodnevnim riječima i izrazima. Hvala stoga dragom Bogu, da postoje pjesnikinje i pjesnici koji je mogu svojim stihovima i metaforama prikazati.

Neću puno pričati o njenim izuzetno dobrim pjesmama napisanim u maniru vrhunske umjetnice, a u što ćete se i sami vrlo brzo uvjeriti čitajući ih. To je posao za kritičare, a to nikad nisam bio, jer ja nisam tu da sudim. Pisat ću o nečem meni mnogo važnijem, suštinskom i dražem, čemu poezija u stvari i služi, ili bi barem trebala, a to je duboka i uzvišena poruka koju kroz sadržaj svojih pjesama Dana poklanja čitatelju.

Da bih ostao na nivou zadatka, moram i ja pokušati tu, kako već rekoh, duboku i važnu poruku njene duše ukoričenu i zapisanu na stranicama njene knjige prikazati običnim i lako razumljivim riječima kako bi je što lakše shvatili svi, počevši od ljudi koji se ne bave pisanjem i nisu pjesnikinje i pjesnici pa sve do onih koji se trude to postati i biti, jer smisao postojanja i života u njihovoj suštini nije ništa drugo, nego poezija.

Ponekad u naletu inspiracije napišemo nešto čije važnosti ni sami nismo svijesni, sve dok ponovo, ponekad čak i po nekoliko puta pročitamo što smo napisali.

Tekst kojeg ćete u nastavku pročitati počeo sam pisati iz nekih drugih pobuda. Tek nakon nekog vremena, pišući ga shvatih, da u stvari nesvjesno pišem recenziju Danine knjige. Postade mi lakše na duši te zahvalih dragom Bogu na inspiraciji i pomoći. Stoga vas molim, prije nego počnete čitati, otvorite širom svoja srca i poslušajte što vam imam reći.

Pisanje i bavljenje poezijom te poetski susreti suradnje i prijateljstva služe prvenstveno tome, da izgrade mostove preko postavljenih prepreka i granica, bilo naših vlastitih ili mnogih vanjskih, povezujući ljude u bratsku zajednicu Ljubavi sloge i mira, čemu bi trebao služiti čitav naš život u svim aspektima njegove manifestacije.

Pjesnici bi nam svojim pjesmama trebali poslužiti kao putokaz i primjer - ne za liječenje osobnih frustracija te zaraze širenja sebičnosti i egoizma što dovodi do izumiranja korjena kulture ponižavajući stihove i poeziju, bacajući ih u blato primitivizma, kao i vlastiti život u svim njegovim aspektima.

Naše moćno oružje je pero, moćnije od svakog mača. Treba ga vrlo pažljivo koristiti, jer od mača lako pogine i onaj koji ga se svojim egom laća.

Tko se želi baviti kulturom, kulturu bi trebao prvo nositi u sebi. Uzdići se do nivoa plavog neba, narasti što bliže prosvjetljenju, kako bi mogao što jasnije čuti anđeoske zvuke riječi svojih muza, da bi Ljubav koja mu se tamo daruje mogao na pravi način prihvatiti, shvatiti i pretvoriti je u Riječ i kao poruku za pokoljenja koja dolaze.

Riječi svake napisane pjesme neminovno prolaze kroz srce njezinog tvorca kroz koje dobivaju ili gube snagu. Koliko je pjesnikovo srce čisto, toliko će njegove pjesme riječi biti iskrene i pune čiste ljubavi. Sve ostalo nije poezija.

Pjesnik je stvaratelj i tvorac, blagoslovljen svojim talentom koji bi mu trebao služiti isključivo tome, da stvara nove i sve ljepše temelje života dajući ljudima u svojim stihovima vjeru, nadu, uputstvo i način za pronalaženje samih sebe kroz vlastiti primjer traženja mira i sreće. Sve što želi dati svojim bližnjima, čovjek mora prvo imati i otkriti u sebi i sam posjedovati.

Nikome ne možeš dati nešto čega nemaš. Srce ispunjeno egoizmom, samoživljem, sebičnošću i mržnjom ne može napisati pjesmu punu ljubavi, ma koliko se trudilo i pokušavalo, kao što ne može ni živjeti život dostojan čovjeka, ali zato može potaknuti iskreno i čisto srce, koje je svojom grubošću i okrutnom surovošću ranilo, da potraži spas i utjehu u Ljubavi, baš ovako kao što to naša Dana svakodnevno čini kroz svoj umjetnički izričaj.

Samo Ljubav može pisati o ljubavi, a Danina duša je Ljubavi puna. Ego nikad ne može i neće znati voljeti, ma koliko se trudio i pokušavao. Sve dok na taj način pokušava i sve dok se ne pokori zakonima ljubavi i srca, počevši ih uvažavati i poštovati, suđeno mu je da boluje i pati. Takav je Zakon, od Postanka, do svršetka svijeta. Drugi Zakon ne postoji. Ono što stvori i postavi Bog od pamtivijeka, trajat će zauvijek, nikada ništa i nitko to ne može promijeniti.
Često nam se u životu čini kako smo nepravedno kažnjeni te da ničim ne zaslužujemo zlo koje nas je snašlo. Sjetimo se tada života i lika Isusa Krista. Ni njega nije snašlo zlo zato, jer je to zaslužio. On, čist kao rosa jutarnja, zaista nizašto nije bio kriv. Sjetimo se također i nekih od Njegovih posljednjih riječi koje ljudi i dan danas spominju i pamte, u nevolji svojoj zavapio je:

"Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“
(Mt 26,39)."

Zbog ovih i njima sličnih riječi, Krist u mome srcu posade Pjesnik nad svim pjesnicima, Čovjek nad svim ljudima.

Prisjeti se, draga Dano, ovih riječi svaki put kad pomisliš na svoje muke. Svaki put kad želeći napisati pjesmu i pera svog se uhvatiš, ostani i dalje tako marljivo uporno vrijedna u traženju ljepote svoje duše.

I Krista je vrag bezbroj puta iskušavao pokušavajući ga zaustaviti u čistoj i poštenoj namjeri njegove duše, da iskreno služi Bogu i ljudima. Na kraju je razapet završio na križu i pomisli vrag kako je pobijedio ne shvaćajući koliko se prevario i koliko je taj, tek naizgled Kristov kraj, u stvari bio neoboriv temelj početka Njegova vječnog života i slave, kako na Nebu tako i na Zemlji kao i u našim srcima, jer Krist postade simbol za Ljubav koja živi vječno.

Tijelo je samo vozilo i instrument kojim vrag duši pokušava uzeti slobodu. Ljubav je ta koja oslobađa, a ti si je, draga Dano, puna. Ništa na ovom fizičkom svijetu neće i ne može zauvijek trajati pa tako ni tvoj križ. Na dobrom si putu da pronađeš sebe. Od srca ti želim, da nam i dalje sve ljepše predivne bisere nižeš satkane iz tvoje duše, u stihove pretvorene.

Najljepši grumen zlata možeš naći tek, ako u zemlju duboko zakopaš. Najljepši dijamanti nastaju i stvaraju se pod ogromnim pritiskom, u najvrelijem ognju taljeni, kako bi zatim u najhladnijoj vodi kaljeni dobili moć i čvrstinu koju posjeduju, kako na Nebu tako i na Zemlji. Nakon teških porođajnih muka, rodi se božansko biće zvano čovjek.

Bog ti dade veliki zadatak, Dano. Uspješno ga izvršavaš i velika zaslužena nagrada te čeka, jer tvoji stihovi nam sve o tome govore. Shvatit će ih u cjelini samo onaj koji ih bude znao ispravno pročitati, onaj tko bude imao dovoljno razuma i mudrosti, da ih srcem uspije razumjeti.

Hvala ti od srca za ukazanu mi čast kao i neizmjerno zadovoljstvo, da postanem dio ove knjige kao njezin recenzent. Kako znam, da se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno, mogu se samo pokloniti Nebu, zahvalivši Bogu što je tako, jer uz tebe sad se i ja osjećam pozvanim i izabranim. Tvoju zbirku pjesama čuvat ću ne samo na posebnom mjestu u svom domu, nego i u svome srcu, jer ona kao takva, bez ikakve dileme, svakako bez presedana to zaslužuje.

Da ne duljim više, dragi čitatelju, draga čitateljice, ovo je knjiga koju nikad neće potpuno razumjeti tko je čita samo intelektom i umom. Ovo je knjiga koja se čita srcem. Toplo preporučam, pročitaj je više puta. Blagoslovljen bit će svaki onaj tko je, razmišljajući srcem, uspije ispravno razumjeti.''

Sa poštovanjem,
Damir Maras, pjesnik







"MOLJAC U SVILI" - RECENZIJA KNJIGE SANDRA PETRŽ

12.08.2020.



Ovih dana izlazi 1. knjiga

"MOLJAC U SVILI"

koju je napisala DANA ŠKRBA.


Recenziju je napisala poštovana književnica, umjetnica, pjevačica, skladateljica, glumica, svestrana DIVA moja draga Facebook prijateljica Sandra Petrž.

Uz naslovnu sliku Danine knjige stavila sam i sliku drage Sandre Petrž koja je napisala jedinstvenu recenziju.


''OSVRT NA KNJIGU „MOLJAC U SVILI“ - DANA ŠKRBA


Mislim, da jednoj ženi općenito nikad nije bilo lako još od pradavnina, ali biti žena u današnjem „naprednom“ svijetu sa činjenicom, da sam i sama živjela u paklu kao zlostavljana djevojčica i žena, smatram da ne da nismo napredovali, već smo toliko nazadovali, da su ljudi iz doba „pećinara“ kad su žene vukli za kosu i udarali toljagom, u stvari, gospoda spram većine onih koji nam se događaju (kote) u današnjici i to na samom kraju 2020. godine.

Žena je sve manje i manje poštovana, a „alfa“ mužjaci rastu sve veći i snažniji u svojim očima, uz veliku pažnju i podršku okoline, medija, institucija,politike.

Da me ne biste krivo shvatili, majka sam punoljetnog sina koji mi je sve na svijetu, u braku sam te poštujem muški rod, ali ovo pišem iz vlastitog iskustva.

Jednostavno se dogode žene koje ne mogu više trpjeti nanesenu im bol te se odluče da progovore o nasilju, žene koje prozovu zlostavljače, žene koje više ne osjećaju strah i spremne su se izboriti za sebe i svoju djecu, spremne su se suprotstaviti svima.

Spremne su braniti svoj život kad su napadnute.

I tada nailaze na porugu, prozivke, isključenje iz normalnog života, ponižavanje, a onda i ignoriranje okoline, prijatelja, kolega, institucija, pravosuđa, brutalno iživljavanje medija pa čak i bliže obitelji.

Znači, dolazim do zaključka kako nemam pravo braniti svoj život, nemam pravo prozvati zlostavljače, silovatelje, pedofile!

Žena sam, osuđena da šutim, trpim udarce, iživljavanja, pljuvanja, osuđena sam da budem robinja muških zahtjeva i fantazija.

Ja sam odlučila progovoriti 2005.

Dana Škrba je odlučila braniti svoj život na drugi način.

Ja sam izašla iz svoje tame.

Hoće li ikad Dana Škrba izaći iz svoje tame i ugledati sunce?

Dana Škrba je kažnjena, jer je ubila svog silovatelja.

Moje pitanje svima vama je: Što biste svi vi učinili, da se radi o vama ili vama bliskoj osobi? Što biste učinili, da ste upravo vi silovani?''

Sandra Petrž, književnica



Sandra Petrž







UBOJSTVO I KNJIGA

11.08.2020.


Dana Škrba - performance


DANA ŠKRBA


"Dozvala sam anđele sa dna provalije.

Došli su.

Svako treba vidjeti kako njihove ptice lete, zato su stvorene.

Ljubav je dati svoje srce i krila, ali ne i misli.

Otišli su, neka ih nose glave, vrijedno je za to svoju dati."


DANA ŠKRBA: "MOLJAC U SVILI" - knjiga uskoro izlazi



Ljudi često vide samo crno-bijeli svijet ovog svijeta. Ovaj tekst je iz neobjavljene knjige jedne žene u zatvoru. U njenom slučaju nema lakoće postojanja, već samo drama, bol, tuga, nepravda. Ubila je da ostane živa, a mediji i novine su napravili dobar tiraž novina i čitanja preuveličavajući sve i bezočno lagali. To je bila samoobrana. Goli život, njen ili njegov!

''Istina ... ja sam šuma i noć tamnih stabala, ali tko se ne boji moje tame, naći će obronke ruža pod mojim čempresima.'' F. Nietzsche.




''PRVI PUT ZA JAVNOST: Iz ugla Dane Škrbe o životu koji nikada nećete sanjati

Dana Škrba je javnosti poznata iz predmeta ubistva Mustafe Bukvića, fotografa iz Sarajeva.

Osuđena je na 14 godina zatvora, a kaznu izdržava u ženskom paviljonu KPZ Tuzla. U crnoj hronici naših medija su objavljivani tekstovi s bombastičnim naslovima koji su kako počiniteljki, tako i ubijenom donijeli štete, bez koristi. Škrba je majka dva sina, od kojih je jedan rođen u zatvoru. Prema njenim navodima ubistvo je počinila u odbrani.

O svemu nije mnogo govorila javno tokom izdržavanja kazne, ali borbu sa samom sobom, zatvorske dane i ono što je prolazila prvi put je napisala u svojoj knjizi Moljac u svili koja izlazi za nekoliko dana.

Svaki slučaj ima dvije strane, pa i ovaj. Druga strana iz Daninog ugla biće poznata uskoro.




U pismu koje je objavljeno nekoliko mjeseci nakon ubistva, Škrba je napisala između ostalog:

“Nisam koljač, nisam napadač, nisam brutalni ubojica. Ja sam žrtva situacije koja je izmakla kontroli, a koja je bila mučna, opasna i u potpunosti uperena protiv mene i, na moju nesreću, završila je nesretnim slučajem, jer sam u tom momentu, oduzimajući tuđi život, ubila samu sebe”

Kada je osuđena, Škrba nije ulagala žalbu.

Slikarka, medijska radnica, bivša studentica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu završila je s druge strane zakona zbog jednog trenutka u kome situaciju nije mogla održati pod kontrolom.

Mediji su s pažnjom pratili slučaj svoje koleginice, objavili najviše tekstova u kojima je jedina tačna informacija bila činjenica o izvršenom ubistvu, većina drugih detalja slučaja nije odgovarala istini."




''Za nekoliko dana ćemo objaviti adresu, ali i prve preliminarne priče Dane Škrbe, a do tada detalje možete pratiti i putem facebook grupe https://www.facebook.com/Dana-i-prijatelji-117581676501283/

izvor:
UBOJSTVO I KNJIGA








TISKANA KNJIGA "U OBLACIMA PIŠE" ANĐA JOTANOVIĆ

10.08.2020.





U siječnju 2019. izradila sam knjigu riječke književnice ANĐE JOTANOVIĆ, blogerice Angelija - Anđa Jotanović




U OBLACIMA PIŠE


Knjiga NIJE objavljena kao e-knjiga, već je samo tiskana.




ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-56061-3-0 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


RIJEČ AUTORICE


Kad nam je u duši teško i kad osjećamo, da se život poigrava našim iskustvima, pogled upiremo put neba tražeći spasenje. Tada nam se kroz retrospekciju tužnih i sretnih osjećaja ljudske prirode počnu redati slike proživljeni iskustava.

Ova knjiga, U oblacima piše, jedno je takvo iskustvo, sagledavanje života u njegovoj biti u svim proživljenim dobima, djeteta, učenika, djevojke, žene, majke, djelatnice, sustvarateljice. Nebo nosi zapis svega što je bilo i što će biti i pjeva svoje pjesme, da nas podsjeti kako ništa ne zaboravlja.

Ponekad nam se ne sviđa to što smo živjeli i proživjeli ne videći nikakvu svrhu u tome, osim bola i rijetkih osjećaja sreće koji su nam ostali kao trajna uspomena. Naše viđenje traži objektivno objašnjenje života kojeg u cjelosti nema kao da se život bez ikakve svrhe poigrava sa čovjekom i čovječanstvom praveći neku svoju sliku čovjeka i svijeta koja je nama običnim smrtnicima teško shvatljiva. Rijetka svijetla iskustva kao da ne igraju nikakavu bitnu ulogu, ali se iz njih isčitava smisao obojen maštom zaljubljenog pjesnika.

Oblaci životnih teškoća dođu i prođu i kad-tad ih osvijetli sunce božanske providnosti i našoj duši vrati krila poleta i želje za novim životnim pustolovinama. Dok ih živimo, vrijeme kao da proleti u mjesecima i godinama iskazano, a na našem tijelu ostaju duboke bore smijalice koje su svjedok našeg veselja i zadovoljstva životom bez obzira na njegove zakulisne igre.

U nebu su zapisani arhetipovi ljudi i njihovih iskustava otkud svi možemo čitati i birati. Netko nesvjeno bira nesreću, a netko svjesno bira sreću. Nesreća i sreća poigravaju se sa lažima i istinama ovog svijeta dajući nam uvijek iznova inspiraciju sa kojom kreiramo naše životne tokove izražavajući naše najdublje težnje za ostvarenjem pojedinačne i sveopće ljubavi.

Anđa Jotanović, pjesnikinja i spisateljica, Rijeka, 22.01.2019.



OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „U OBLACIMA PIŠE“ HRVATSKE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ


Nalazimo se pred novom zbirkom poezije hrvatske pjesnikinje Anđe Jotanović. To je jedna zbirka pjesama u kojoj se isprepliću svakodnevne i religijske teme, ali kod Anđe Jotanović riječ je o tome, da je religija svijest o beskonačnom, ona dakle jest i ne može biti ništa drugo, nego čovjekova svijest o njegovoj i to ne konačnoj, ograničenoj, nego beskonačnoj biti. Međutim, je li ta beskonačnost realna, je li moguće govoriti o realnoj beskonačnosti čovjeka. Prema gospođi Jotanović ‘’jest’’, jer se ovdje govori o realnoj beskonačnosti najviših sila koje određuju čovjeka i njegovu bit koja je apsolutna bit čovjeka kao čovjeka i svrha njegova opstanka.

Imaginacija, mašta, predodžbe, mnijenja, volja, ljubav ili srce nisu sile što ih čovjek posjeduje, bez njih on je naime ništavan, ono što jest samo je po njima, one su utemeljujući elementi njegove biti koju on niti posjeduje niti stvara, one su sile koje ga oduhovljuju, određuju, vladaju njime, ali su one božanske, apsolutne sile kojima se on ne može ničim suprotstaviti, znači, to su čisti božanski atributi.

Iz ove realne beskonačnosti koja je božanskog podrijetla slijedi, da na mjesto nevjere treba stupiti vjera, na mjesto razuma treba stupiti Biblija, na mjesto politike religija i Crkva, na mjesto zemlje nebo, na mjesto rada molitva, na mjesto materijalne nevolje pakao, na mjesto čovjeka kršćanin i to zato, da se iz navještanja suvremenog doba kao propasti kršćanstva što lakše preboli to razdoblje propasti kršćanstva. Zato ateizam nema smisla, jer kršćanska vjera i kršćanska zajednica iz krize religije izlaze očišćene i ojačane, a odatle i zadaci pjesništva, ako tako možemo reći koje nam kazuje kako nije točna pretpostavka, da je kršćanstvo odavno nestalo ne samo iz uma, već i iz čitavog života čovječanstva, da više nije ništa, nego fiksna ideja koja je u najžešćoj opreci sa našim zavodima za osiguranje od požara i za osiguranje života, sa našim željeznicama i autobusima, našim pinakotekama i gliptotekama, našim vojnim i obrtnim školama, našim kazalištima i prirodoslovnim kabinetima.

Sasvim suprotno, religija se temelji prvenstveno na osjećaju zavisnosti koji je čisto unutar svjetska i unutar ljudska stvar, kao ovisnost o prirodi, kao što se temelji na krajnje shvatljivim ljudskim željama i potrebama, a to znači sveobuhvatnom čovjekovom nagonu i stremljenju za blaženstvom i tu mi se čini, da je najnovija zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Anđe Jotanović aktualna, ona je aktualna po svojoj tematici, ali i prema načinu rješavanja spornih pitanja gdje se napokon otkriva, da ono što čovjeku nedostaje pa bilo to određen i zato svjesno ili neodređeno i nesvjesno, je prije svega BOG i po toj jednostavnoj istini, ova zbirka poezije biva ubilježena kao trajno svjedočanstvo tog nastojanja, da se otkrije Bog u svima nama.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač, književnik, Adelaide, 23.01.2019.







MIRKO *EMERYK ŠAFARIĆ - "PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSITITE SRCU DA GOVORI"

07.08.2020.




U 6. mj. 2020. napravila sam 1. zbirku poezije koju je napisao pjesnik

Mirko *Emeryk Šafarić "PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSTITE SRCU DA GOVORI".

Knjiga je tiskana-štampana prije prije mjesec dana i nije objavljena kao e-knjiga, već je tiskana.











Stigla je i meni tiskana knjiga koju je napisao mladi pjesnik

Mirko Emeryk Šafarić "PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSTITE SRCU DA GOVORI".

Napravila sam i ovu knjigu, napisala i recenziju, uz recenziju poštovane gđe. Evgenia Medić tako da ovu lijepu knjigu možete kupiti po povoljnoj cijenii, ako kontaktirate mladog pjesnika Mirko Emeryk Šafarić:

Mislim da mi je ovo jedna od preko 50 knjiga koje sam napravila drugim autorima i autoricama, naravno, uz sve moje :)

OSVRT NA KNJIGU „PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSTITE SRCU DA GOVORI“ MIRKO *EMERYK ŠAFARIĆ

“Duhovno putovanje počinje, ali se nikada ne završava.” Osho

… a kad padnem, neću se razbiti … ne ovaj put, napisala sam u jednom komentaru na ovu rečenicu, na jednom portalu i tako sam odlučila.

Za mene je duhovnost ono božansko, ona tišina, taj bezvremeni osjećaj kojeg uvijek doživim zatvorenih očiju, a nešto odavno potopljeno u duši, izranja i obavija kao najfinija svila, a kako je Mirko lijepo spomenuo u svojoj pjesmi “Odijelo za čovjeka”:

“Izaberi materijal za kroj svog kaputa,
nećeš ga nositi samo ti,
već i ljudi iz tvog života,
zato neka svaki susret bude
iskrojen od zlatne niti
kojom će se sve vezati.”

Mnogi ljudi kao bezglave kreature gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog i nematerijalnog bogatstva, zaboravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i života ne može disati i ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira, otkud ne dolazi odgovor.

Samo tišina, nijema, svečana tišina, a kad iz srca izroni čarobna nit, kad se miris ružinog cvijeta prolije prema čovjeku, njegova duša zna, da je uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i njegove unutarnje duhovne vatre. Tada čovjek zatvara oči i pušta toj karavani, da ga odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri – unutrašnjost živi.

U pjesmi “Moja jedina inspiracija je ljubav” izdvajam ovaj lijepi Mirkov dio:

“Tiha je sama po sebi,
ali kad dotakne mene ili tebe,
osjetimo kako sve gori,
njen plamen mora dotaknuti sve,
promjeniti sve,
ona je vjetar sa najljepših vrhova gora.”

...jer ključ se i nalazi u ljubavi, ona se uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti i tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još. Ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa. Odavno čovjek shvaća, da je to nasljeđe određeno naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno čovjek shvaća, da mir dolazi iz njega, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora. Odavno je čovjek shvatio, da ono što leži u njemu, čeka samo pravi trenutak da povede njegov život onim smjerom za kojeg je rođen.

Traži se čovjek godinama, pronalazi se u sekundama. To su trenuci kad sastavlja kaleidoskop Života i srce mu zabljesne u vatri spoznaje. Prepoznaje se iskreno lice, čisto srce, blistava duša. Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući svoje nagrđene maske, pokazujući laž umjesto istine, dajući zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi…I tako život im prolazi ... polako.

Znam, da će čitatelj kad uzme ovu lijepu knjigu u svoje ruke zastati u čuđenju kako se jedan mladi život toliko otvorio i pokazao ljepotu svoje osobnosti, a meni je bila čast što sam pročitala ovu prvu zbirku koju je napisao Mirko *Emeryk Šafarić i što sam napisala osvrt na istu.

Želim mladom Autoru još puno novih i dobrih knjiga na koje ćemo sa nestrpljenjem čekati.

Jadranka Varga, pjesnikinja
Zagreb, 15.05.2020.








"SRCE NA DLANU" - ŽELJKA JOTANOVIĆ

06.08.2020.







2019. godine sam napravila 1. zbirku poezije koju je napisala pjesnikinja


ŽELJKA JOTANOVIĆ

"SRCE NA DLANU".



Knjiga je tiskana-štampana prije par mjeseci i nije objavljena kao e-knjiga, već je tiskana.


ŽELJA MOG ŽIVOTA - Željka Jotanović

Želja mog života,
davno je ispunjena,
onog dana kada sam
majka postala ja.

Najveća mi se želja ostvari
dobih i ja sina nasljednika,
srce puno sreće i osmijeha,
sretna sam ja majka,
želja mog života je,
da budeš sretan, sine moj.


Osvrte na ovu lijepu knjigu pisale smo ja i gđa Anđa Jotanović, blogerica https://blog.dnevnik.hr/angelija/


OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „SRCE NA DLANU“ ŽELJKE JOTANOVIĆ


Sve što sam pročitala u ovoj lijepoj poetskoj zbirci vratilo je i moje misli na neke drugačije staze mladosti, vratilo je i moje srce u neke dane posebne radosti.

Pjesme koje je napisala pjesnikinja Željka Jotanović odišu posebnim emocijama tuge, nostalgije, ljubavi, žalosti, sreće, kobnih trenutaka gubitka voljene osobe, radosti zbog majčinskog osjećaja, dakle, sav taj emotivni naboj pjesnikinja je pretočila u svoje lijepe stihove i podijelila ih sa nama.

Znam, da sam očekivala zbirku jedne mlade duše, ali toliko dubine i ljubavi već dugo nisam pročitala u stihovima mlade žene koja izdaje svoju prvu zbirku poezije.

Željka nam je stvarno dala svoje „Srce na dlanu“, da ga primimo sa posebnom pažnjom, jer to srce je krhko, to srce je nježno, to srce je samozatajno, ali i jako, hrabro, čvrsto i zna za što se bori, a to je njena ljubav.

Znam da će Željka nastaviti pisati svoje lijepe stihove i nadam se, da ću još jednom imati priliku čitati predivan poetski niz ove mlade pjesnikinje.

Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 09.12.2019.








KNJIGA "ŠILJINA SVAŠTARA" MIROSLAV ŠILJO GRABOVAC

05.08.2020.






Prije 15-tak dana sam napravila 1. zbirku poezije knjigu koju je napisao pjesnik


Miroslav Siljo Grabovac

"ŠILJINA SVAŠTARA"



Knjiga je tiskana-štampana prošli tjedan i poslana je autoru u Njemačku gdje živi. Knjiga nije objavljena kao e-knjiga, već je tiskana.

Osvrte na ovu lijepu knjigu pisale smo ja i gđa Anđa Jotanović, blogerica @https://blog.dnevnik.hr/angelija/


"RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE „ŠILJINA SVAŠTARA“ MIROSLAV ŠILJO GRABOVAC


U riznici ljudskih sjećanja tinja tiha patnja i radost prohujalog i sadašnjeg vremena. Za sobom ostavlja trag impresija duše, da nas podsjeti na najtužnije i najsretnije trenutke života. O jednom takvom sjećanju govori i ova prva knjiga pjesama koju je napisao Miroslav Šiljo Grabovac.

Knjiga „Šiljina svaštara“ skriva u svojim koricama mudrost proživljenih trenutaka pisanih nježnosti duše i iskrenošću srca. Gotovo svaki stih okrunjen je rimom. Svojim pjesmama autor nam priča o vremenu odrastanja u idili seoskog života, ostvarenim i neostvarenim ljubavima i mukotrpnom probijanju svijetom kroz život i njegove izazove. Gradacija emocionalnih naboja ide od probuđenih primisli zaljubljenosti u životna iskustva uzdižući se preko familijarnih odnosa, prijatelja, znanaca i događaja na višu razinu promišljanja o ljubavi i Božjoj providnosti.

Autor je svjestan života, njegovih draži i ljepote, ali i vlastite ranjivosti u trenucima strepnje za svoje najmilije i svijet u cjelini.

Prvi utisak na ovu poeziju bio mi je osjećaj njene pitkosti. Stihovi skladno klize s usana, dok mi sjetan osmijeh titra na licu. Taj pjesnik, koji je napisao ovu knjigu, ima u sebi „žicu“ istine kad duša svira, a riječ u srce dira. Pjesnik u jednoj od svojih pjesama kaže:


„Iz sjećanja me slova podsjete
na neke prošle dane
pa se misli moje razlete
kao pahulje na sve strane.“



Drugi stih u istoj pjesmi kaže:


„Pamtim najviše lepe trenutke
i vraćam film u svojoj glavi
čuvam ih isto kao dete lutku
dok lete u prošlost k'o oblak plavi.“



Lijepi oblak ljudske providnosti obavija ove stihove ljubavlju života koji se konačno optimistično živi punim plućima bez obzira na trenutke životnih izazova koji čovjeku često krešu krila.

U jednom dahu pročitala sam ove lijepe stihove. Pjesnik me nadahnuo rimom svojih pjesama koje jasno oslikavaju smisao svakog stiha. Šiljo je odlučio, da život iskuša kroz pjesmu. Lako je našao način svog književnog izričaja. On pušta svoje misli tamo gdje se njegovi snovi bude, pjeva jezikom koji svaki čovjek razumije. Od sveg srca preporučujem ovu knjigu poezije, “Šiljina svaštara“.

Iskreno se nadam, da će nas Miroslav Šiljo Grabovac počastiti još mnogim knjigama svoje lijepe poezije."

Anđa Jotanović, književnica
Rijeka (Hrvatska), 19.07.2020.













NOVA KNJIGA DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"

04.08.2020.




Upravo sam jučer završila novu knjigu koju je napisala

DANA ŠKRBA - "MOLJAC U SVILI"

Knjiga izlazi za 10-tak dana na portalu https://digitalne-knjige.com/

Knjiga će biti tiskana nakon e-knjige.









RIJEČ AUTORICE


"Smrt mijenja maske poznanicima ispod kojih nam ne pripada ništa. Odreci se zla ulicama, policama, po licima, snovima i ne pokoravaj se ni budan. Strašna maska, ta unutarnja, osmijehom naličje svakidašnje i neprekidno opraštanje od svih.

Manje živiš, više misliš zatvoren u glavu neizvajanu, zloupotrebljenu, prevaljenu. Postaješ hladniji, tvrđi, nepotreban spremnima na obmane, obrane kurtoazije, invazije.

Pjesnik zalutao na neprijateljsko tlo.

Muklo se tješe mnogi moji životi, da će jedan živ na vrata koja teško vidi i vidim teško da će. Neće. Tvoj sam blizanac, dislociran, prljavih nokata i oznojena uznemirena pogleda. Utišan, mutiran. Dobronamjerno abortiran. Irealan.

Propuštam svjetlost i ona se lomi u tebi kao u prizmi. Pjesnik od toga poludi. Vidjeti sve crnilo, a nositi svjetlost. Niko nije izašao iz tog zatvora. Ovo je testament ljubavi, oproštaj od izgubljenih snova.


na slici: autorica knjige "MOLJAC U SVILI" DANA ŠKRBA

San je jedina utjeha roba, groba. Zapamti, sve nas čeka jedna noć i ne govori po binama, ne govori sebi u bradu, ne govori glasno što Ti misliš. Takve nas čekaju. Ne dopusti provalu u korita razuma. Urazumi razum ravnim rezonom, da stekneš oholost viđenja drugih dimenzija i ne daj, da Te sa svakim viđaju, povezat će Te sa tim privjescima. Tvoju veličajnost im dati, iako nikad Ti nužno ne reče, da Ti se sviđaju, ti privjesci, lanci.

Moj ateizam je na srcu i na jeziku. Molim za stvari neizgovorive, nepovratne. Moje izgubljeno vrijeme je zločin. Ne držim povjerenje u vrijeme koje dolazi. Tako ja izgubih sve. Bolećiva duša željela mi nemoguće. Tako ja izgubih sve. Ti me nemoj, molim se. Štedi se, skupljaj dijelove slične da me popuniš, ako se ikad zatekneš razasut u druge. Neki nikad neće.

Plači u sebi - ne naglas, to ne dopušta olakšanje, da ne nađeš razloga da osjećaš, podsjećaš. Osjećaš i Ti, kao i Ja, gdje smo decenijama zbog tog što nismo jedno drugome. Samo za ovo malo života je tako. Bar znamo da nama je.

Neki nikad neće...

Dana Škrba"



na slici: autorica knjige "MOLJAC U SVILI" DANA ŠKRBA







GOSPA OD ANĐELA

02.08.2020.


slika: internet

''Gospa od Anđela stara je svetkovina koja potječe iz prvih franjevačkih dana, a slavi se 2. kolovoza.

Na svetkovinu Gospe od Anđela, u svim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili POTPUNI OPROST od vremenitih kazni, ako danas pohode franjevačku ili župnu crkvu ili katedralu. Osim toga, trebali bi biti u stanju milosti (ispovjediti se ukoliko je potrebno), sudjelovati na svetoj Misi i pričestiti se te izmoliti na nakanu Svetoga Oca: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.

Oprost je 1216. godine sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkule. Slaveći Gospu od Anđela, vjernici dobivaju također i poticaj da se sjete svog anđela čuvara, da mu upute zahvalnost za sve trenutke kad ih je štitio i čuvao, a nisu ni znali kako se to dogodilo.

Porcijunkula je kolijevka franjevaštva. Ta crkvica podno Asiza, postala je okupljalište prvih Franjinih sljedbenika i ishodište franjevaštva. U njoj su se braća sabirala, slavila kapitule, a napose molila. Porcijunkula je zapravo jedno malo Svetište sv. Marije Anđeoske koju je sv. Franjo osobito volio, jer je smatrao da je u njoj Majka Gospodinova osobito prisutna te iz tog mjesta osobito pomaže sve koji traže utjehu.

Crkvica Porcijunkula nalazi se danas unutar Bazilike sv. Marije Anđeoske koja je građena po nalogu pape Pija V. od 1569. do 1679. godine. Pio X. uzdigao je baziliku na čast papinske bazilike nazivajući je ''Majka i Glava svih crkava Franjevačkog reda''...."


sve ostalo:
https://laudato.hr/Duhovnost/Zelite-li-znati-vise/Gospa-od-Andela.aspx







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.