OSVRT NA KNJIGU „MOLJAC U SVILI“ - DANA ŠKRBA (napisao Damir Maras, pjesnik)
Dana Škrba, pjesnikinja
''Drage čitateljice i dragi čitatelji,
kad sam bio pozvan i kad mi je bila ukazana čast, da budem ovoj knjizi recenzent, mislio sam bit će to rutinski lagan posao. Shvatih koliko sam se grdno prevario tek kad sam je počeo čitati. Nije nimalo lako napisati recenziju za pjesnikinju takvog kalibra kao što je Dana.Čitajući je, pobojao sam se, hoću li biti dostojan i na nivou zadatka kojeg se odlučih prihvatiti. Na vama ostaje zaključak koliko samu tome uspio, jer Danina knjiga poezije nije poput drugih i nosi vrlo duboku i važnu poruku života koju je teško opisati svakodnevnim riječima i izrazima. Hvala stoga dragom Bogu, da postoje pjesnikinje i pjesnici koji je mogu svojim stihovima i metaforama prikazati.
Neću puno pričati o njenim izuzetno dobrim pjesmama napisanim u maniru vrhunske umjetnice, a u što ćete se i sami vrlo brzo uvjeriti čitajući ih. To je posao za kritičare, a to nikad nisam bio, jer ja nisam tu da sudim. Pisat ću o nečem meni mnogo važnijem, suštinskom i dražem, čemu poezija u stvari i služi, ili bi barem trebala, a to je duboka i uzvišena poruka koju kroz sadržaj svojih pjesama Dana poklanja čitatelju.
Da bih ostao na nivou zadatka, moram i ja pokušati tu, kako već rekoh, duboku i važnu poruku njene duše ukoričenu i zapisanu na stranicama njene knjige prikazati običnim i lako razumljivim riječima kako bi je što lakše shvatili svi, počevši od ljudi koji se ne bave pisanjem i nisu pjesnikinje i pjesnici pa sve do onih koji se trude to postati i biti, jer smisao postojanja i života u njihovoj suštini nije ništa drugo, nego poezija.
Ponekad u naletu inspiracije napišemo nešto čije važnosti ni sami nismo svijesni, sve dok ponovo, ponekad čak i po nekoliko puta pročitamo što smo napisali.
Tekst kojeg ćete u nastavku pročitati počeo sam pisati iz nekih drugih pobuda. Tek nakon nekog vremena, pišući ga shvatih, da u stvari nesvjesno pišem recenziju Danine knjige. Postade mi lakše na duši te zahvalih dragom Bogu na inspiraciji i pomoći. Stoga vas molim, prije nego počnete čitati, otvorite širom svoja srca i poslušajte što vam imam reći.
Pisanje i bavljenje poezijom te poetski susreti suradnje i prijateljstva služe prvenstveno tome, da izgrade mostove preko postavljenih prepreka i granica, bilo naših vlastitih ili mnogih vanjskih, povezujući ljude u bratsku zajednicu Ljubavi sloge i mira, čemu bi trebao služiti čitav naš život u svim aspektima njegove manifestacije.
Pjesnici bi nam svojim pjesmama trebali poslužiti kao putokaz i primjer - ne za liječenje osobnih frustracija te zaraze širenja sebičnosti i egoizma što dovodi do izumiranja korjena kulture ponižavajući stihove i poeziju, bacajući ih u blato primitivizma, kao i vlastiti život u svim njegovim aspektima.
Naše moćno oružje je pero, moćnije od svakog mača. Treba ga vrlo pažljivo koristiti, jer od mača lako pogine i onaj koji ga se svojim egom laća.
Tko se želi baviti kulturom, kulturu bi trebao prvo nositi u sebi. Uzdići se do nivoa plavog neba, narasti što bliže prosvjetljenju, kako bi mogao što jasnije čuti anđeoske zvuke riječi svojih muza, da bi Ljubav koja mu se tamo daruje mogao na pravi način prihvatiti, shvatiti i pretvoriti je u Riječ i kao poruku za pokoljenja koja dolaze.
Riječi svake napisane pjesme neminovno prolaze kroz srce njezinog tvorca kroz koje dobivaju ili gube snagu. Koliko je pjesnikovo srce čisto, toliko će njegove pjesme riječi biti iskrene i pune čiste ljubavi. Sve ostalo nije poezija.
Pjesnik je stvaratelj i tvorac, blagoslovljen svojim talentom koji bi mu trebao služiti isključivo tome, da stvara nove i sve ljepše temelje života dajući ljudima u svojim stihovima vjeru, nadu, uputstvo i način za pronalaženje samih sebe kroz vlastiti primjer traženja mira i sreće. Sve što želi dati svojim bližnjima, čovjek mora prvo imati i otkriti u sebi i sam posjedovati.
Nikome ne možeš dati nešto čega nemaš. Srce ispunjeno egoizmom, samoživljem, sebičnošću i mržnjom ne može napisati pjesmu punu ljubavi, ma koliko se trudilo i pokušavalo, kao što ne može ni živjeti život dostojan čovjeka, ali zato može potaknuti iskreno i čisto srce, koje je svojom grubošću i okrutnom surovošću ranilo, da potraži spas i utjehu u Ljubavi, baš ovako kao što to naša Dana svakodnevno čini kroz svoj umjetnički izričaj.
Samo Ljubav može pisati o ljubavi, a Danina duša je Ljubavi puna. Ego nikad ne može i neće znati voljeti, ma koliko se trudio i pokušavao. Sve dok na taj način pokušava i sve dok se ne pokori zakonima ljubavi i srca, počevši ih uvažavati i poštovati, suđeno mu je da boluje i pati. Takav je Zakon, od Postanka, do svršetka svijeta. Drugi Zakon ne postoji. Ono što stvori i postavi Bog od pamtivijeka, trajat će zauvijek, nikada ništa i nitko to ne može promijeniti.
Često nam se u životu čini kako smo nepravedno kažnjeni te da ničim ne zaslužujemo zlo koje nas je snašlo. Sjetimo se tada života i lika Isusa Krista. Ni njega nije snašlo zlo zato, jer je to zaslužio. On, čist kao rosa jutarnja, zaista nizašto nije bio kriv. Sjetimo se također i nekih od Njegovih posljednjih riječi koje ljudi i dan danas spominju i pamte, u nevolji svojoj zavapio je:
"Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“
(Mt 26,39)."
Zbog ovih i njima sličnih riječi, Krist u mome srcu posade Pjesnik nad svim pjesnicima, Čovjek nad svim ljudima.
Prisjeti se, draga Dano, ovih riječi svaki put kad pomisliš na svoje muke. Svaki put kad želeći napisati pjesmu i pera svog se uhvatiš, ostani i dalje tako marljivo uporno vrijedna u traženju ljepote svoje duše.
I Krista je vrag bezbroj puta iskušavao pokušavajući ga zaustaviti u čistoj i poštenoj namjeri njegove duše, da iskreno služi Bogu i ljudima. Na kraju je razapet završio na križu i pomisli vrag kako je pobijedio ne shvaćajući koliko se prevario i koliko je taj, tek naizgled Kristov kraj, u stvari bio neoboriv temelj početka Njegova vječnog života i slave, kako na Nebu tako i na Zemlji kao i u našim srcima, jer Krist postade simbol za Ljubav koja živi vječno.
Tijelo je samo vozilo i instrument kojim vrag duši pokušava uzeti slobodu. Ljubav je ta koja oslobađa, a ti si je, draga Dano, puna. Ništa na ovom fizičkom svijetu neće i ne može zauvijek trajati pa tako ni tvoj križ. Na dobrom si putu da pronađeš sebe. Od srca ti želim, da nam i dalje sve ljepše predivne bisere nižeš satkane iz tvoje duše, u stihove pretvorene.
Najljepši grumen zlata možeš naći tek, ako u zemlju duboko zakopaš. Najljepši dijamanti nastaju i stvaraju se pod ogromnim pritiskom, u najvrelijem ognju taljeni, kako bi zatim u najhladnijoj vodi kaljeni dobili moć i čvrstinu koju posjeduju, kako na Nebu tako i na Zemlji. Nakon teških porođajnih muka, rodi se božansko biće zvano čovjek.
Bog ti dade veliki zadatak, Dano. Uspješno ga izvršavaš i velika zaslužena nagrada te čeka, jer tvoji stihovi nam sve o tome govore. Shvatit će ih u cjelini samo onaj koji ih bude znao ispravno pročitati, onaj tko bude imao dovoljno razuma i mudrosti, da ih srcem uspije razumjeti.
Hvala ti od srca za ukazanu mi čast kao i neizmjerno zadovoljstvo, da postanem dio ove knjige kao njezin recenzent. Kako znam, da se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno, mogu se samo pokloniti Nebu, zahvalivši Bogu što je tako, jer uz tebe sad se i ja osjećam pozvanim i izabranim. Tvoju zbirku pjesama čuvat ću ne samo na posebnom mjestu u svom domu, nego i u svome srcu, jer ona kao takva, bez ikakve dileme, svakako bez presedana to zaslužuje.
Da ne duljim više, dragi čitatelju, draga čitateljice, ovo je knjiga koju nikad neće potpuno razumjeti tko je čita samo intelektom i umom. Ovo je knjiga koja se čita srcem. Toplo preporučam, pročitaj je više puta. Blagoslovljen bit će svaki onaj tko je, razmišljajući srcem, uspije ispravno razumjeti.''
Sa poštovanjem,
Damir Maras, pjesnik
