"MOLJAC U SVILI" - DANA ŠKRBA - moj osvrt na pročitanu knjigu
OSVRT NA PROČITANU KNJIGU “MOLJAC U SVILI” - DANA ŠRKBA
Već odavno nisam pročitala ovako sirovo brutalnu ispovijest jedne duše koja se razasula pred očima čitatelja kao što sam je ja doživjela. Već dugo nisam pronalazila tako posebne metafore nježnosti i boli, ljubavi i neljubavi, već dugo nisam gledala u crno-bijelo kompoziciju strave i užasa ovog bijelog mladog života kao što sam to gledala, dok sam čitala ovu izvanrednu knjigu.
Dok se promatramo u ogledalu vremena, dok ispitujemo konture svog lica, dok zamagljenim očima gledmo stvarnost – sve je moguće.
Što je stvarnost? Ono što vidimo u ogledalu ili ono iza njega? Ova slova koja se nižu kao da su pobacana na tamnoj pučini života i kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj? “Zagledamo li se u bezdan, on će nam uzvratiti pogled”, kako je to jednom lijepo rekao Nietsche, suočava nas sa nama samima, s onim vukom za kojeg ni ne znamo, da još uvijek živi u nama, a tog vuka u sebi Dana je ukrotila, iako živi kako u njoj, tako u svakome od nas. Bezdan nas je kao ogledalo opet suočio sa gladnim zvijerima koje se probude kad osjete krv, suočava nas sa tamnom stranom Mjeseca za koju ni ne znamo što sadrži, dok ne odemo tamo. Iz cvijeta života otkidamo tek izrasle latice i želimo ih baciti pred nekoga za koga mislimo, da je baš ta osoba za nas.
Treba zastati, jer kompas života često ne pokazuje u tom smjeru i čovjek se okreće tamnoj strani duše, a kako se samo lako može prijeći ta tanka crta između tamne i svijetle strane tame. Neki ljude vole tamu, jer oči duše im nisu preosjetljive za svjetlost koja zove, a ružin grm još uvijek skriva tajnu paukove mreže u koju ga upliće zov divljine kao što je Danu uvukao i zavukao se u nju. Iz unutarnje vatre života izranja crni Mjesec, zacrnio je zelene livade djetinjstva, polomio tek izrasle travke ispod nečijeg balkona i obilježio jedan život posebnostima koje Danina duša krije duboko u sebi.
Suočiti se sa sobom i prestrašiti se tog suočavanja! Ne, Dana se nije prestrašila tog suočavanja, ona se jednostavno pustila u jedan krug i kao krug svega, osjetimo se opet poput kamena uronjenog u dno… samog, odbačenog, zaboravljenog. Opet onaj isti osjećaj beznađa, opet stavljamo na tek izraslu ranu oblog od soli i zacrtavamo novi pravac toka rijeke života.
Ne želimo se više vraćati u takva stanja svijesti, ali ne možemo zaboraviti taj osjećaj destrukcije kad smo iza zrcala ugledali – svoje lice. To nije bilo naše lice, to je bilo lice mučnog poroda sebe u sebi, nečeg što nije sraslo sa našom dušom, to je bio netko koga ne poznamo.
Je li to podsvijest poslala čudne poruke, jesu li naše oči bile kao žute zmijske oči koje su se ogledale i zadavale nam ugriz po ugriz? Da… to je bilo spuštanje ispod zemlje, to je bio put bez povratka, da duša nije svojim finim cvrkutom dozvala San i prekrila sve sa svojih sedam plavih velova.
Dana je skinula taj Salomin sedmi veo ovom knjigom, ali ne do kraja, jer se svi kad-tad moramo početi suočavati sa svojom santom leda i ne možemo staviti crni prsten na svoju ruku, moramo to drugačije napraviti, ali odabiremo ponekad najgoru opciju – destrukciju i autodestrukciju. Znamo, da postoje ljudi koji nam pomažu u lišavanju ovog tereta, znamo da će duša naše duše to učiniti, jer jedino nam je ona vjerna, ta naša duša koja tihim cvrkutom briše okrutnu tamu i ovaj raskol u nama pretvara u most do nas samih.
Na teži način uvijek dobivamo život, na onaj surov i težak način učimo sebe o sebi, a onda kad svoje tijelo darujemo zemlji, znamo, da neće biti uzalud. Možemo reći, da smo pogledali iza zrcala, suočili smo se sa svojim demonom u sebi i pozdravili ga opraštajući mu što smo mu dopustili, da nas zavede. Otkrivajući svoje pravo lice, skidajući veo po veo tamnog sjaja, u svakoj konturi lica vidimo plavo nebo, u svakom velu vidimo šansu za izlazak sa mračnog dna ponora.
Ta istina, koju oblačimo kao odjeću duše, uvijek nas spasi od nas samih, jer se uvijek trebamo suočiti prvo sa sobom. Kad se suočimo sa sobom, sve drugo će se izbalansirati samo od sebe, jer jedino sebi ne možemo lagati, jedino sebe ne možemo poricati, jedino sebe ne možemo skrivati – od sebe samih. Kad bismo to učinili, mi onda nismo mi, onda nemamo sebe i tad je život bez smisla.
Sa radošću i tugom pozdravljamo ovo zrcalo života, koje nam pokazuje taj tren – nas onakve kakvi nikad više ne želimo biti.
Zato, krenimo na taj put, put bez povratka ili kako je pisao Osho, na “put bijelih oblaka”, jer “samo zrelo voće pada na zemlju”.
Jadranka Varga, pjesnikinja
Zagreb, 02.08.2020.
Dana Škrba, autorica knjige "MOLJAC U SVILI"
