“Vodo, iz prsa Kristovih, operi me.
Krvi Kristova, napoj me.“
Moja dobrota noćas plače, navlače se oblaci, neprestance kiša.
Izlazim iz kade, moja kupaonica nema ogledalo, kuća je spartanska, sve je čisto, ali nema dušu...spavam ovdje, jedem ovdje, ovo je krov nad glavom.
To bi bilo to.
Kupaonica nema ogledalo, ali poznam svoje tijelo:
duge prste, blijedu kožu ruku nalik bjelini dlanova vretenaste, žilama oplavljene ruke, ramena koja uliježu u dugi trup, čvrst stomak nenaviknut na česta jela, ud kojem još tražim način, da zaboravim namjenu, noge dugačke, izdržljive, blijede, jake dvadeset i sedam godina svakodnevnog koračanja.