Advent 2020. - 1. nedjelja - nada...

29.11.2020.


slika: Jadranka







"ČUJETE LI ILI ME VARA PRIJATNA ILUZIJA?"

28.11.2020.



slika: digital art


"-23 Auditis, an me ludit amabilis insania
Čujete li ili me vara prijatna iluzija?"



"“Moje srce, ptica divljine,
našlo je svoje nebo u tvojim očima.
One su kolijevka jutra,
one su carstvo zvijezda.

Moje su pjesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo,
u njihovo osamno bespuće.
Pusti me samo da dijelim njegove oblake,
da širim krila u sjaju njegovoga sunca.”

R.Tagore

Znao sam, da gaseći svjetlo lampe kraj kreveta neću ugasiti mrak. Neću utonuti u san.
Učinit ću jedino što mogu.
Ispovjednik za njenu ispovijed.
Oproštaj za moj grijeh.

Sad kad su ugašena svijetla, ljubavi, moram ti reći kako propadam.
Mogu te zvati ljubavi?
Mogu ti reći sve?
Primakni mi se, jer nisam više na toplom.

Ulazim u podsvijest, tamo prebiva hiljadu njih, poznatih, otupjelih misli.
Razabirem neke koje bi mogle biti predviđanje.

Nijedna nije predvidjela pakao koji je došao.

Priznajem, izgubila sam nadu, živjela sam bez tebe. Dan kad si me napustio, rekao da odem, da se udam, bila sam ljuta.
Rekla sam, sad nek' mi bude šta god … i bilo je.

Došao je čovjek i njegove ruke ka meni.
Nisam to htjela. Borba je bila unaprijed izgubljena, jer sve što zoveš tuđim, izgubljeno je unaprijed.

Uzeo je kožu, kost, krljušt ribe koja mu je iskliznula brzo. Naučio me koliko mogu da mrzim, pomaknuo ljubav u stranu.
Oteo mi dušu.
Isprljao me.

Pokušala sam sakriti rupu gdje je bila duša.

Obukla sam poklonjenu svilu, uzela naknadu za kost i kožu, ali srce sam sakrila.
U tebe.
Ono podne, kad sam te pustila sebi i od tada sam bila sa tobom.
Stalno.
Moj štit od samouništenja.

Rekla sam istinu, odmah sam te voljela.
Rekla sam i da ti voliš mene.

Ti si me čuo, nakon toga otišao.
Mislim da si me čuo.
Ne znam, u to jedino nisam sigurna i ja tako znam ne biti tu.
Ne slušati … ne osjećati, pustiti da se vlada sa mnom.

Bila sam prazna, puna, smiješna, plačna, satima zamišljena, rasuta po vjetru kao pržina.

Iz mene vise ne govori djevojčica koja tvoje anđele zbog zabave lovi i pušta nazad.
Anđela nema.
Nema zabave ni djevojčice.

Znaš, sve litanije izustih čekajući da me spasu.
Neko.
Iko.
Bilo ko.
Nije niko došao.

Nastanih se tamo gdje smo bili zadnji put, tu sam sadila u zemlju sjeme i molila. Na sav glas.
Obučena u jagnje, lav u meni je zavijao.

Dovlačila je zvijeri livada.
Pratila sam ih, slušala njihovu slabost.
Nikad više jagnje.

Optuživala sam.
Pružali su ruke na pomirenje.
Primirje.
Uzalud su dolazili.

Nestalo je tepanje, dočekalo ih je razočarenje.

Korov je spaljen, da bi livade dobile novi život.

Molili su da odem, prijetili i povlačili se.
Smrad i gnoj, isparila je parfemska čestica i klica žudnje. Golo.
Gola istina.

Ništa nije dolazilo od mene, osim molitvi na sav glas.

Plašila sam ih.
Vikala o propasti, trenju, gnjilosti korijena zabodenog u tijelo jalovo ljubavlju.

Djevojke su dolazile i za par mjeseci se razbježale.
Plašila sam ih.

Ja sam i dalje sjedila.

Dani su prolazili kao krnji listići drveća, sunce je bilo jarko.
Pomaknula sam se u hlad.

Ništa u mom životu nije bilo bitno.
Sve dođe na vrijeme onom ko zna da čeka.

Počeli su mi prilaziti ljudi.
Razvaljeni… olupine nanesene vodom.

Osjećala sam se kraj njih čitavom.
Bili su oštećeniji od mene.
Vidjela sam njihove rupe.
Oni nisu vidjeli moju.

Pitala sam se šta si ti vidio kad si me gledao zadnji put? Je li bilo rupe uopšte? Jesi je vidio?

Raskinula sam obećanje, da ću te namoliti.
Sve neispunjene molitve donosile su mi žalost.
Nisam imala vjeru, ali sam imala ljubav.

Počela sam govoriti o ljubavi.
Olupinama.
Prisutnim.
Rupi.

Ko god je dolazio, govorila sam koliko te volim.
Tebe, samo tebe.

Čuli su tebe sa mojih usana.
Govorila sam tvoje riječi i one koje sam htjela, da budu tvoje.

Olupine su se krpile ljubavlju brže, nego molitvama.
Očaj je previše žilav, da bi ga prelomila vjera.
Kad si na dnu nebo je previsoko.

Polako su otklanjali rupe.
Rupe su nastajale sporim urušavanjem i trebalo je izaći sa dna.
Prazniti sjećanja boli.

I tako je bilo.

Palili su svjetla bojažljivo kao krijesnice u prvi sumrak, zatim plam grozničavih želja.
Gorjeli bi vjerom. Vatre neutažive.

Za njih ništa obala nije mogla da učini.
Tužna obala vječite oseke.

Vrijeme ih je uspravljalo.
Postajali su zastave, predali su se u tuđe ruke.

Prepoznavala sam im lica po gradu. Ubrzo ne bi imali lice, samo ožiljke, znak prošlih rana.

Gledala bih plutanje površinom, spremnost za buduće brodolome.
Spoznali su svoju propast i spas.

Prošlost se sa tijela cijepa kao krpa, da osigura koži da diše, dok usne uzdišu.

Spokojno sam okretala glavu.
Opkolili su se stvarima, vremenom, kad kad je bol potpuno zamrla.

Zaboravljala sam ih. Neke.
Neke ne.

I

Sjećam se jednog pisca.
Naročito ga je boljela ne rupa, već nepostojanje ičeg, da je ispuni.

Ličio mi je pomalo.
Pjevao je o ljubavi, govorio o ljubavi, imao je divan glas, ali nije imao svoju pjesmu.

Treba kidati, stvarati, strvinariti prodavnice lijepog izloga duše u ne zao čas.
Moj sasvim opljačkan nije ničemu vrijedio.

Trošilo se vrijeme u zamjenu za sadržaj.
Sjedili bismo danima paradirajući parodijom proizašlom iz kopije, falsifikacija nas u neke druge.

Ja sam pripovijedala o ljubavi.
Ranjavala se tobom, da bismo izvukli njegov ton.

Toliko poezije, proze, sve za jedan.
Samo jedan.
Nije ga pustio van na kraju.
Nije našao put van sebe.
Ostao je sam u sebi, sretan za sebe.
U mnoštvu, uvijek sam u sebi.
Kao orao.

Orao nikad ne traži drugog orla, ali ton je istražio.
Sebi je govorio ljubav, valjda je tako najbolje čuvao.

Nije mi smetalo što ga ne čuh.
Ton za jedno drugom nema značenje, ponajmanje isto.

II

Vojnik bez noge dolutao je nesvjestan beznađa. Muku njegovu sam poistovjećivala sa tvojom boli.
Bolio si me i vani i u glavi.

Donio je na obalu oštro staklo.
Gazila sam da me manje boliš.
Sebi je pucao u nogu, da ne postane ubica.

Učeći da koristi oružje ubio je ljude. Bilo mu je važnije da preživi, nego živi.
Preživljavao je svoju smrt neprekidno.
Predstave rastajanja.
Ulizačkog kukavnog vraćanja.

Talasao je sobom.
Kretanje mirnog položaja.

Jezero strave i užasa.

U ograničenom bijesu, korom tijela zatvoren, sabijen tijesno u svoj otrov, izmislio je gore stvari po sebe.
Gore od priznanja smrti.
Laž.

Izmislio je, da su ga drugi upucali, ubili.

Nije pomoglo ničemu.
Nije mogao da osjeća.
Nije znao da suosjeća.

Pucao je sebi u nogu i pustio da gnoji.
Živ se raspadao. Nije osjećao.

Imao je rupu.

Slušao je nekad, nekad i ne.
Nisam uvijek govorila.
Ćutala bih.

Prosto si neizreciv.
Prosto te nekada ne bi čuli.
Uglavnom do njih je dopirao vlastiti eho.

Ljudi čine šta čine, osim ako nađu saučesnika. Učenika.
Taj nalazak je tek otkriće, otkrivanje da više nisu sposobni sami išta činiti.
Učenik, umjesto ogledalo-progledalo.
Progledao je kroz rupu svoj kraj.

Otišao je noseći svoje verzije stvarnosti.
Vremenom je manje osjećao nogu.
Vremenom je zaboravio svoje male smrti.
Vremenom je samo privremeno.

Znaš, dugo je to čekanje na tebe.
Umor me svlada.

Nisam se lako držala površine.
Moja rupa me znala odvući na dno.
Lelujala bih u svom bolu.

Tih dana sam te proklinjala.
Željela da se isprljam, opravdam tvoj nedolazak, jer imala sam samo tebe i nisam te imala.

Gledala sam rat trava, čekala da mi izraste nova glava, ispražnjena i razvodnjena, nepromočiva.
Ova ista samo curi suzama.
Kriomice se tako dogovorila davno sa tobom.
Davnim tobom.

Ja ti sad ne opisujem svoje riječi, sve izgovoreno sam čula od drugih.
O njima.
O sebi.
Zato se tako malo znam.
Uglavnom su u meni stvari nezavršene.
Žalosno neizvršene.
Kao finale sna.

III

Vidjela sam vatrenog čovjeka.
Pustili su ga u vatru. Samog.
Čekao je uzalud.

Zemljom je ugasio plamen.
Prestao je da gori i gomila se razišla.
Prestali su mu prilaziti.

Spaljenim.
Svoje tijelo osjećala sam kao on svoje.
Odjednom nisam bila sama.

Pakao je postao tijesan.

Nisam više mogla stražariti nad tobom.
Stražar mora biti sam i najbudnija straža u gužvi zadrijema, sklopi oči.
Teško je isprati maglu iz očiju.
Moja magla si ti.

Govorila sam magli o magli.
Zamutila sam granice sebe tržeći te između međa.
Krivih leđa, zatvorenih vjeđa. Ti.

Jedino si što vidim, oči otvorene, oči zatvorene.
Moja ljubav za tvoje podne, promijeni oblik u iluziju. Ekspanziju.
Raskoračila sam svu sebe da te pređem, nađem.

Zaboravila sam, da me ljudi slušaju.
Padala sam u vatru.
Groznica me dovodila kroz maglu.
Voljela sam te pakleno.
Vatra je otjerala vatru.

Popepeljena sam te čekala čista.
Bespotrebna.

On se počeo guliti na moje oči.
Mijenjati kožu poput zmije.

Obukao se sav u ljubav.
Nije znao više za kožu.
Štambilj. Samo srce.
Nije tako tijesan imao mjesta za tijelo, odnio ga je.

Olupine su takve.
Voda ih nanese na obalu kao štetu, a vremenom negdje one su slamka spasa.
Treba samo pustiti vremenu da djeluje.

Vremenom, ostala sam sama.
Ostala sam.
Pustinja.
Niko više nije dolazio.

Samoća me povela na drugu stranu.
Sjela sam nazad na mjesto gdje smo stali.
Gorjela sam na suncu.
Ti bi dolazio kroz suze i znoj.
Govorila sam ti o ljubavi.
Oboljela sam.

Pulsiram tobom, puniš me nježnošću.
Nesagledive su posljedice na šta me možeš sve navesti.

Pokušala sam se ubiti.
Zakoračiti sa visine u prazno, samo da dokažem da se i sa dna može dublje pasti.

Nisam.
Bojim se da te ne izgubim.
Ne ovdje.
Nisi dolazio, izgubila sam te ovdje, ali tamo, s one strane smrti.

Samoubistvom bih nas zauvijek razdvojila.
Nada mi je, da ću umrijeti uskoro.
Bolest nije brza koliko nemilostiva.
Skoro ću te vidjeti s onu stranu.
Još par godina i kraj.
Bar na tren, dok mi pred očima otreperi slika raja.

Ti si mi dobar, ja nisam.
Tako sam povrijeđena.
Stalno obećana.
Obećanje ljubavi tebi koji ne dolaziš.

Lagala sam rupama, da ih pokrpam.
To si ti radio meni, zar ne?
Vidio rupu i krpao je ljubavlju.
Obolio me.
Umro si me.
Dao život i umro ga.
Podjednako proklet i svet.

Kad si kraj mene, nebesima vlada ravnoteža. Ravnomjerno je sve raspoređeno.

Iz mrtvih se vraćam, da te vidim, jer ja nemam mjere. Imam snažan okus tebe na jeziku, okus od kojeg nema mjesta ni za glad ni za žeđ, razgovor.
Samo jedno: volim te.
Voli me. Volim te.
Molim te.

Mmh, umorna sam sad,
moram da spavam.."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"UMORNA, ALI NEZAŠTIĆENA..."

24.11.2020.



slika: digital art


"--1 Lassata necdum satiate

Umorna, ali nezaštićena"



"San kao mala smrt.

Osjećam da smo se desili prije stotine života.
Koliko nisam bio priseban?
Priteban.

Negdje oko rebara zveket je tvojih narukvica, a ne otvaraju mi se oči.
Miran, u pokušaju da te vajam u sebi.
Dopada mi se svo to bujanje života pod kožom.
Pod tvojom kosom.

Lagan povjetarac miriše sobu lipom.
Prozor je otvoren.
Zatvori ga najzad, molim te.
Udahnut ću sjetu.

Skliznut će nam sva ljubav sa jezika van.
Otet će nas svjetonazori, bezobzirni bezobrazni pozeri. Dosta se ovdje tuđevalo.

Blago nama sa mnom noćas.
Polegle straže u pijane makove i buncaju.
Osvojen sam, poražen, nepoložen, najzad posložen.

Nepovjerljivo bih isprva, da se krećemo, iako oboje svjesno kročimo u ludost.
Ništa se poznato neće izroditi iz ovog.

Neisprobane pravce vajarstva ću pokušati noćas.
Komad tvog lica prokovan mojim očima.
Istegnut ću se u sve pravce, da ograničim nama prostor i punim ga.
Punim svim nasumičnim ljepotama.

Sve što načinimo, prozvat ćemo djecom i sva ludost će se pravdati ljubavlju, jer te volim…i djecu.

Opravdaj me ludilom.
Noć je za ludost.

Svjesni smo.
Kroči sa mnom noćas.
Postavi se svjetlu protiv .
Oboje se svjesno pravimo ludi.
Zar nije tako najbolje?
Pravimo se nama, svjesno, makar i ludim.

Skinula si mi košulju i osjetim te svagdje po tijelu i vjetar.
To me je probudilo.
Mažeš mi tijelo uljem, ostavlja trag topline za sobom.

Stotine života između naučila si biti travar, stotine smrti naučila si magiju života.
Volim te.
Svakim životom između svjetova.

Prinosiš mi usnama nešto ljepljivo.
Prst ti prolazi kroz školjku mojih zuba i pronalaziš mi jezik.
Slatko, tečno.
Usta mi se pune vodom, jezikom ti prelazim preko prsta. Onda najednom vatra.
Zakašljao sam se iz sve snage.
Med i đumbir.

Sa strane kreveta na ormarić si spustila čašu vode. Dograbio sam je u mahu, s obje ruke.

“Zaborav tako lako dođe kad vlada umom ugoda.”

Kap krvi kapnula je niz staklo.
Pio sam halapljivo, gledao kako klizi gore-dolje u ritmu mojih gutljaja.
Spustio sam čašu i pogledao fleku koja se širila platnom.

Uzela si mi ruku u krilo i razmotala zavoj.
Ušila si mi dlan duž linije koju zovu linea amoris.
Ušila si se najzad u mene.
Krv je prošla između dvije grbe mesa stisnutog silkom.

Ljubiš mi dlan, na usnama ti se zadržala kapljica.

Zatvorio sam oči, idem za njom, osjećam toplinu jezika i svaki okusni pupoljak, zatim spust.
Oštar ubod.

Prekinula me je reska bol, zaboravio sam na dlan. Sterilišeš mi ranu, ponovo motaš čistim zavojem.

Dodiruješ me,
hraniš,
miluješ,
vraćaš sebi
i jutro smo ispratili,
a ja ti još ne priđoh.

Nisam vidjela da si se osvijestio.
Osjetila sam promjenu u tvom tijelu.
Osjetila treptaj na dlanu, dok te hranim medom.

Kap po kap spuštam ti niz grlo med, za snagu.
Đumbir, za groznicu.

Nikakve tajne izvan nas, nesvjesno uzimanje i davanje. Svakim ispravljanjem i križanjem brišemo iza pokoljenja mjesta i pravimo za ova što će da se dese.
Jel’ da da hoće?

Sanjam tu djecu, stotine neopranih kupina pod bradom. Milioni koraka bosonogog trka do mojih koljena i uspavanke.
Izmišljene za svaku krmeljavu trepavicu.

Samo da iznesemo planove, da ostavimo tragove, najbolje kako umijemo, jer već odavno sve je tu u nama, ja sam ti, ti si meni.

A kako bi samo bila lijepa i pametna buduća nam djeca! Bez dara za zlo pa i bez doma, oluji bez jedra, grijeha i bez večere sa svojim velikim očima i nevinim riječima sad posve isumnjanim, sad uprljanim svjetskim čudima, u iščekivanju početka.

I srce se ne može smiriti znajući izdajstva koja oni nisu kadar pojmiti, a doći će.
Bar se toliko poznamo.
Sve ide ka tome.
Sve se privodi kraju.
Od početka.

Znam, da si svega svjestan po načinu na koji si se pomaknuo na leđa.
Gledaš me kroz zavjesu kose pale na gola prsa.

Izderala sam krvavu košulju, izvlačila komad po komad ispod tebe rasutog po krevetu.
Mažem te uljem da umine hladnoća kože.

Radost.
Nisi pomislio, da je ostalo mjesta za smijeh.
Iznenadila te vrelina đumbira.
Prasnula sam u smjeh.
Dobrodošao je nakon strepnje.
Opušteno te gledam.

Nije me više strah.
Opet ti je prokrvario dlan.
Ušila sam ga odmah, već treći put, evo… mijenjam ti zavoj.
Nije me strah.
Bićeš dobro.

Sjenke padaju na pod duž sobe.
Stopala svjetlosti sklanjaju se u kut sve više, sve dalje.
Ustaješ sam.

Pomjeram se za tobom, ti rukom odmahuješ.
Kad koračaš, lebdiš.
Žutilo svilenih zavjesa čini te obučenim u svjetlost.
Zatvaraš prozor.

Okrećeš mi se
Ne uzmičem pogledom.
Neću zatvoriti oči, ali na tren moram.

Smeta mi ljepota sobe.
Tjera mi suze na oči.
Hoću da se umijem.

Glavom mi prolaze sjećanja na krvavu krstionicu.

Ruka mi leti prema čelu, pomišljam, Bože, hvala ti!

Ne skidaš pogled sa mene.
Možda bi trebalo da ne drhtim.
Ne mogu.
Možda bi trebalo da ne spuštam glavu.
Ne mogu.

Ravnam košulju niz sebe, ustajem sa kreveta.
Iz ormara iznosim dugu košulju, zamahom je navlačim na svoje ruke i prebacujem preko tebe.
Niz kosu.
Niz prsa.
Preko stomaka.
Kleknem ti pred koljena, ispravim joj krajeve uvrnute pri dnu.

Izdaju me noge.
Sad kad je sve prošlo i sve će tek biti.

Dotakao si mi kosu, naslonio se bedrom na moj obraz.

Podigla sam dlan tvome.
Dotakli smo se dlanovima na svečanu zakletvu. Povukao si me gore licu.
Uspravila sam se zabijajući ti glavu pod bradu.

U razlomku koraka posrnuli smo u istom smjeru.
Krevet ti je dočekao tijelo.
Tijelo ti je povuklo moje.
Ruke su ti i prije drhtale, svejedno je sad.
Uronio si usne u moj vrat.
Pritisnuo si me na krevet sobom.
Ukotvljeni smo.

Haljine među tvojim i mojim rukama našle su se na pola puta.
Spustili smo se jedno drugom.
Podigli smo glave.
Iz sati i života između, mrmljanjem i umiranjem izmoljen je čitav svijet.

Jedno smo.
Isti smo.

Sišli smo na svoje dno.
Ljetno popodne buknulo je i zagasnulo ljubavlju.

Raspršili smo ptice djetinje ljubavi u krošnje posječenih platana prošlosti.
Česticama prsnuli novu vasionu.
Dorasli smo u jesen našeg života.

Skinuo sam čekanje sa tebe, razjeo niti vremena neprimjetno. Skriven.

Moljac u svili.

Polegli smo u žito.
Udahnuo sam to zrenje korijenom kičme, zaorala si noktima brazdu crvenice izvijajući leđa.

Ispusti jednu kap krvi.

Mak kad prođe, da nešto rđa u žitu.

Žito kad prođe, da u tebi klija."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"EVO ČOVJEKA..."

20.11.2020.



slika: digital art


"--27 Ecce homo

Evo čovjeka"



"Tinja jutro.

Oči mi skliznuše pod vjeđe sa svoda sobe gdje me bűdi.
Gdje sam?

Ruke su mi prazne.
Razmaknule se u prazno.
Interesuje ih samo nježnost.

Umorio me monolog prepreka.
Naglas zbroj poraza i razmaka.
Umnožen rastankom.
Podijeljen ostatkom.
Do savršenstva.
Bezbroj permutacija do dva i opet iznova.

Ne bih nikakav drugi život ni hiljade života u zamjenu. Samo ovako, evo, baš tebe.
Pršljen po pršljen.
Uspravljenog.
Umirenog.

Gledam sliku na plafonu.
Zagrljaj Orfeja i Euridike.
Vječiti ljubavnici.
Tragači.

Samo da se nije okrenuo.
Nije posumnjao.

Na koga ličim, zapravo?
Bila sam svi i sve.

Sumnjičava i izgubljena.
Sražena i nemoguća.
Osumnjičena i pogubljena.
Okrvljena i iskrivljena.

Bila sam nisam.
Onda me načelo sve.
Kad sam počela tebe.
Načela sam bezvremeno ubjeđenje u ljubav.
Nas i bez nas, nas u nas i nasilje nježnosti naše odnesene.

Zub vremena krnji.
Eto, otkud bol.

Nismo se mi, ljubavi, iskvarili, nego nas je napalo vrijeme.

Znaš, da malčice boli čini se beskrajem, a kako tek onda beskraj boli čini se životima i smrtima?
Kad umreš ne boli.
Zato smo stalno umirali.
Vraćali smo se u život, jer smo sumnjali, da je tako bolje i dobro smo sumnjali.

Neka nas, jedno o drugo upereni pa makar crkli!
Bolje dodir čelom o čelo, nego čelom razbijati dane.
Istom mišlju čelnim bajunetom derati vrijeme, prodirati do povratka.

Uzalud je bježati, da bismo se vraćali.

Šta smo sve samo propustili u tom krugu!

I ova soba gdje ležim misli kružno.
Drveni pod toplinom ljubi stopala.
Nigdje osjećaja početka i kraja.
Nigdje označena vratima.

Soba bez odlazaka-dolazaka.
Vječna.
Na sve strane otvorena.
Nema branika. Nema.

Nema Lucija.

Zato je ruka treperila prazna.
Soba zamka.
Slika ljubavnika da umiri svijest.
Laž.
Trik zaborava.
Njegov?
Gdje je?

Svjetlo mu je da ne svijetli, već da zaslijepi.
Zaboravim mu laž.

Izbezumljuje me stajanje u mjestu i ovo mjesto.
Bez tebe.

Obrnut ću se, obratit ću se tebi, neću se okrenuti.

Nisam ja ti.
Ja sam tebi.

Odaje te miris tamjana.
Izašao si ovuda i naći ću gdje.

Sve duž hodnika rezbarije krilatih konja, zmajeva zubatih kopalja, žene obrasle bršljanom.
Snovi otupljeni dnevnim svjetlom.
Djelo raspomamljenog ratnika koji bitke ucrtava kao totem pobjeda ili spomenik porazima?

Prepoznaješ li se više igdje?

Vrata teškog tamnog drveta.
Nisu zaključana.
Uski hodnik.
Goli zidovi prokopani načinom kojim kopaš tunel.

Druga vrata.
Trešnjino drvo.
Vrata sakristije.
Nisi tu.

Tužna je, osvijetljena kandilom pored raskoši dnevnog svjetla.

Malo svjetlo protiv velikog.
Vječno pored sadašnjeg.
Bitka koju nosim uvijek je ista.

Srce mi je izranjavano ovom spoznajom.
Moja vječnost je moja sadašnjost.

Sakristija mi se čini prigodnom pa izgovaram molitvu kao zavjet:
“Ostaću na svjetlu, Bože, dok mi ga ostane.”

Desno od sakristije stepenice.
Nema ih mnogo.

Zamišljam, dan je, ljudi izlaze-ulaze za Bogom kao za poslom, zadubljeni u svoje živote.
Ne idu nikad gore.

Toliko poznat dom ostaje većini nepoznat.
Slast je dobivati nešto samo za sebe.
Opojno je ljubiti i biti ljubljen, kao vino, stotine pehara u čast nama.

Razjapljen polukrug sobe progutao je odmah iza ugla stepenica.
Iznenada blještavilo jutarnjeg svjetla pretvorilo se u suton.

Sedam metara žute svile preko drvenog okova tvog prozora.

Ulazim u nedovršeno zavođenje mog života.

Mirno budi, srce.
Ovdje je bio.
Svaki dan.
Svaku noć.

Zarobio živo sjećanje na nas, ulovljeno zanošenje među zidovima spavaonice.

Žuto svjetlo lovilo me sa svih strana, ogledalo me rasipalo u svaki kut.

Ovaj trenutak traje i danas.
Stojim u hramu napravljenom našoj ljubavi.

Razmišljam o svom životu.
Izgleda kao nečiji tuđi strah i očaj odavde.
Nježnost grči i kida očaj kao perje.

Mislim o svim igrama koje sam izgubila.
Ništa nisu značile.
Sve što sam izgubila nimalo ne nedostaje.

Sa preostalom ljubavi biću dobro.
Sudbina me nije savim opljačkala.

Drago mi je, da smo ovoliki put prešli da se nađemo.
Toliko protoka do zajedničkog krvotoka, samo se ka srcu vraćamo, vidiš, uzalud je lutanje.
Nijedno od nas još nije umrlo.

Ne diži ruke od mene.
Ne diži ruke sa mene.



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







ČEKANJE ... HEMATOLOGIJA KBC REBRO

17.11.2020.

Moj suprug Davor i ja često smo tamo ... to nam je već normalno ... dobijemo termin, taj dan se pripremimo na duuuugo čekanje i ...čekamo ... hvala Bogu, više nije tako često kao ovih dana... sljedeća posjeta je 11.01.2021. - veliko olakšanje

slikala sam ga 16.11.2020. dok smo čekali i čekali i čekali ...



slika: Shadow

Došla je ... došla je podmuklo, tiho, došla je kao lopov, došla je kao noć po bijelom danu, došla je i uznemirila sve, poremetila život, došla je, prokleta je, nitko je ne voli, nitko je ne želi, nitko o njoj ne želi govoriti, nitko, ali joj nitko ne može ništa, ona uzima sve, uzima dah, uzima smijeh, uzima radost, uzima dan, daruje vječnu tamu, ona je ta protiv koje nitko ništa ne može... ona uzima SVE ...

Došla je ona koja je blaža i spooora, razlika je samo jednom slovu, ali ono određjuje - SVE.

Sa njom se mora živjeti, sa njom se mora drhtati svaki dan, sa njom se ide pod ruku u dućan, u šetnju, sa njom se ide spavati, sa njom se budi ujutro, sa njom se plače, sa njom se pjeva, sa njom se živi ... živi se... živi se, ali ona - došla je i uzela je dotadašnji život, uzela je mir, pretvorila je sve podređeno njoj, ali nas nije uzela!







''Između usta i zalogaja mnogo se šta može dogoditi...''

14.11.2020.



slika: digital art


"-24 Inter os et offam multa accidere possunt

Između usta i zalogaja mnogo se šta može dogoditi"



"Slijepi su se našli, teren je neispipan, ima vremena za sve ...

Obala.
Najzad čista.
Trebalo joj je, da ne izustim ni riječ i nisam.
Ako se mora nešto izreći ne smije se činiti u bezumlju, a bezumlje me obuzelo.

Nisam se molio ni za šta.
Pustio sam da je talas sna odvuče.
Disanje joj je postalo poput jezera mirno.
Čekao sam da utone u mir.
Čekao sam riječ ljubavi.
Zakasnila su sva moja djela i najzad je došla na usne

Oduvijek.

Znao sam, da u meni nešto nije kao kod drugih ljudi. Neka neobjašnjiva tuga, kao za nekim davno umrlim.
Nešto što me držalo u kavezu, ma koliko kavez bio širok i sva moja umna propinjanja i spoznaje nisu me mogle osloboditi uvjerenja.

U meni nešto nedostaje.
Nikad zaista nisam bio spokojan.
Spokoj koji donosi dobivena bitka.
Spokoj koji dođe saznanjem, da si na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Moje vrijeme je uvijek bilo ispred mene, iza mene.
Sustizao sam se ili beskrajno čekao.
Nedostajalo mi je priznanje.
O sebi.

Siromašan sam duhom.
Tijelo me posve uplašilo.
Puno podražaja, boli i zadovoljstva, a duhom mi vlada glad.
Uvijek samo glad.

U paklu sam, a isto me čeka i sa druge strane.
Nikad se nisam zapitao o toj drugoj strani.
Otac me naučio, da ne sumnjam.
Sad sam posve otrovan sumnjom.

Dao sam unaprijed ženi oprost.
Dao sam joj najgore grijehe.
Dao sam joj sebe.
Dao sam joj samoću nakon.
Iskoristio sam sve zloupotrebe, samo joj nisam rekao istinu.

Volim je.
Od prvog trena je volim.
Od prvog trena bili smo srećni.

Onda je došla ljubav i izvitoperili smo svoju prirodnost u nešto pogubno, u igru namještenu da se izgubi.

Nikad romantično nije izraslo iz logičnog.
Ograničenog.
Ogorčenog.

Nijedno se nije usuđivalo reći šta misli.
Mislilo se samo ono što nije smjelo da se kaže.

Srca su narasla preko mjere i začepila usta.
Bili bi mudriji da su se predali ludosti, plazili jezik i kreveljili se kao na početku kad je zaljubljenost donosila radost.

Ljubav je došla, da ih savije po sebi.
Trenuci su postali mučni, puni prijekora, neizrečenih nježnosti.

Htio sam da opet možemo raspravljati o filozofiji i svemu čime smo punili usta, da se ne izlanemo.
Uzajamno dopadanje produbilo je jaz propadanja.

Ljubomora je isto kao i želja … ne sluša razum.
Srce je isti tiranin kao i duša.
Divi se iskreno samo u najvećim mukama.
Zato nikad nisam u snu letio, ispunio mi se život propadanjem.

Klečao sam satima, svi anđeli su dobivali njen lik.
Htio sam da pati.

Budio sam se drhtajući od straha, da će otići drugdje.
Noću … iskreno.

Jutrom sam savjesno govorio, da je vrijeme da ide.

Bjesnio sam na svoju dvojakost.
Na svoju slabost.
Žalio tu bol.
Želio da smo isti, da osjeti moju bol.

Naučio sam vremenom o boli, malo sam poznavao svoje srce.
Bio sam u vlasti Božjoj.

Zavolio sam je prije, nego sam je dotakao.
Tijelo je došlo poslije srca, duše.

Vatrenije sam se molio zbog nje.
Nemilosrdnije ispravljao tuđi obožavajući grijeh sa njom.

Znao sam prekinuti molitvu usred riječi i uhvatiti se u pripremi govora za nju. Postala je moj tajni vrt.

Nestalo je u meni posvećenosti.
Molio sam se Bogu u vrijeme predviđeno za molitve.

Molio sam se za nju stalno.
Stalno za nju.
Za sebe.
Njoj za sebe.
Sebe za nju.

Bilo to i žrtvom sebe za nju.

Moj odlazak od nje konačno je bio manifest žrtve.
Volio sam više sebe.
Izdalo me srce.
Okrenuo sam se Bogu.
Iz straha najviše.
Od kazne.
Kazne, da će je uzeti od mene.

Godinama sam mrzio sebe.
Godinama činio šta Bog propisuje.
Na silu.
Nevoljno.
Mrzeći i njega zbog sile.

Silno sam želio jedino što nisam mogao imati.
Mogao sam, ali nisam mogao.

Dvojakost.

Odricao sam se duše, da bih je zadržao.

Nikad nije bila moja, da je dam.
Prvim pogledom na nju, u svjetlu onog podneva, duša me je napustila.

Sav sam njen.

Ljubavi iz mladosti, pogažena travo ili iščupani cvijete, tuđom žudnjom.
Tko zna da li sjećanje ili mene voliš?
Ono što želiš, neću ti reći, ono što želim, čuti neću.

Sve što je sa tuđe strane ravnodušno zovem mrtvim, mojstvo i tvojstvo je živo, samo se izmijenilo u blizinu.
Poprimilo poznate mi ruke noge, usne.

Vidim, ide mi oduvijek što me išlo, još uvijek vjerujem u sve u šta oduvijek vjerujem.

Čekam da u razmjenu vjeruje u mene Bog.

Red je da se obezvrijedi kaos kajanja opraštanja i žaljenja za nekim propuštenim stvarima.

Pored svega što ne trebam, trebam da si ti tu, ali zar nije bolje, tako kažeš, odmah pokleknuti, podleći?

Opet ličiš na saučesnicu prošlog mog bića, dušeprolića.
Ponovo spremni zamišljati i zaluđivati se.
Prekinuti čekati na nešto ili ništa, čekati na ne ili na da.
Oboje će doći do kraja.

Provlačimo se iz dana u dan, ali slabo je to za nastaviti u samoći.
Ako se ne prisvojimo, oboje ćemo doći do kraja.
Zato su u moje molitve vremenom uselile praznine.
Ćutanja.

Molio sam se.
Tražio odgovor. Nikad ga nisam dobio.
Najteže spoznajemo spoznaju.

Nisam tražio odgovor od Boga, zaista, tražio sam njen.
Bog je obitavao u pokretima, običajnom nauku stečenom rutinom, rutini pružanja utjehe, rutini odavanja pošte.

Rutini kojoj sam kao zamjenu za ispraznost dodavao suviše elegancije.

Teret jeste nelagoda.

Praznina jeste neprekidno mučenje.
Povlačenje izaziva povlačenje.

Bog se povukao.

Prazninu nije niko mogao ispuniti.

Kad se majka objesila, nisam plakao.
Zatvorio sam oči.

Lakše sam nestao kroz zatvoreno, nego otvoreno.

Djeca ne naslijede sve od roditelja.
Majčina umjetnost da lebdi, nije me proizvela u pticu. Ozbiljnije sam obujmio kavez.

Prvi zakon sam naslijedio od nje, imaš pravo da se predaš kome hoćeš.

Ništa ne može promijeniti ono što smo.

Otac je nasmrt iskrvario.
Nisam plakao.
Gledao sam promjenu tijela.

Nije sve što se razlijeva tok nešto je upijanje.
Nisam dokučio da li je u meni došao ili otišao.

Smrt je relativna koliko daješ prostora da te obuzme.

Ništa se među njima nije promijenilo.
Namijenjeno im se ispunilo.
Ispunili su prazninu.

Preživio sam sve dubine crnog i krvavog.
Nosio sam kišu u sebi, a sjećanje na ljetno popodne. Odricao se sebe.
Nje.
Predugo.
Nosio sam je u sebi kao talisman.

Zbog nje opraštao svetogrđa, da bih i njoj bilo.

Opraštao ubistva.
Opraštao požude, krađe, laži.
Opraštao sam svima izdaje.

Njoj jedinoj nije bila.

Nije izdaja izdati izdajicu.
Nije to grijeh, nije njen.
Moje ćutanje je izdalo.
Nju.
Mene.
Nas..

Uz nju, sav sam bio duša.
Bez nje, prazan.
Sav gladan.
Za njom kroz tunel svjetla, sav u njoj, samo njen.

Iznutra sam i ne znajući, ubijao je, a volio sam je.
Volim je.
Voljet ću je i kad nas ne bude ovdje.

Dugo sam služio Bogu.
Nemam snage više.
Nisam molio za sebe.
Nisam nikad.

Samo za ljubav.

Zatvorio sam oči.
Čini mi se, da je prošlo par sati u tom lakom snu.
Ljubav leži do mene, vani je još noć crna.

Ima još mraka u meni.

Čovjek sam sebi nepoznat, zamišljen dušom.
Ne priznajem od oka stvari proste i činim ih dubokim muku sebi da uvećam.

Čovjek sam, reklo bi se, zagonetan, nejasan, znači čovjek sam kojeg rijetko sretoh.
Za sve vrijeme sebe, nikad da se nađem.

Mnogi nisu imali priliku da to kažu.
Onako naglas ili drugome.

Ja ću na rastanku sa sobom jednostavno poljubiti ovu ženu i odvući se tihim korakom.

Tom praskavom meni dat ću priliku za zadnju grešku, pružit ću sebi pomoć, jedinu koju poznam, posljednju pomoć.

Umjesto sebe, ugledao sam se kao kip i razbio od straha.
Gospodine, da li da se lažemo, da imam išta za dalje?

Ona cvili u snu, moli da ostanem.
Jecaj u oluji.
Ovu noć moramo proživjeti svojim borbama.

Otkud da je ja ovako prljav trujem lažima o budućnosti?
Guram se u nju.
Guram zametak.
Ideju.
Misao da ću se od nečovjeka imati za čovjeka.

Zar da uništim nebesa koja mi je otvorila, ovakav sav od krnjih ruku i slomljenih krila?
Zar da umjesto zvijezde, u nebesa očiju, krhotine joj kristalizovanih suza i kamenac tuga stavim?

Neće biti život više u moru kojih sam pokvario.
Tupost je prvo što sad moram naći.
Glavom mi prolazi hiljadu misli.
Bliskih i opasnih.
Režući paniku i krivnju okončati bitku.

Moram se moliti.
Ponovo.
Prvi put ponovo.

Znam li kako?

Isparile su sve riječi kojima bih mogao da se pravdam. Ostalo mi je samo priznanje.
Istina.
Nosim je pred Boga.
Zvat ću ga Milostivi.
Zvat ću ga Dobri.
Zvat ću ga Svetim, samo ne Pravednim.

Kazna je preteška za moju nepravdu.
Ne mogu više lagati.

Ona je prošla svoj pakao, da bi mi donijela sebe.
Neću da krene noćas za mnom kakvi god svjetovi bili iza.

Hoću da budeš hrabra, uspravna, da se ne bojiš mraka i zala, sve je iza nas.

Moram ti biti milostiv, dobar, pravedan.
Moram joj dati istinu.
Samo da okončam laž.
Najgoru.

Možda ćeš sutra prestati i ti disati.
Možda nećeš htjeti više živjeti.

Možda ćeš me ipak potražiti, dovoljno bolna i luda od sjećanja na poljupce i odlučit ćeš i ti umrijeti.
Zbog mene, najveće nježnosti na svijetu koja te uništila.
Zbog nas.

Spokojan sam.

Pred Bogom sam, eto, izgovorio se.

Muči me jedino ta moja savjest.
Posljednje što dugujem svom prošlom.
Raskinuti obećanje, davno zadato.
Ubiti svoju dušu.
Oprostiti sebi sve tišine.

Ne planiram plan.
Odavno mi je nasljedan.
Prikupit ću suosjećanje za nedjela, vratiti suze nazad.
Njene suze.
Za nju suze.
Za mene...

Sumnjam u svoju snagu za to.
U meni se tek budi želja, da zaista služim kao ranjeni vojnik koji liježe pod zastavu svoje borbe.

Leđa bih odrao bičem.
Razapeo se.
Propovijedao gradom, vikao o veličini Božje milosti koja donese mir.

Dva su izbora: izgubiti ili predati se.

Nikakav mudar plan kad vodi me naučeno.
Odsustvovat ću iz sebe.
Predati se služenju.

Očajnički se stidim, ali ne vjerujem koliko vjerujem.

Kroz hodnik očevoj sobi.

Korijenjem predaka zvala je, dočekala me nježno. Tapkajući po mraku vođen sam oštrom odlukom.

U pamučni haljetak ogrnut, u mraku, nalik na avet.
Ne nagađam.
Avet sam bio.
Sav drugdje.
Tijelo mi je samo omot.
Spreman, da ga razderem.

Niko toliko ne smije znati o sebi.
Sobom vladati.

Napipao sam mastionicu, pero.
Otpečatio očev svezak papira.

Korak je teži, što je odluka lakša.

Prorez dva stiješnjena zidića godinama ćuti.
Nije donio odgovor.
Samo znak pitanja.

Koliko?

Smrt možda ne postoji.
Ako smrt nije laž, koliko postoji smrti?

Množe mi se moje silne smrti i nisam naivan prihvatiti ih.
Zato sam pun nepoštovanja.
Za smrt i ono drugo.

Život, umnožavanje.
Koje smo ustvari izmislili?
Život ili smrt?

Je li nas u stvari ijedan odgovor dovoljno tješi?
Nadaleko plaši.
Napokon smiješi…"



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"Nevino ćeš ispaštati grijehe predaka..."

10.11.2020.



slika: digital art


"-22 Delicta maiorum immeritus lues

Nevino ćeš ispaštati grijehe predaka"



"Slijepi su se našli, teren je neispipan, ima vremena za sve ...

“O, tugo,
za mjestima što nikad
ne bijahu dovoljno voljena
u času koji traje
kako bih izdaleka
u jednom dao im dahu
zaboravljen pokret,
naknadne koračaje.“

n.a.

Rekoh svojim bježanjima zbogom.
Obukoh joj moju košulju.
Da zna da je moja.
Košulja. Ona.

Ne znam koliko me shvata.
Moje odlaženje uobličilo je njen strah, moj se pogled zato mijenja na sve stvari, ali ja joj se sada vraćam. Ostajem.

Samo da ispunim i njeno i moje traganje konačnošću. Neskršivim krajem, makar se za to svijet skršio.

Ona nije ona, ona je ja. Zato neću strmoglavo odvaljivati krhke temelje naših tjelesa.

Poći ću unazad, od dijaloga ka govoru.
Moram je naučiti da govorimo opet.
Toliko godina govora u prazno.
Porazno.

Iste riječi naučit ćemo da govorimo.
Zvuk će biti isti, isti kao da silaze s usana anđela.

Nije ovo ispovijed, toliko tišine, mirnih pokreta.
Ovo je krštenje.

Skida moju robu i prljavštinu sa mog tijela. Mog tijela.
Je li moje još?
Čini mi se, kožom tijesnom obavijam prostor njega i sebe.

Oblači mi svoju košulju.
Oblači me u svoju.
Došao je.
Po svoje.

Spustila se koljenima na postelju kao da ulazi u vodu.

Neću zauzeti sav prostor. Ne treba mi.
Trebam ispunjenje prostora.

Ne ličim sebi, nego onom što od sebe najgorče krijem. Strah da me ne trebaš koliko ja tebe.

Kako jadan revolucionar bivam kad umirem od straha pri pomisli ne na poraz, već na pobjedu?

Da li ću nas znati provesti sigurno kroz ovu noć?
Da li je moj vrhunac novi oblik ponora u koji ću nas survati misleći da znam misliti?

Mislim da noćas ne trebam razuma koliko srca.

Prelazim krevetu na jednu stranu.
Jedna meni - jedna tebi.

Gledam tvoje tijelo.
Isto, samo dvanaest godina snažnije.

Fantomski si ud celofanski sačuvan u mojim arterijama. Artiljerija pupčanom vrpcom obmotana mi oko izrodnih želja.

Vadiš se iz okvira moje uskolale krvi.
Izvlačiš košulju iz ormara.
Čistu.
Novu.
Platneni prevjes skriva pogled na tebe.
Lijep si.
Sakriven takav.

Dva tijela.
Ornamenti ucrtani u oltare deformacija, dezintegracija.

Onaj ko ne misli na svoje tijelo, postaje njegova žrtva.
Ona žrtvovana tijela.
On žrtva tijela.
Dva tijela.
Dva taoca kože i kostiju.
Sudbina ih je dovela jedno pred drugo.
Slučajnost.

Ljubav je nezaboravna, jer se oko nje okupljaju slučajnosti.

Dva slučajna tijela idu ka istom neočekivano, istovremeno, vođeni smislom za lijepim, vođeni potrebom za ispunjenjem.
Onda ispunjavaju čaroliju sobom, mjenjaju ljubav na svoju sliku.

Spoj tijela iste prirode nema teret.
Teret nose tijela koja se otimaju prirodi, kalupe je po mislima, željama, potrebama.
Sav teret njihovih tijela bio je u njihovim tijelima, postavci napravljenoj mimo njih samih.

Život vođen tuđim slučajnim ispunio ih je najdubljim beznađem.
Život čovjeka slijedi zakon prirode.
Zakon prirode je neukrotiv, a neukrotiva voda se vraća koritu … uvijek.

Čarolija postojanosti.
Sigurnost savladavanja prepreka skida teret trenutnog. Teret su skinuli sa tijela savladavanjem vremena, običaja.
Čarolija postojanosti.

Slijedom putova predaka oni su promjenili svoja ušća, a ne izvore, anomalija je bila u nasilju.

Noćas njihova ljubav utapa žeđ. Prevrću čašu.
Prelijevaju se korita.
Raskidaju hodočašća pustinjom.
Vratili su se istovremenom.

Napravila je mjesta u krevetu.
Bolje od mene je znala moj strah.

Pružila mi je ruku.
Uzeo sam je i stegnuo.

Držao sam se za njenu ruku kao da se utapam. Uzvratila mi je istovremeno upornošću za koju se dugo pripremala, upornošću osobe koja zna da drži nit života. Posljednju.

Osoba koja drži ljubav svog života.
Prvu. Posljednju.

Ljubav koju nisu usnuli.
Ljubav koju su stvorili."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"U tome sam i ja učestvovao..."

04.11.2020.



slika: digital art


"-19 Et quorum pars magnafui

U tome sam i ja učestvovao"



""Nisam joj nikad govorio o grijehu, patnji, praznini, razočarenju kojim se prikriva stid nad svojim slabostima, svojim slabinama, razočarenju dalekom od otimanja čulnom.

Sa kakvim smetnjama u duši sjedam navečer.

Nismo stigli do tog poglavlja.
Njena tvrdoglavost me ljutila.

Svijet mi je bio obojen majčinim bojama.
Gledao sam nježnost, pripadanje, predanost mom ocu.
Tako samo treba biti.
Usred svetilišta nisam vidio ispod kože.

Otac ko je?
Majka ko je?
Šta su učinili?
Šta su meni učinili?

Ocu nije bilo drago kad je čuo šta činim.
Koliko daleko sam na poljima otišao.
Ne ispred njega, to ga nije diralo.
Ispred samog sebe.

Nisam vidio dane budućeg bola.
Otvorio mi je oči.

Njihova nakaznost mi nije teško pala koliko moja krivotvorenost. Sa njima je trebalo, da umrem i ja.
Prosto da budemo relikt, fosili pogrešnog doba.

Tu noć prijašnji u meni je umro.
Vrištao, proklinjao.

Isjekao sam ruke nad krstionicom.
Tražio u sebi Boga.
Krenuo sam venama uzvodno.

Da sam zaista umro tu noć, otjerao bih od sebe dokaze, da su imali išta intimno sa mojim nazovi životom.

Preživjeh, da se dalje batrgam sa svijesti i poricanjem.

Sutradan kao po kazni nije došla.
Nisam je mogao pronaći.
Pokrenuo sam kaos mrtvila i ravnodušnosti.

Drugima nakon nje govorio sam o grijehu.
U svojoj mašti izmislio sam i gore izopačenosti. Svoje.
Dao sam im šugu, kožu koja otpada. Sva oličenja boli.
One su nestajale jedna po jedna.
Prije ili kasnije..

Sretao sam ih poslije sa “podobnim proscima”, sve dok nisam pogazio travu to podne.

Nisam mislio da ću nju sresti više.

Nije je bilo danima.
Spustio sam se na travu.
Legao na oštru travu otkosa.
Drhtim, duboko dišem kad god se sjetim.

Mogu pobjeći od svega, od sebe ne mogu.

Svjetlo joj je donijelo mrak.
Radost iza koje došla je bol.
Mislio sam, da su je udali, da sam razbio želju da ima nekog.

Strahovao sam, da nije više imala samo mene.

Voljenje bez voljenja.
Zaljubljenost bez voljenja.
Strahovao sam od svireposti.
Zato je uslijedila.

Sam sebi nosim svoje strahove.

Moj mrak je u meni.
Nisam je imao pravo tražiti na poljani, a još manje je ne naći.

Strahovanje od prisustva drugih nije me spriječilo, da stanem pred nju.

Dosta sam krivio pretke, došao sam da nađem novu krivicu.
Došao sam da skrivim.

Znao sam da niko nikad nije sâm na toj poljani.
Oko nas je bio haos uzimanja, davanja, debele zavjese trave su dobro krile sve.
Krio sam lice pred njom i sobom zbog nje.

Znam samo, da joj naudim iznutra, izvana.
Trebalo nas je sakriti od ostalih, da joj ne naude gore, nego ja.
Nije da sam imao predstavu šta će mi budućnost donijeti, ali za nju je morala bar postojati kao opcija. Upropastili bi je nađenu sa mnom. Bilo bi tako.

Ne zbog mene, propovjednik, brzo bi zaboravili, grešnik manje više.

Tek gradska panorama.
Ona.
Ona, navodno navedena buduća supruga gradskog suca.

Gostoljubiv poziv u posjetu, fina gradska porodica, lijepa kći.

Želite li mlijeko, toplo ili hladno?

Razgovor o mogućnostima života u velikom gradu.

Ostali su u dnevnoj sobi.

Sve učtivo.
Učeno.
Fini.
Mirni.
Kao čaj u pet popodne.

Još fini.
Još mirni.
Još tuđi.

Nije potrajalo dugo, nije se ni snašla, legao je na nju, pritisnuo joj gušu da ne viče.

Čuvao joj je ruke, čuvala je noge.
Raširio joj je noge, raširila je oči.

Oči su joj upile krv razlivenu po manžeti njegove košulje, dok je rukom razbijao njenu nutrinu.

Razbio je iznutra, razbio je izvana.
Razbio joj je i um kao keramičku šalicu, oborenu sa stolića gdje je do prije par trenutaka bio miran kao janje.
Janje bijelih očnjaka.

Trgao je dugmad sa njene haljine, ogolijevao je i dalje. Nije bilo dovoljno razbiti fino posuđe, nježnu djevojku, trebalo je potrgati tkaninu pa i kožu.

Uzbuđenje mu je rastrzalo ruke, prstenom je rasjekao kožu njenih nogu.
Pokušavao je nespretno u nju da se utjera.
Upadne. Provali.

Zatvorila je oči i na sve što je uslijedilo.
Zar bi se išta promijenilo?
Vrisak, udarac, pucanj u prazno.

Već je bila procijenjena,
Ucijenjena,
Isporučena.
Paket u podne

Nije bilo nimalo nalik tepanju.

Dozivala je anđele sa dna ambisa gdje ju je bacio. Dolazili su kao tanke linije svjetlosti unutar kapaka. Zatvorenih.

Ona je postajala leptir.
Leptir kojem se nemilosrdno kidaju krila.
… i taj smjeh, roptaj...

Stegnula je ruke i noge, zatvorila oči iz sve snage, bacila se u ambis spremna poletjeti.

Leptir, anđeo, bilo šta.

Ambis se rasplinuo.
Ona se rasplinula.
Odletjeli su i anđeli i mrak...

Niko nije došao.
Niko nije imao obzira.
Tako je ona izgubila sve.

Sudac je zamolio, da mu se ustupi jedna od očevih boljih košulja, da može otići kući.
Dobio je košulju.
Ostavio je neke svilene, šivene stvari za nju preko naslonjača.

Sljedeći put kada se sretnu, volio bi da bude obučena važno, kako dolikuje.
Ipak je ona sada važna.
Uostalom otac joj nikad ne bi mogao priuštiti nešto takvo, ali ako ona bude bolja, biće bolje i njemu.
Naučit će je lako da voli lijepe stvari.

“Biće joj dobro.”
Nije bila dobro.

Znala je da joj je nešto oteo.
Tu, u prsima, ispod razderanog dekoltea.
Rupa.
Rupa okeanskog kapaciteta.
Amputirali su joj srce.
Izdali je.
Ubili je.
Izdali je.
Prodali je.

Sklonila je razbijeno staklo, odnijela u ormar odjeću.

Ogledalo u sobi joj je reklo sve.
Vidjela se rupa.
Bila je ružna.
Bila je šugava.

Gdje god se dotakla, peklo je kao da koža otpada, trunila se pod vlastitim prstima poput latice sasušenog božura.

Nikad više neće moći van.
Mora sakriti rupu.
Ona se mora obući.

Ne! Gotovo je, sve je gotovo!
Zaboraviti nije mogla

Plakala je nad sobom.
Okupala se.
Obukla svilenu haljinu
Oplakala se.

Pokoj svojoj duši.
Sad joj je ostalo samo srce, to joj ne mogu uzeti, to joj moraju iščupati.

Neće moći, ako ga dâ.
Znala je to, u to je bila sigurna, sigurna samo u srcu, već ga je dala.

Nije samo sigurna u njegovu cijenu, nije imala šta vise da misli, čak ni da sumnja. Znala je.

U poljima me našao i srce mi.

Oboje zbog njega, oboje zauvijek … ne tražeći.

Znala je, da se na njoj od prvog pogleda vidi rupa na prsima.

Podnevno sunce će uskoro preći na ovu stranu poljane, on će vidjeti šugu na licu.
Samo da čuje njenu ljubav prije, nego vidi njenu propast.

Posmatrajući ispod oka shvatio je, da je istina zasjekla poput noža.
Samo da je znao koja istina!!

Koliko boli istina kupljena bolom?

Shvatila je, otkrila se suviše, previše naglo je napravila rez. Uplašit će ga. Mora mu objasniti kako je imenovana, zloupotrebljena.

Kako su glasile riječi na deklaraciji robe?

- Normalno da sam važna. Sve smo im važne. Ja ovo volim. Mi ovo volimo. Vidiš haljinu, nikad nisam čula šuštanje svile. Nisam ja niko, ne moram biti ovdje. Imam oca, on nije bilo ko. Doktor je. Otac je ipak naspram njih siromašan. Pametan. Dobar. Plemenit, inteligentan, ali siromašan. Moja majka nikad nije imala mnoštvo lijepog, a trebala je. Nikad joj nije mogao dati ništa posebno važno.

- Lijepe, važne stvari. To su sve stvari, pun ih je prvi red nedjeljne mise.

Najzad čitav užas sklopljen suvislo. Obrnuto od onda, sve se lijepo uklapalo.

Slijepac zaveden svicima može reći za sebe.
Ispred sebe je vidio sjajni ukradeni dukat, bljesak vode.
Plašio se ući dublje.

Nije bio tada sposoban zaključiti je li njeno mišljenje njeno?
Čisto njeno?
Usađeno?

Govori li iskreno ili racionalizuje, nagonski se pravda?
Trebalo je da se pravda?
Šta ju je promijenilo od posljednjeg puta?

Ne da govori bez ustezanja, da je postala nečija kurva.
Draži ga spominjanjem stvari.
Mrzi kad ga čini bespomoćnim.

Unutar sebe se rastezao do nesagledljivih razmjera, gutao ju je mrakom sve mržnje.

Htio joj je strgnuti prljavu kožu, učiniti je starom novom, slatkom, punom radosti pa čak plemenitom ili dovoljno samo prostodušnom djevojkom, ali čemu bi to koristilo?

Mislio je, da se prevario u snazi njene ljubavi.
Odgodio bi sad rado to siromašno znanje.

Učiti bogalja, da stane čvrsto na obje noge?

Koliko je samo on bio bogalj, oslonjen o štake visokog neba i Boga kojeg nikad nije vidio, osjetio!

Nešto ju je slomilo.
On je znao kako izgledaju rane, ali nije znao kako ih zacijeliti.
Nije htio reći više, nego bi mogao progutati poslije.

Otišao je....na neko vrijeme.
Mislila je da ga je izgubila zauvijek.
Sjedila je na poljani i čekala, bježala iz kuće koju joj je kupio sudija.

Ne, nije se udala za njega.
Zaprijetila je da će reći svima kakvo zlodjelo joj je napravio.
Sramota ga je natjerala, da se brzo oženi.

Svejedno je dolazio u njenu kuću i tražio otplatu, kamatu na svoj posjed.
Otjerala ga je.
Kupila je mir.
Ucjenom.

Rupa se smanjila na prsima, postala je veličine dlana.
Znala je da se ne mora više sakrivati.
Može sva biti vani.

Izašla je van.
Išla je po njega.
Onda je došao.
Pratio trag.
Jedan.
Dovoljan.

Vratili su se jedno drugome, posmatrao me.

Tihim koracima je došao, legao je na poljanu okruženu oštrom travom otkosa.
Spustila se do njega na travu.

Njegovo tijelo je punilo zrak grmljavinom

Nepokretno je sjela raširenih tabana i skupljenom žutom haljinom između nogu.
Mirna.
Nepomična.

Spustio je naramenice, svukao košulju na polovinu grudi. Tu pravo, vidi rupu.

Gleda zato usjek dvije sapete bijele kugle.
Strava naizmjenično iskri željom.
Drhtanje, duboko dišem.
Mogu pobjeći od svega, od sebe ne mogu.

Odjeća mu je za Boga.
Odjeća ga čini sigurnim.
Ispod odjeće je sam.
Tu ništa nije sigurno.

Nemoj se pomjerati, molim te, ne dodiruj me, ja hoću da osjetim.
Nije me strah, da ću ga povrijediti, nije da ta bol nosi išta novo. Pustit ću ovaj put.

Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.

Skinula sam mu svu odjeću.
Trpio je ubode trave duž leđa, dopustio se bez borbe.

Prezirem sad način postojanja koji se drži za ugodu i bijedne sitnice utjehe.

Želim nastaviti osjećati i preko granice ličnog komfora.
Vjerujem u ličnu žrtvu i borbu, pretvaram ih u razlog postojanja.
Manje vjerujem u postojanje bez borbe.
Želim da se za mene žrtvuješ.
Nemoj se više boriti.
Ja ću ti zato vjerovati.

Nije zato mario za sobom, nisam ni ja za sobom.
Nije rekao ništa. Koja radost!
Neće potpuno biti dobro.

Bolom nisam naučila išta o užitku.
Prešla sam ga. Svom težinom, naglo.
Oštra bol je izostala. Samo vrelina...gorim.

Ako je ovo pakao, neka…

“On je arhanđeo Gabrijel,
anđeo propovijedi
i u njegovim rukama
nalazi se moć otkrovenja.

On je kadar da prodre
u duše žena i muškaraca,
da im izvlači želje iz najvećih dubina
i da ih ostvaruje.

On je gasilac žudnje,
umirivač požude,
ispunilac snova."


Salman Rushdi

Zašto sam mu govorila o svili?

Njegova je koža paučinasta mreža svih mojih snova. Dodiruje mi dlanom srce, srce spremno za predati mu se u ruke. Stalno ima nož

“I moja ljubav noćas je ambra i smjelost“.
Dat ću mu srce, dat ću mu kožu i kost.

Tkanina trlja njegova bedra i nije to svila.
Nije ništa posebno.
Sasvim obično platno.
Obukla sam sasvim nevažnu stvar.
Obukla sam za njega mene.

Zakržljala je do neprepoznavanja želja u meni, da se dokazujem i štitim od njega svoju spoznaju.

Bio je u meni prije mene same.
Ovo je tijelo njegovo sasvim, samo da ga još i upozna.

Osjetio je tijelo, trzaji slomiše prazninu. Ništa ne stvara ljubav koliko umiranje unutrašnjosti.

Podižem ruke, sklanjam žuti prevjes haljine preko.
Njegova tijela preko. Moga tijela preko.

Ostali smo zarobljeni u oblaku žute haljine.
Ništa za mene.
Njemu sve.

Nisam vidjela ništa osim lica.

Žuto lice, koža, kosa.
Žute oči.

Nije me se doticao otišao je dalje.

Pokrio me kao mahovina i drsko postao stablo.
Puštao je korjenje.
Izrastao u nebesa, monumentalan, lišen obzira i mjera.
Bezakonje ljubavi postalo je obavezujući zakon.
Pustih ga sebi.
Prvi put.

Posljednji?
Da li želim, da je posljednji?
Da li on?

Podrazumjevao je taj čas, da smo u sebi sabili otrove predaka, nadali se boljima nama ne toliko za druge, koliko iznutra.

Kao da smo pomalo umrli i gledamo kako nad nama pale voštanice.
Pokopani, mi gledamo sebe sa visina nedoraslih ljudskim očima.

Nužno je bilo pridržati se vrhovima prstiju za malo preostalog razuma i ostati normalan.
Ukopan. Gravitacijom osviješten.

Prestavši pomjeranja, vidjela sam.
Glave nisu više bile pod haljinom i vidjela sam.

Voli me.
Okupala sam ga.
Krstila.

Voli me. Znojem, poljupcima, suzama.
Nov. Izašao je nov.

Volim te i ne možeš promijeniti ništa.
Tišina nepremostive dubine.
Laž najveća izgovorena.
Promijenilo se sve. Promijenio je sve.
Ono malo što me bilo, odranjalo se.

Moj arhanđeo se obrušio sa nebom na mene.

“Ovo je presuda
koju je donio Bog gnjeva,
da se ljudima
žudnje srca ostvare
i da ih unište.”


Salman Rushdi

Stvari koje su se zbivale u meni bile su glasnije od grmljavine.
Što veća svetinja i molitva, dva put veći grijeh i prokletstvo, Bog grešnik.

Vidjela sam ga cijelog.
Vidjela sam mu isječene dlanove, oči, tabane, tjeme.
Bio je nebesan.
Moj.

Tijelo između peta i tjemena.
Stvaran.
Spasitelj.
Iskupitelj.
Moj.

Voliš me i ne možeš mi ništa.

Prešutio je sve.
Sve između nas.

Naučio me, da znati toliko o Bogu, je opasno.
Bog ne voli takvu istinu.
Bog mora da me nije volio.

Otišao je sa poljana zauvijek.

Sjeme je posijao nije znao da sjeme ne klija, ono me počelo satirati.

Predahnula je i duboka noć preobrazila je radost u žuč.

Mislio sam, da sam prebolio to podne.

Izrekla je riječi optužnice za vandalizam nikad prije počinjen nad nekom dušom i ja sam tu učestvovao.

Svo vrijeme sam lažno prorokovao istinu svom srcu. Mjerio sam istinu po svom srcu.
Netaknutom. Prikrivenom.
Debelo zašuškanim pod jezikom. Kožom.
Srcu zakovanom u kavez prsa.

Boljela me.
Razapinjala me.

Otimao sam joj se iz ruku.
Grlio joj noge, zatvarao svoje uši, cičao i plakao.

Istjerivala je na svjetlo demone.
Oslobađala me mog mraka.

Ja sam onaj ko sam.

Pokvarenost predstave očitovala se u mom koprcanju od sebe sama.

Nisam se bio u stanju zaustaviti u propadanju niti sam kapanje suza smatrao olakšanjem.
Najzad je moja kiša prokapala.
Prolom odvratnosti i vlage.

Grizla bi mi ruke kad god bih je ušutkivao, na kap krvi bi ih ljubila, mahnito, jezikom trljala dlan, dok je ne bih odgurnuo.

Bila je sva uzdrhtala, lomljiva.
Bunar nesposoban za ispunjenje.
Neshvatljiva praznina.

Okean brodoloma.
Brodolomnika.

Razrogačenih očiju, otvorenih usta slušao sam je.
Glavu uz glavu plakali su jedno drugom u dah, nisu smetale suze koje su kapale niz duge trepavice.
Njene, njegove, zaboravio je.
Zaboravio je na svoje tijelo.
Strah od mraka, čudovišta ispod kože.

Ušao sam u mračnu nju, za njom, gdje god to vodilo.
Tunel mračan.

Osjećam šta je nakupila u sebi.
Jurnjavu duhova lijevo-desno kao guske u magli.

Izbacivala je na površinu hrpe otvorenih kofera svega duž hodnika.

Odlučio sam, moram obrisati sve, da bi živjela dalje, da bi gledala, da bih podnio sebe u ogledalu.

Zatvorit ću joj rupu u prsima.
Izvadit ću joj iz očiju treperava lica, čudovišne obrise.
Oprat ću je s onu stranu kapaka.
Maglu pred očima uobličiti u neprovidne likove.
Oduzeti joj užas te samosti.

Osjetim primicanje svoje smrti obuzet sjećanjem na ekstazu-metastazu.

Nemam čime da usporedim ovu bol. S onu stranu razuma mi je tišina.

Ono podne nakon toliko izgovorene ljubavi, ledio sam se isto.
Gorio sam ljubavlju. Patio.
Želio da patim, jer nisam smio voljeti.
Nisam smio dotaći vodu.
Onda ne.

Sad sam iskusan brodolomnik.
Ne bojim se mračne pučine.
Ubijam čudovišta.
Vodim najveći rat sam sa sobom noćima.
Dvadeset i sedam godina dug.

Najzad te mogu mrtvog spomenuti bez gorčine i mržnje, oče.
Evo, jednako sam uprljan i uzvišen.

Meni nedostaje tvoja opsesivna želja za opstankom, tvoja upornost u pitanju o vrijednosti prodane duše i vjera.
Vjera u bilo što, što ne osjetim u sebi.

Proljeće mi je ježenje sitnih dlačica kože.

Ljeto mi je vječito traganje i krv potrganih makova.

Jesenima perem bol iz sjećanja tapkanjem kiše po usnama.

Zima mi je uvijek.

Pokrij me nečim kad sam nestabilan, odvojen od zemljane prašine i korijenja divljih trava.

Zagonetka mi je kako si ubijedio sebe, uklanjanjem tijela tebe i majke, da lakše osjećam vašu ljubav.
Ljubav ne osjećam, već neimanje iste.

Osjećam se kao komad novina koje kovitla vjetar, a oluja je samo u mojoj glavi.

Dugo sam se sklanjao pod okrilje Božjeg svjetla, poricao sve između mene i nje što je poleglo.
Mislio sam o sebi kao o nekom nepoznatom.
Znajući istinu ne mogu više ćutati.

Sad moram znati šta sam spreman izgubiti za onu koja mi je predala sve.
Pratim je kroz njenu tamu.

Znam, čekajući nju utrnuo sam svoje svjetlo.
Pripreman sam za ovaj trenutak.
Sve u svoje vrijeme.

Iskliznuo sam iz svjetla kad sam spoznao ko sam.
Okaljan nakaznošću mog nastanka.

Bio sam protivan Božjoj riječi.
Pripreman da vršim Božju riječ.
Pripreman traljavo promašio sam jedinu riječ koju sam trebao izgovoriti.

Ikad.

Riječ koju sam tišinom okaljao.

Ja sam onaj ko sam.
Svjetlo sam koje nosi mrak.
Lukava pojava, sveta, a prljava.

Otići ću do dna i izroniti.

Zbog nje.
Zbog sebe.
Zbog nas?"



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







"Radosti često su početak našeg bola..."

01.11.2020.



slika: digital art


"-18 Principum nostri sunt saepe doloris

Radosti često su početak našeg bola"



"- Lucije!

- Došao sam.

- Jesi, otišao si jučer i prekjučer i svih ovih dana, noći, stalno si odlazio

- Lucije?

- Ja sam onaj ko sam.

- Stigao si. Nećeš da ideš?

- Došao sam.

- Ali ćeš da odeš kao i jučer.

- Nisam otišao jučer.

- Jesi...jesi.

- Nisam jučer.

- Luda si. Ne znaš šta govoriš.

Govorila je... dvanaest godina nijemosti, govorila je.
Govorila je, dok nisu počele da izlaze prve zvijezde.

Mučio sam se uzalud zagušiti joj usta.
Koža joj spada, tijesna je iznutra, puca po šavovima duše.

Unosi mi se u lice, opsjednuta je kaže.
Buncanje mog života.
Jedina moja smrt.

Izvadi iz mene oganj. Uzmi svoj nož, raspori mi utrobu kao ribi, izvadi mi srce. Iskruži oči da spavam.
Vječito sam budna.

O podne si otišao davno prije.
Žega te spalila, tvoj trag, put za tobom prostirao se pust. Ni dašak vjetra za tobom ne dođe na ovo mjesto, isisao si vazduh.

Bacio si me u pakao. Sve ima boju srebra, sve usijano, suho, hrapavo.

Pletem kosu, dobro duga, biće dobro uže.
Odlučila sam to.
Barem mislim na to u posljednje vrijeme.

Znaš, da sad nisi došao, došao bi da me pokopaš.
Ti to radiš. Noćima kopaš, ruješ zemlju, sklanjaš tijela u postelje.
Dobro je imati postelju. Dobar si ti, ja nisam ni u čemu sem u tebi.
Bolji si meni od mene.

Zašto si došao? Ma, zaboravi! Ne govori.
Pusti da se izlijem pred tobom.
Nećeš mi reći ono što želim da čujem svakako.
Trebam te. Ostani sa mnom.
Bez tebe me nema.

Dan mi miriše na trulu mene, raspadam se pod nogama svijeta.
Noćas si tu, da žudim manje za životom, noćas nema rana, ožiljaka, neću doticati rubove posjeklina.

Sva sam pronosana, izgažena, zgrožena, ugašena.
S onu stranu razuma čuvam sve za tebe.

Ti me djeliš od tišine.

Moja ljubav za tebe je nesaslušan poraz, znaj se kao takav i umoči to u moju bol.

Otišao si samo, da bi svim mojim užasima dao samo jedno ime, jedno lice.
Samost.
Ostavio si me samu vukovima. Ničeg osim tebe ne mogu da se sjetim.

Ko sam, šta sam prije tebe bila?
Zrak, ništa, prozirna.
Ništa ne želim, samo ne idi...ili ubij.

Ne izdaj pokajnika ravnodušnošću bivšeg ljubavnika.
Ne ostavljaj me samu.
Samu nikome.

Svijet se zaustavio.

Klečala je pred njim, ispovjedala se za sav život između.

Trava joj je proderela koljena.
Cvijeće postelje nastade ukras bolesničkoj posjeti. Obolio sam je.
Moja me okrutnost sustigla.

Očeva mržnja spram grijeha me okorila. Opkolila. Opkolio sam se topovima, na propovijedi sam padao u vatru, držao govore o grijehu.
Opominjao, proklinjao, opisivao užasnost ljudskog tijela.

Ne može se toliko znati o propasti, a biti nenačet.

Hranio sam čopor vukova mržnjom prema svemu što su. Pravdao ih same pred sobom.
Išli su nedeljom očišćeni od grijeha, u ponedeljak spremni da griješe.
Znali, biće uvijek sutra. Prekosutra.

Obuzet bijesom shvatao sam ispovijedi kao da su moje.

Moja buka je tek poslije imala prednost.
Nisam morao čuti vlastite riječi.

Njihov grijeh isprva je lako bio moj.
Hir je sudbinom podignut na nivo nauka.
Nauk grijeha me naknadno osvijestio.
Do tad još u meni nije bilo grijeha.
Bio sam plamen.
Čistač.

Sišao sam u poljanu kao vuk.
Bio sam vuk.
Vuk lako namiriše trag lovine.
Pronašao sam nju. Nju prvu.
Govorio joj o ljubavi.

Bila je neodoljiva. Kao divlji konji. Kao prelijepa šumska staza prepuna leptira, vijugavi hodnici pozivali su na igru.

Ples iskona, prilazila mi je i otimala se.

Riječi su je doticale poraznom žestinom. Uzvraćala mi je jednakom mjerom. Zapanjujućih uzleta u jednoj jedinoj rečenici.
Nije bila kao druge, neuke, slijepe, prljave, zaustavljene u potrebi i požudi.

“Voljom privlačnih postupnosti
središte se naše pomalo pomjera,
da bi srce napokon tu palo,
ono, sad veliki Vladar,
odsutnosti“
Charles Baudelaire

Osjetio sam potmulo tuljenje svog tijela za njom. Stiskao sam svom snagom tijelo, da se ne pomjera.

Pronašao sam te riječi u majčinim knjigama.
Imala je toliko knjiga, radnu sobu ne, ali knjige: Reiner Maria Rilke, Rabindrat Tagore, Charles Baudelaire, Jacques Prevert, Arthur Rimbaud, Endre Ady.

Čitala mi je noću kad sam silazio u njenu kuću.
Otac je stajao pred vratima, osluškivao njen poj.
Ugodno rominjanje prve jesenje kiše.

Filozofijom i poezijom na početku branila se od redovništva, njeni su za nju odredili plan, htjela ga je promjeniti.

Htjela je i oca da promjeni, ukoriči u knjigu svog života. Riječi, koje je otac govorio, nisu značile ništa što bi se moglo ukoričiti.
Bile su duh, živa riječ.
Način života. Nikako knjiga, bar ne slatkoriječiva.

U njenoj kući sam ostajao.
U očevoj radnoj sobi postajao.
Moralo je negdje doći do tačke pucanja.

Nema ljubavi kad se ubiju djeca.

Slomilo se na meni sve.

“Koliko papa, dok mu vlast porasta ne od tog častan,
napola po svetom zakonu kontrasta mora privlačiti vrata?“

Zamišljao sam, da sam stigao odsječenog uda, pripremljen, nogama duboko u mirnom okeanu, da nijedna njena riječ ne može mi više ništa.

Njen pokret.
Uživao sam u svakoj riječi.

Ti počeci su me uzeli za taoca, od salvi slavlja do bezumlja.

Nagomilavao sam njene sitnice u sebi, da osiguram razmjenu. Ako bi došlo do pucanja, da imam za šta da teretim, da je teretom srca ukopam sa sobom.

Ponavljao joj ljubavne poeme, objašnjavao da ode, da ode prije, nego je iko takne.

- Postala si mi draga, mrska je sama pomisao da se uprljaš. Onda te nikad ne bih mogao pogledati. Znam da misliš, želiš te ljubavne stvari, ali ne! Ta ljubav, to nije ljubav kakvu trebaš. Nikad meni ne smješ pričati o tome.

- Ali ako prestanem da te viđam, nestat će mi duše. Provest ću ružan život u pokušaju zaborava. Bit ću natjerana, da se udam za haljine, nakit, stvari. Našli su nekog. Novac im je zatrovao um. Ne želim da se udam za starca. Nikad neću moći da ga ... volim, a možda ću morati!

Drugog da voli?
Voli kao što meni govori da voli?

Nikad riječi ljubavi nisu donijele više mržnje.

Osjetio sam srce.
Nož.
Zariveno duboko u centar.
Osjetio sam da bol traje čitav život.

Ona je postala ovih mjeseci moj život.
Čitav taj život sad stvara rane.
Za čitav život.
Nikako da sraste, prestane da voli, prekine da boli.
Nezaliječivo.
Bol nepodnošljiva.

Umrijet ću od srca.
Umrijet ću od bola.
Umirem od noža.

Spasi se, eto, voli."



DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.