Pregled posta

''Između usta i zalogaja mnogo se šta može dogoditi...''

slika: digital art


"-24 Inter os et offam multa accidere possunt

Između usta i zalogaja mnogo se šta može dogoditi"


"Slijepi su se našli, teren je neispipan, ima vremena za sve ...

Obala.
Najzad čista.
Trebalo joj je, da ne izustim ni riječ i nisam.
Ako se mora nešto izreći ne smije se činiti u bezumlju, a bezumlje me obuzelo.

Nisam se molio ni za šta.
Pustio sam da je talas sna odvuče.
Disanje joj je postalo poput jezera mirno.
Čekao sam da utone u mir.
Čekao sam riječ ljubavi.
Zakasnila su sva moja djela i najzad je došla na usne

Oduvijek.

Znao sam, da u meni nešto nije kao kod drugih ljudi. Neka neobjašnjiva tuga, kao za nekim davno umrlim.
Nešto što me držalo u kavezu, ma koliko kavez bio širok i sva moja umna propinjanja i spoznaje nisu me mogle osloboditi uvjerenja.

U meni nešto nedostaje.
Nikad zaista nisam bio spokojan.
Spokoj koji donosi dobivena bitka.
Spokoj koji dođe saznanjem, da si na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Moje vrijeme je uvijek bilo ispred mene, iza mene.
Sustizao sam se ili beskrajno čekao.
Nedostajalo mi je priznanje.
O sebi.

Siromašan sam duhom.
Tijelo me posve uplašilo.
Puno podražaja, boli i zadovoljstva, a duhom mi vlada glad.
Uvijek samo glad.

U paklu sam, a isto me čeka i sa druge strane.
Nikad se nisam zapitao o toj drugoj strani.
Otac me naučio, da ne sumnjam.
Sad sam posve otrovan sumnjom.

Dao sam unaprijed ženi oprost.
Dao sam joj najgore grijehe.
Dao sam joj sebe.
Dao sam joj samoću nakon.
Iskoristio sam sve zloupotrebe, samo joj nisam rekao istinu.

Volim je.
Od prvog trena je volim.
Od prvog trena bili smo srećni.

Onda je došla ljubav i izvitoperili smo svoju prirodnost u nešto pogubno, u igru namještenu da se izgubi.

Nikad romantično nije izraslo iz logičnog.
Ograničenog.
Ogorčenog.

Nijedno se nije usuđivalo reći šta misli.
Mislilo se samo ono što nije smjelo da se kaže.

Srca su narasla preko mjere i začepila usta.
Bili bi mudriji da su se predali ludosti, plazili jezik i kreveljili se kao na početku kad je zaljubljenost donosila radost.

Ljubav je došla, da ih savije po sebi.
Trenuci su postali mučni, puni prijekora, neizrečenih nježnosti.

Htio sam da opet možemo raspravljati o filozofiji i svemu čime smo punili usta, da se ne izlanemo.
Uzajamno dopadanje produbilo je jaz propadanja.

Ljubomora je isto kao i želja … ne sluša razum.
Srce je isti tiranin kao i duša.
Divi se iskreno samo u najvećim mukama.
Zato nikad nisam u snu letio, ispunio mi se život propadanjem.

Klečao sam satima, svi anđeli su dobivali njen lik.
Htio sam da pati.

Budio sam se drhtajući od straha, da će otići drugdje.
Noću … iskreno.

Jutrom sam savjesno govorio, da je vrijeme da ide.

Bjesnio sam na svoju dvojakost.
Na svoju slabost.
Žalio tu bol.
Želio da smo isti, da osjeti moju bol.

Naučio sam vremenom o boli, malo sam poznavao svoje srce.
Bio sam u vlasti Božjoj.

Zavolio sam je prije, nego sam je dotakao.
Tijelo je došlo poslije srca, duše.

Vatrenije sam se molio zbog nje.
Nemilosrdnije ispravljao tuđi obožavajući grijeh sa njom.

Znao sam prekinuti molitvu usred riječi i uhvatiti se u pripremi govora za nju. Postala je moj tajni vrt.

Nestalo je u meni posvećenosti.
Molio sam se Bogu u vrijeme predviđeno za molitve.

Molio sam se za nju stalno.
Stalno za nju.
Za sebe.
Njoj za sebe.
Sebe za nju.

Bilo to i žrtvom sebe za nju.

Moj odlazak od nje konačno je bio manifest žrtve.
Volio sam više sebe.
Izdalo me srce.
Okrenuo sam se Bogu.
Iz straha najviše.
Od kazne.
Kazne, da će je uzeti od mene.

Godinama sam mrzio sebe.
Godinama činio šta Bog propisuje.
Na silu.
Nevoljno.
Mrzeći i njega zbog sile.

Silno sam želio jedino što nisam mogao imati.
Mogao sam, ali nisam mogao.

Dvojakost.

Odricao sam se duše, da bih je zadržao.

Nikad nije bila moja, da je dam.
Prvim pogledom na nju, u svjetlu onog podneva, duša me je napustila.

Sav sam njen.

Ljubavi iz mladosti, pogažena travo ili iščupani cvijete, tuđom žudnjom.
Tko zna da li sjećanje ili mene voliš?
Ono što želiš, neću ti reći, ono što želim, čuti neću.

Sve što je sa tuđe strane ravnodušno zovem mrtvim, mojstvo i tvojstvo je živo, samo se izmijenilo u blizinu.
Poprimilo poznate mi ruke noge, usne.

Vidim, ide mi oduvijek što me išlo, još uvijek vjerujem u sve u šta oduvijek vjerujem.

Čekam da u razmjenu vjeruje u mene Bog.

Red je da se obezvrijedi kaos kajanja opraštanja i žaljenja za nekim propuštenim stvarima.

Pored svega što ne trebam, trebam da si ti tu, ali zar nije bolje, tako kažeš, odmah pokleknuti, podleći?

Opet ličiš na saučesnicu prošlog mog bića, dušeprolića.
Ponovo spremni zamišljati i zaluđivati se.
Prekinuti čekati na nešto ili ništa, čekati na ne ili na da.
Oboje će doći do kraja.

Provlačimo se iz dana u dan, ali slabo je to za nastaviti u samoći.
Ako se ne prisvojimo, oboje ćemo doći do kraja.
Zato su u moje molitve vremenom uselile praznine.
Ćutanja.

Molio sam se.
Tražio odgovor. Nikad ga nisam dobio.
Najteže spoznajemo spoznaju.

Nisam tražio odgovor od Boga, zaista, tražio sam njen.
Bog je obitavao u pokretima, običajnom nauku stečenom rutinom, rutini pružanja utjehe, rutini odavanja pošte.

Rutini kojoj sam kao zamjenu za ispraznost dodavao suviše elegancije.

Teret jeste nelagoda.

Praznina jeste neprekidno mučenje.
Povlačenje izaziva povlačenje.

Bog se povukao.

Prazninu nije niko mogao ispuniti.

Kad se majka objesila, nisam plakao.
Zatvorio sam oči.

Lakše sam nestao kroz zatvoreno, nego otvoreno.

Djeca ne naslijede sve od roditelja.
Majčina umjetnost da lebdi, nije me proizvela u pticu. Ozbiljnije sam obujmio kavez.

Prvi zakon sam naslijedio od nje, imaš pravo da se predaš kome hoćeš.

Ništa ne može promijeniti ono što smo.

Otac je nasmrt iskrvario.
Nisam plakao.
Gledao sam promjenu tijela.

Nije sve što se razlijeva tok nešto je upijanje.
Nisam dokučio da li je u meni došao ili otišao.

Smrt je relativna koliko daješ prostora da te obuzme.

Ništa se među njima nije promijenilo.
Namijenjeno im se ispunilo.
Ispunili su prazninu.

Preživio sam sve dubine crnog i krvavog.
Nosio sam kišu u sebi, a sjećanje na ljetno popodne. Odricao se sebe.
Nje.
Predugo.
Nosio sam je u sebi kao talisman.

Zbog nje opraštao svetogrđa, da bih i njoj bilo.

Opraštao ubistva.
Opraštao požude, krađe, laži.
Opraštao sam svima izdaje.

Njoj jedinoj nije bila.

Nije izdaja izdati izdajicu.
Nije to grijeh, nije njen.
Moje ćutanje je izdalo.
Nju.
Mene.
Nas..

Uz nju, sav sam bio duša.
Bez nje, prazan.
Sav gladan.
Za njom kroz tunel svjetla, sav u njoj, samo njen.

Iznutra sam i ne znajući, ubijao je, a volio sam je.
Volim je.
Voljet ću je i kad nas ne bude ovdje.

Dugo sam služio Bogu.
Nemam snage više.
Nisam molio za sebe.
Nisam nikad.

Samo za ljubav.

Zatvorio sam oči.
Čini mi se, da je prošlo par sati u tom lakom snu.
Ljubav leži do mene, vani je još noć crna.

Ima još mraka u meni.

Čovjek sam sebi nepoznat, zamišljen dušom.
Ne priznajem od oka stvari proste i činim ih dubokim muku sebi da uvećam.

Čovjek sam, reklo bi se, zagonetan, nejasan, znači čovjek sam kojeg rijetko sretoh.
Za sve vrijeme sebe, nikad da se nađem.

Mnogi nisu imali priliku da to kažu.
Onako naglas ili drugome.

Ja ću na rastanku sa sobom jednostavno poljubiti ovu ženu i odvući se tihim korakom.

Tom praskavom meni dat ću priliku za zadnju grešku, pružit ću sebi pomoć, jedinu koju poznam, posljednju pomoć.

Umjesto sebe, ugledao sam se kao kip i razbio od straha.
Gospodine, da li da se lažemo, da imam išta za dalje?

Ona cvili u snu, moli da ostanem.
Jecaj u oluji.
Ovu noć moramo proživjeti svojim borbama.

Otkud da je ja ovako prljav trujem lažima o budućnosti?
Guram se u nju.
Guram zametak.
Ideju.
Misao da ću se od nečovjeka imati za čovjeka.

Zar da uništim nebesa koja mi je otvorila, ovakav sav od krnjih ruku i slomljenih krila?
Zar da umjesto zvijezde, u nebesa očiju, krhotine joj kristalizovanih suza i kamenac tuga stavim?

Neće biti život više u moru kojih sam pokvario.
Tupost je prvo što sad moram naći.
Glavom mi prolazi hiljadu misli.
Bliskih i opasnih.
Režući paniku i krivnju okončati bitku.

Moram se moliti.
Ponovo.
Prvi put ponovo.

Znam li kako?

Isparile su sve riječi kojima bih mogao da se pravdam. Ostalo mi je samo priznanje.
Istina.
Nosim je pred Boga.
Zvat ću ga Milostivi.
Zvat ću ga Dobri.
Zvat ću ga Svetim, samo ne Pravednim.

Kazna je preteška za moju nepravdu.
Ne mogu više lagati.

Ona je prošla svoj pakao, da bi mi donijela sebe.
Neću da krene noćas za mnom kakvi god svjetovi bili iza.

Hoću da budeš hrabra, uspravna, da se ne bojiš mraka i zala, sve je iza nas.

Moram ti biti milostiv, dobar, pravedan.
Moram joj dati istinu.
Samo da okončam laž.
Najgoru.

Možda ćeš sutra prestati i ti disati.
Možda nećeš htjeti više živjeti.

Možda ćeš me ipak potražiti, dovoljno bolna i luda od sjećanja na poljupce i odlučit ćeš i ti umrijeti.
Zbog mene, najveće nježnosti na svijetu koja te uništila.
Zbog nas.

Spokojan sam.

Pred Bogom sam, eto, izgovorio se.

Muči me jedino ta moja savjest.
Posljednje što dugujem svom prošlom.
Raskinuti obećanje, davno zadato.
Ubiti svoju dušu.
Oprostiti sebi sve tišine.

Ne planiram plan.
Odavno mi je nasljedan.
Prikupit ću suosjećanje za nedjela, vratiti suze nazad.
Njene suze.
Za nju suze.
Za mene...

Sumnjam u svoju snagu za to.
U meni se tek budi želja, da zaista služim kao ranjeni vojnik koji liježe pod zastavu svoje borbe.

Leđa bih odrao bičem.
Razapeo se.
Propovijedao gradom, vikao o veličini Božje milosti koja donese mir.

Dva su izbora: izgubiti ili predati se.

Nikakav mudar plan kad vodi me naučeno.
Odsustvovat ću iz sebe.
Predati se služenju.

Očajnički se stidim, ali ne vjerujem koliko vjerujem.

Kroz hodnik očevoj sobi.

Korijenjem predaka zvala je, dočekala me nježno. Tapkajući po mraku vođen sam oštrom odlukom.

U pamučni haljetak ogrnut, u mraku, nalik na avet.
Ne nagađam.
Avet sam bio.
Sav drugdje.
Tijelo mi je samo omot.
Spreman, da ga razderem.

Niko toliko ne smije znati o sebi.
Sobom vladati.

Napipao sam mastionicu, pero.
Otpečatio očev svezak papira.

Korak je teži, što je odluka lakša.

Prorez dva stiješnjena zidića godinama ćuti.
Nije donio odgovor.
Samo znak pitanja.

Koliko?

Smrt možda ne postoji.
Ako smrt nije laž, koliko postoji smrti?

Množe mi se moje silne smrti i nisam naivan prihvatiti ih.
Zato sam pun nepoštovanja.
Za smrt i ono drugo.

Život, umnožavanje.
Koje smo ustvari izmislili?
Život ili smrt?

Je li nas u stvari ijedan odgovor dovoljno tješi?
Nadaleko plaši.
Napokon smiješi…"


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php


Post je objavljen 14.11.2020. u 11:19 sati.