"NA ZAPUŠTENIM NJIVAMA RASTE PAPRAT KOJU TREBA SPALITI..."
slika: digital art
"-16 Neglectis urenda filix innascitur agris
Na zapuštenim njivama raste paprat koju treba spaliti"
"Misli koje imam, pretočene u djela, možda bih promjenila sve.
Sve ništa. Plačem u sebi .
Tražio sam molitvama olakšanje.
Olakšanje da ne osjećam. Osjećao sam u sebi sve.
Čovjek ne oblikuje sudbinu, sudbina oblikuje čovjeka za sat vremena.
Hranim se noću sjećanjem na grijeh.
Danju plijevim.
Noću sijem.
Mrtvo sjeme.
Ustrajno.
Veliko sam sunce zbog povremenih uspjeha.
Spasim dijete od pobačaja.
Pružim nadu očajniku na ogradi rijeke.
Između toga jadno mi je svo vrijeme lišeno strasti.
Niko ne smije znati.
Ljudi kleče na mermernom podu crkve, pred njima najviše klečim ja.
Ponavljam isto.
Milosrđe.
Dajte, uzmite.
Molite.
Ne ubijte.
Ako ubijate, čineći to žalite.
Oplakujući.
Svaki grijeh je isti.
Samo, moj je veći!
... i moje okajanje je žešće, znam to.
Možda se uistinu samo ja i kajem.
Osudite me, nije bitno, istorija će me osloboditi.
Noćas će anđeli otići na spavanje.
Bog će okrenuti glavu na drugu stranu.
Zoveš li me to ti? Ponovo.
Umoran sam. Oko mene se umor svija nalik rukama željnim ljubavi.
Da, ljubavi rekoh.
Rekoh: da ljubavi.
Nalazim je samu. Daleko je traže, pojma nemaju gdje je trava. Njena. Moja.
Ista, samo dvanaest godina poslije.
Pokušat ću živjeti.
Dvanaest godina poslije.
Možda ću zato morati umrijeti. Neka.
Znam, da je taj odgovor sasvim pravilan.
Vjerujem u Boga više, nego iko ikad, iako neću moći više nikad vjerovati. Bogu, sebi.
Četiri je popodne.
Udišem vrelinu.
Dolazim pred nju kao davljenik pred obalu. Oseka.
Možda za mene nije ostala nikakva nada.
Nada moja za nju.
Nada u nju.
Sad samo dolazim po odmor. Dosta mi je. Traženje je predugo moj život.
Život mi se samo prvih godina života činio nedokučiv.
Oči mi je od ružnoće krila majka.
Oči mi je stvarnošću punio otac.
Otišli su oboje.
Onda sam došao.
Ostavili su me slijepog, zagledanog u sunce.
Ja sam onaj ko sam.
Lucije.
Nosim svjetlo, plašim se mraka, mraka u meni.
Umoran sam... usamljen sam.
Umoran sam.
Samo noću.
Brzo će noć.
Četiri je popodne.
Udišem vrelinu.
Ja.
Košulja, duga, zaljepljena mi za tijelo.
Rastresam se prije, nego me vidi.
Kosa, zamršena, slijepljena od prašine,
duga dvanest godina čekanja, poblijedila od sunca.
Sklanjam rukom pramenove sa lica.
Spreman, da se prepoznamo.
Ona, ista.
Isto lijepa dvanaest godina poslije.
Sparno popodne na njoj izgledalo je beskrajno dugo.
Svjetlo joj je bojilo lice rumenim tačkicama tu i tamo.
Osjećam u srcu blagost.
Prisustvom svojim već mi napaja dušu svjetlom.
Suva je zemlja, svakim korakom podižem oblačić pržine na rijetku, nepovaljanu travu.
Svakim korakom crvenkasta prašina čini oblak bronze kroz koju je gledam.
„Zadrhtat ću, bez sumnje,
ako se ikad budemo sreli
u drugom životu,
u svjetlosti udaljenog svijeta
Zaustavljajući se
prepoznat ću tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvijezde
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjih života.
Reći ću:
čar tvog lica
nije samo u njemu,
u nju se utkala
žarka svjetlost mog pogleda
pri susretu kakav se ne pamti.
I moja ljubav joj je
dala tajnu koja se izgubila."
R.Tagore
Osjetio sam šta znače riječi te Tagorine poeme.
Majka ih je iznova pisala ocu, šaptala tiho meni na grudima kao uspavanku.
U snovima sam najbolje pamtio.
Najbolje patio...
Oči me nisu smjele odmah izdati, gledao sam stope.
Tragovi mi se slažu sa njenim.
Srodstvo tabana ni u travi nije zaboravljeno.
Izdaleka ličimo sigurno na znance, iznutra svjetovima udaljeni.
Znat ću sve sada.
Žene dolaze tu da napune svoje sanduke blagom, vade iz nepresušnog rudnika. Ona dolazi tu da dijeli.
Moram znati cjenu.
Moram znati koliko je dala.
Koliko još ima?
Za moju pustinju njena kap je more.
Kap ako je...
Spremila je ležaj od cvijeća, smeđom haljinom ga je lomila.
Podigla je pogled na mene, otklonila zavjesu suosjećanja.
Nije imala drugog izlaza.
Nije imala drugog.
Ni izlaza."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
