Put vlakom, kiša na prozoru, vrući tuš

ponedjeljak , 16.11.2020.

Jutros sam odlučila na posao putovati vlakom. Krenuli smo i stigli na vrijeme, put je bio opuštajući i mogla sam promatrati svjetla naselja u daljini. U povratku je kiša šarala po prozorima vagona, a unutra je bilo toplo.

Primjetila sam da je vrući tuš jedan od najboljih dijelova svakodnevice. Ne topao, nego toliko vruć da gotovo peče. Kao da osjetim kako mi se tijelo opušta.

Upravo ležim u krevetu i osluškujem kišu na prozoru. Već sam spremna za spavanje, ipak se opet moram rano probuditi.

Slobodan dan

nedjelja , 15.11.2020.

Danas napokon imam slobodan dan. Do jučer sam bila u smjenama i kući sam dolazila samo prespavati. Danas ne želim izaći iz kreveta. Odbijam. Mislim da ću cijeli dan gledati seriju, čitati i tek navečer malo prošetati. Pokušat ću pogledati što ima novo kod blogera koje sam pratila. Imam osjećaj da sam puno propustila.

Danas je baš dan za odmaranje. Kod mene je oblačno i strašno hladno. Sinoć sam nakon smjene stigla kratko prošetati i to me baš opustilo. U gradu ima nešto ljudi, ni previše ni premalo. Uočila sam da su na nekim mjestima postavljeni božićni ukrasi i samo čekaju pravo vrijeme da bi zasvijetlili.

A sad za početak idem uskočiti u krevet i samo gledati prirodu kroz prozor. Baš mi nedostaje opuštanje u svakodnevici.

Put

ponedjeljak , 02.11.2020.

Ovih dana daleko putujem na posao. Moram krenuti jako rano i zato se dobro naspavati. U stanu skuham kavu, dio popijem a dio spremim za na posao. Uđem u auto i krenem dok još na ulicama nema nikoga. Uključim se na maglovitu i pustu autocestu dok slušam glazbu. Iako moram biti skoncentrirana na vožnju i budna, istovremeno sam jako smirena. Uskoro ulazim u grad. U samom gradu je magla također gusta. Kroz nju se jedva vide svjetla ulične rasvjete. Dolazim ispred zgrade, uzimam kavu i idem se presvući. Moj dan počinje.

Situacija

srijeda , 28.10.2020.

Ranije sam napisala da sam po struci doktor medicine. Važno je to ponovo spomenuti zato što sam danas poslana u jedan veći grad na ispomoć. Situacija s pandemijom nije nimalo dobra, očito. Ne želim ulaziti u različite stavove i politiku, ali samo želim naglasiti važnost odgovornog ponašanja kako situacija ne bi postala još gora. Čuvajte se i pozdrav svima!

Jedna tmurna slika za tmurnu situaciju.

Obično

utorak , 27.10.2020.

Svaki dan mi prolazi čekajući da se nešto dogodi. Ništa veliko, ali barem nešto. Nikad nisam voljela rutinu i monotoniju.

Danas je zalazak sunca bio drugačiji. Nije bio predivan i narančast. Bio je običan i ružičasto-siv. Pomislila sam da u životu previše uzdižemo predivne stvari, a ponekad su baš obične najposebnije.

Navečer s dečkom sjednem na kavu u obližnjem kafiću. Terasa je u mraku i kroz velika stakla promatramo kišu. Iskoristim taj trenutak da se naslonim na njega i odahnem od svih misli.

Baš mi nedostaje razdoblje volontiranja na kirurgiji.

Novi grad

petak , 23.10.2020.

U mom novom gradu mogu se diviti prirodi svaki dan. Ne mogu izbjeći otpalo lišće, rijeka dinamično teče, nebo je često puno kišnih oblaka, a u daljini se naziru puste ravnice i iza njih šumovita brda. Centar je relativno miran, a sadrži većinu stvari koje čovjeku mogu zatrebati. Šetnje su opuštajuće, pogotovo u mom kvartu. Pronašla sam kafić kojem je cijela terasa u staklu, bit će ugodan kad bude padala kiša.

I sve brige nestaju.

Lutanje

nedjelja , 18.10.2020.

Ponekad imam onaj neki čudan osjećaj da želim nekud otići i ostaviti sve brige i obaveze iza sebe. Ne na neka skupa daleka putovanja, nego samo ubaciti stvari u auto i voziti se bez cilja. Zastati na nekim mjestima, razmišljati pod zvijezdama, popiti čašu vina uz zalazak sunca, ujutro uz maglu uzeti kavu s benzinske, promatrati kišu iz neke sitne unajmljene kućice, šetati kroz šumu i udisati svježi jutarnji zrak, gledati vatru u kaminu prije spavanja...

Naravno da to nije moguće, ali nekad pomaže o tome maštati. Bolje je maštanje od živciranja.

Savršenstvo!

srijeda , 14.10.2020.

Nisam se još preselila, ali dovršila sam svoj posao traženja stana. Odluka je pala. Kuća u kojoj se stan nalazi je okružena prirodom, a na rubu ogromnog šumovitog dvorišta teče rijeka. Kad sam vidjela, mislila sam da ili sanjam ili si takvu lokaciju neću moći priuštiti. Sam stan je malen, ali u njemu može spavati čak troje ljudi. Jako mi se sviđa što je čist, uredan i dobro održavan. Sa svih prozora vidim samo prirodu, nema nikakve gužve i buke. Kad otvorim prozor u sobi, čujem šum rijeke i vidim visoka stabla. Da bi lokacija bila još savršenija - trgovina i kafić nalaze se 200 metara od kuće, u centru grada sam za 5-10 minuta hoda, a posao mi je udaljen oko 1 kilometar. Nerealno. Predobro da bi bilo istinito.

Začudo, prva stvar o kojoj sam počela maštati nije bila kiša. Zapitala sam se kako će predivno sve izgledati kad padne snijeg. Znam da će mi to otežati svakodnevicu, ali tamo odakle dolazim već godinama nije pošteno pao i stvarno mi nedostaje.

Još neko kratko vrijeme sam kod kuće (odnosno u vikendici, ne da mi se vratiti kući) i polako se pripremam za preseljenje. Razmišljam kako će to sve izgledati i s utješnom misli da će sve biti dobro vas pozdravljam.

Novi početak?

nedjelja , 11.10.2020.

Ne želim se odseliti, ali ipak od nekih stvari želim pobjeći. Sve će mi nedostajati, ali veselim se nekoj vrsti novog početka. Nije baš pravi novi početak, ali ponekad na to tako gledam. Nije baš da sam u situaciji da zaista trebam novi početak, ali ponekad samo trebam predahnuti.

Male stvari

četvrtak , 08.10.2020.

Zahvalna sam što me u životu vesele sitnice, svakodnevne stvari. Istina, pričala sam koliko bi me veselila velika sjajna karijera, ali hoću reći da me u svakom danu nešto razveseli. Nekad je to dobra knjiga ili film, nekad je to trening ili šetnja, nekad je to vatra i toplina iz kamina ili kiša. Čak i kad sam u kupovini veselim se sitnicama koje si kupim. Nekoj lijepoj bilježnici ili šalu i kapi.

Od dečka sam za rođendan dobila veliku toplu majicu i malu termosicu da mogu uzeti kavu na posao. Kaže da je tamo kamo se selim hladno i da će mi oboje dobro doći. Još je oboje odabrao iste boje kao što su mi mobitel i auto, tako da me dirnulo koliko je osmišljao poklon.

Sljedeći mini-cilj u životu mi je kupiti neke simpatične tople papuče za zimu. Znam, zvuči blesavo, ali nekako volim sve te tople stvari. Valjda zato što sam inače (rekao bi moj dečko) hladna kao gušter.

Iz starog ormara sam izvukla nekoliko važnijih knjiga s fakulteta pa malo ponavljam osnove. Naravno, da bi moj život bio potpun, kupila sam malu bilježnicu u kojoj si usporedno crtam algoritme. Istovremeno sam se prisjetila nekih tužnih priča koje sam do sad vidjela i čula u bolnici. Čvrsto sam odlučila biti jedna od onih ljudi od osoblja koji su uvijek spremni pomoći, razgovarati i odgovoriti na bilo koje pitanje. Uvijek pomislim da kad bi netko od mojih bio pacijent, voljela bih da je netko takav uz njih.

Vjerojatno se uskoro selim i nikako ne smijem zaboraviti uzeti aparat za kavu i kućni ogrtač. To će biti moji najbolji prijatelji na slobodne dane.

Sad vidim da sam skakala s jedne sitnice na drugu i na kraju malo pretjerala. Bolje da tu stanem.

Samo jedna misao

ponedjeljak , 05.10.2020.

Često ljudi kažu da su se u nekim situacijama loše ponijeli i sad zbog toga žale. Ne smatram se sveticom, ali primjećujem da mi se češće dogodi da se prema nekom ponašam lijepo, a onda me taj netko tako jako prevesla da požalim što sam bila dobra prema njemu. Ne treba zato postati generalno loša osoba, ali sve više osjećam da nekad prema nekim ljudima ipak treba biti loš.

Imate li neke preporuke što se tiče glazbe i serija? Toliko sam slušala The Weeknda da već skoro sve pjesme znam napamet. You sam skupa s The Fallom i sličnim pogledala već mali milijun puta. Da, volim čudnjikave i mračne serije. Ne, nisam poremećena. Valjda.

Produktivne noći

petak , 02.10.2020.

Povremeno uletim u neko čudno razdoblje kad namjerno okrenem dan i noć pa spavam cijeli dan, a probudim se navečer i budna sam do jutra. Nekad sam noću jako produktivna pa učim ili pišem neki znanstveni rad, nekad sam jako smirena, a nekad jako vesela pa slušam glazbu i pogledam skoro cijelu sezonu neke serije. Nekad si natočim čašu-dvije dobrog vina ili skuham i po nekoliko kava. Ako imam sreće, možda pada kiša pa se osjećam još bolje. Čudno je jer se noću osjećam usamljeno, ali ne tužno. Vjerojatno zato što znam da će moja samoća biti prekinuta već ujutro.

Nostalgija

utorak , 29.09.2020.

Moj dečko ima jednu malu verandu koja je gotovo cijela u staklu i iz nje se pruža odličan pogled na centar sela. U nju je stavio stolić i dvije stolice na kojima često sjedimo u mraku i pijemo kavu. Sinoć je ugođaj bio još bolji zbog kiše koja je okupala prozore i udarala po krovu. Dvorište je bilo gotovo poplavljeno, a munje su noć pretvarale u dan. Prisjećam se ovog doživljaja zato što je danas sunčano nakon dosta vremena i mislila sam da ću biti sretna što mogu ići trčati, a zapravo više osjećam nostalgiju prema prethodnim kišnim danima. Ah, to je tako glupo. Tako je glupo veseliti se hladnijem vremenu koje nas tjera da se povučemo u sebe i svoje kuće. Ne znam zašto se toliko veselim takvim danima.

Nerealne želje

ponedjeljak , 28.09.2020.

Sve je počelo kad sam još bila u osnovnoj školi. Redovito sam gledala Uvod u anatomiju i jednom prilikom je jedna operacija bila prikazana dosta detaljno i umjesto da budem zgrožena, ja sam bila oduševljena. Uskoro sam o toj grani kirurgije istraživala po internetu i gledala snimke operacija, iako realno nisam imala pojma što to oni točno rade. Tijekom srednje škole povremeno bih pomislila da ja ne mogu upisati medicinski fakultet, a kad sam i mislila da mogu, nisam nikom htjela otkriti svoje želje jer sam mislila da će svi reći da su mi želje nerealne. Tijekom fakulteta mislila sam da mogu postati liječnik, ali ne kirurg. Na jednoj vježbi smo uživo gledali jednu od tih operacija koje sam nekad gledala na internetu i tad sam shvatila da sam zbog toga tu i da ću dati sve od sebe da u tom uspijem. Počela sam dobrovoljno dolaziti na operacije u slobodno vrijeme i o njima sam učila i više nego što jedan student treba znati.

Tijekom sljedećih nekoliko godina ću saznati jesam li uložila dovoljno truda. Tijekom ovih kišnih dana često uz kavu razmišljam hoću li u životu postići ono što toliko jako želim. Često se prisjetim osjećaja s tih operacija: trnce, lupanje srca i žar u obrazima. Kad sam to prvi put osjetila, znala sam da to moram raditi.

Možda sam se na neki način zbog toga pretvorila u osobu koja jako malo osjeća prema totalnim strancima, uvijek izgleda i zvuči hladno i smireno, ne zanima je previše stvaranje vlastite obitelji i teži izvrsnosti. Možda ću sama sebi uništiti život, ali ako ikad nečiji život spasim, to će biti dovoljna cijena.

Dobila sam posao!

četvrtak , 24.09.2020.

Ovih dana sam saznala da sam dobila onaj posao o kojem sam pisala i da se selim u taj mali gradić. Ne pada mi teško što ću tamo biti sama i prolaziti kroz stres zbog posla. Teško mi je zato što će mi nedostajati dečko i obitelj. Taj gradić nije predaleko od mog grada i svih ću viđati barem jednom tjedno, ali moram se na to naviknuti. A uostalom, ovo je samo privremeno dok ne dobijem specijalizaciju (nadam se u mom gradu).

Osim što će mi oni nedostajati, inače nemam problema sa samoćom. Jedinica sam i uvijek sam voljela čitati knjige i učiti. A sad ću svakako imati puno za naučiti.

Osjećam se kao da započinjem novi život i pokušavam ga vizualizirati. Vidim sebe kako nakon naporne smjene dolazim u mali stan te se uvučem u topli krevet i gledam tv dok vani pada kiša. Na slobodan dan, ako ne putujem kući, čitam stručnu literaturu uz kavu i čekam da me dečko dođe posjetiti.

Brine me i sam posao. I u smislu pacijenata (nikako ne želim nešto pogriješiti) i u smislu kolega (stvarno trebam da mi radna okolina bude ok, tako će sve biti lakše).

Inače, neprestano pada kiša (predivno). Zbog toga se ne mogu baš voziti biciklom ili trčati, ali barem imam dobar ugođaj za čitati. Čitam Anu Karenjinu. Pročitala sam je brzinski u srednjoj školi i jako mi se svidjela, a sad sam napokon pronašla vremena da je pročitam kako treba.

Gloomy

utorak , 22.09.2020.

Prvo pravo jesensko jutro! Kava se već kuha, knjiga je spremna.

Otišla sam na vožnju biciklom i svratila u trgovinu. Vozila sam se oko jezera koje je reflektirajući tmurne oblake od svoje uobičajene sive boje došlo do gotovo potpuno crne. Suprotna strana jezera se jedva vidi od guste magle koja, kad joj se približim, donosi osvježenje na licu. Cijelim putem nema nikoga i imam osjećaj da vlada potpuna tišina. Ovo jezero je poznata turistička atrakcija, a ipak je najljepše u magli i tišini. Dvorište moje vikendice je prepuno otpalog lišća koje šuška pod nogama dok se krećem prema terasi kako bih slikala okolna brda prekrivena maglom. Impresivno je kako je priroda još uvijek zelena, a kad je se detaljno promatra ipak lagano vene.

Prijavila sam se na natječaj za posao u jednoj manjoj bolnici. Čekam rezultate natječaja.

Pozdrav!

četvrtak , 17.09.2020.

Nisam pisala blog sigurno već 10 godina i stvarno više ne znam kako započeti.
Recimo da imam potrebu pisati o nekim stvarima koje me okružuju/vesele/začuđuju, a ljudi oko mene to uglavnom ne razumiju.

Imam 25 godina, novopečena sam doktorica medicine koja bi voljela u budućnosti postati kirurg. Imam najboljeg dečka na svijetu s kojim sam u vezi skoro već jedno desetljeće. Volim kišu, jesen, kavu, čitati knjige, učiti, gledati serije... Vrlo sam stabilna i odgovorna osoba iako moja raspoloženja uvijek blago naginju negativnom. Znam, zvučim dosta tipično.

Trenutno me jako veseli dolazak jeseni i nestrpljivo čekam kišu. Često vježbam i ovih dana dok sam vani primjećujem da priroda postaje sve tmurnija. Svi žale za ljetom (neću lagati, volim i ja ponekad otići na more) i ove promjene ih nimalo ne vesele, a ja samo čekam jesen, toplu odjeću, kavu i dobru knjigu. Imam osjećaj da će kiša potaknuti moju potrebu za pisanjem, tako da bolje da se tad opširnije javim.

xx

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.