AnaM

Naleteh na netu na test: promijeni život
Ako želite promijeniti svoj život, prvo bi trebalo promijeniti način razmišljanja. Prestanite se fokusirate na negativne strane, na usporedbu s drugima, ogovaranje i žaljenje.
Tandara broć, ali brzinski ipak pročitam. Što da ne mijenjam, kad već tako ljubazno nude ...
Test predlaže nositi ljubičaste narukvice tijekom 21 dana "bez žaljenja" - odnosno tijekom 21 dana nećete se žaliti ni na što. Svaki put kada se požalite na nešto, morate prebacite narukvicu na drugi zglob i počeli od nultog dana.
Prema psiholozima, ljubičasta boja ima energetski učinak na mozak, smanjuje anksioznost, a 21 dan je sasvim dovoljno da se dobra navika zadrži. Ako nemate ljubičastu narukvicu, poslužit gumica ili traka ljubičasta.
Drugarica mi darovala ljubičaste narukvice. Sudbina, pomislim ...

Svatko o sebi misli najbolje, a kako I ja spadam u te svatko, sigurno ću brzo ispuniti zahtjeve narukvice.
Boven, koji je test izmislio je sam prizno da je uspio 21 dan zaredom tek poslije tri mjeseca pokušavanja i vraćanja unatrag, a većini je potrebno od 5 do 6 mjeseci da to postignu. Prvih nekoliko tjedana događa se da narukvicu treba premesetiti 10-20 puta na dan, kasnije jednom na dan, što za nekoliko mjeseci postane jedan tjedan. Metoda se pokazala toliko učinkovitom da su milijuni ljudi diljem svijeta pridružili.
Poznam sebe, probaću.
Zanima me koliko će mi trebati.
Hoću li uopće test moći završiti, ili ću već treći dan baciti naruvice kroz prozor.
Držite mi fige ...
Tko smije neka proba, nema varanja ...
Počela sam jutros. I zahvaljujući ljubičastim narukvicama, udavi me susjed svojom pričom. Ima sto godina a počeo je od svog prvog zaljubljivanja. Ja sve sebi šapućem, meco, narukvica, meco, na početku je najteže ...

I položih taj prvi ispit, ali kad mi je na glavu pala tek oprana tegla spremljena za jesensku zimnicu, nisam izdržala, mislila sam da sam najnesretnija na svijetu, ljubičasta narukvica natrag, a dok sam kupila komadiće stakla, pjevala sam za svaki slučaj, tri ptičice iz gore ....
Idemo iz početka…

Na auto se mora nalijepiti neki papirić kao dokaz da si platio sve tandrmoljke za voziti kola. Kako policajci u brzini vide ono sitno napisano, ne znam, ali su kazne velike ako se to ne nalijepi.
Naravno ja sam ga zalepjila prošle godine kao da će mi trajati sto godina ...
Sad ga je trebalo skinuti. Topla voda, alkohol, aceton, samo što nisam donijela razredjivač, ali da nije bilo mojih noktiju, badava kemija.
Kad je operacija skidanja gotova, dolazi operacija lijepljenja novog.

Izbacim kola na sunce, i tu ti se nadje prvi susjed sa savjetima, škarama, ravnalom, i očalama. Nešto nije išlo kako treba.
Dolazi drugi susjed, koji je odličan poznavatelj automotorike još od doba Fiće. Njegovi savjeti su bili jako korisni, iako mi nije bilo jasno zašto moraš znati sve o motoru da bi nalijepio tu markicu.
Predlažem da se samo lizne markica i da se dlanom pritisne na staklo. Pogledali su mi onako kako muški gledaju žensku kad daje savjete o autu ili nogometu, i nastavili mjerenje i konzultacije.
Srećom se tu našao i treći susjed, u džipu, koji je izjavio da mu je to profesija, jer da radi u osiguranju. Laknulo mi je, tri su, ima da mi bude zalijepljeno, sve da se puši ... Vidjelo se odmah da je ovaj stručnjak, za cirka desetak minuta odlijepio. je naljepnicu s nekog papira i za sljedećih pet, bila je na autu. Neka je nakrivo, ali ako vozim dovoljno brzo neće se vidjeti.

Oko kola je gomila alata, i sjeckanog papirića, ali to se sve pokupi.
Malo mi je žao što mi je prekrasne drap rukavice upotrijebio za brisanje stakla, pa ih sad mogu baciti, ali, pomoć je pomoć.
Ponosno su me pogledali, nasmješili se sa razumjevanjem
-Ženske, što bi one da nije nas ??
Ja bih onu naljepnicu zalijepila selotejpom, ali dragi muški, što bi mi bez vas??
Hvala vam za ono rebro što se žrtvujetei za nas. Ne znam da li vam se isplatilo, ali nama jeste

Gdje god nađeš zgodno mjesto,
tu koš postavi ...

Možda se dogodilo, a možda i nije, a moglo je...

Mama je nešto spremala po sobi, a curica se igrala s medom.
Prvo su u mašti šetali po parku, ali soba je bila malena, pa je i šetnja bila kratka. Onda su sjeli na pod i pričali neke svoje tajne. Medo je šutio i curica je pomislila da ga boli grlo. Uzela je bakine očale, stavila ih na vrh nosa, našla negdje veliko gumb i strogo rekla medi
-Ne diši ... sad kašlji, ne diši ... taaaako ...
Očito je meda bio jako prehladjen i trebalo je odmah mu dati lijekove.
Uzela je stolicu, popela se na nju, pa pružila ruke da dohvati tatinu torbu s lijekovima na polici. Uf, što je visoko, a meda je bolestan.
Znala je da se ne smiju dirati lijekovi, ali ovi su za njega, tata liječi kuce i mace, i one druge životinje koje žive na selu.
Uzela je sa stola čašu s vodom, izvadlia lijekove i pružila ih medi. Meda nije htio piti. Možda su mu bili gorki, a možda zato što su mu usta bila ušivena, tek nije nikako mogao popiti lijekove.
-Vidiš, moraš progutati to. Začepi nos i zažmiri, biće ti lakše i odmah ćeš ozdraviti.
Meda nije htio nikako poslušati i curica mu je pokazivala kako se to radi. Progurtala je jednu tableticu, pa još jednu, pa još jednu. Tog trenutka je ušao njen bata u sobu.

Svako ima svoju Ahilovu petu.
Ona je njegova slabost i njegova snaga.

Nekome je to predugačak jezik, a nekome samo zaljubljenost u pogrešne stvari…
Srećom, u životu sve je prolazno…

Dodje tako neka patnja, tuga, jad ... patiš i ne možeš disati koliko si nesretan, te ostavio te neki smotanko koji misli da si davež, te ne voli te ljubav koju si imala prije sto godina, te nemaš nove krokodilske cipele, te auto ti je de mode ... i sve tako jadno nikakvo.
Nisam imala te probleme, ali umjesto prekrasnog dana koji su obećavali oni što gledaju vjerojatno u šalicu kave, sve se zacrnilo, i ja pobjegla u civilizaciju, ostavivši Glavnokomandujućeg da se bori i uživa u prirodi. Krenem busom, ima razloga što nisam autom.
Kako putujem nebo sve crnje, bolje da su gledali umjesto u šalicu kave u WC školjku ... Izjurim iz busa, i dahčući kao parni stroj sve po dvije stepenice skačem u stan.
Već zamišljam, otvaram vrata, grabim poštu, ne ljubavne poruke i aforizme nego račune koji nisu izvučeni za prvo plaćanje, i malo će popričekati sledeće izvlačenje, to jest plaćanje. U kuću uvijek ulećem kao harambaša, bacam cipele, svlačim se u hodu, guram torbe u kuhinju ... kavica, kupatilo, i blaženo opuštanje i odmaranje od svega ... Da imam cigarete, bilo bi to opuštanje de lux uz konjak.

Zanimljiva i diskutabilna tema.
Tako nešto je uvijek postojalo, trijaža ...
Moja iskustva s tim su sigurno zanemarujuća, ali ...
Radim ja u ljekarni, gužva. Uglavnom stariji ljudi čekaju sa receptom. Naravno, kad ostariš čekaš u ljekarni, a ne pred halom sportova, ili da se oslobodi mjesto na splavi. Sa strane mladić, drži se za uho, malo se pognuo ... Tu se ja nadjem pametna. Kad uho boli, to je užas, a on neki fin čovjek, čeka.
-Gospodine, dodjite preko reda ...
On me malo iznenađeno pogleda, ljudi mu napraviše mjesta. Skide ruku s uha, zatraži prezervative, a mobitel stavi u džep. Da sam mogla u zemlju propasti ... Oni ljudi, me samo gledaju ... pobjegoh, viknuvši da me netko mijenja ...
Nisam neki ljubitelj doktora, sestara, i tih što se tamo vrte. Manja sam od makova zrna na njihovom terenu, jer nikad ne znaš kad će te ubosti s nekom igletinom, poslati na neki dodatni pregled, i budu jako neugodni s pitanjima i diagnozama.
Što se tiče dijagnoze sestara u hodniku, važno je biti dobar glumac.
Cilj opravdava sretstva, tvoja, ne opšta.
Kad se uspješno previjaš, s vremena na vrijeme jaukneš, i prevrćeš oči djeluje dosta povoljno za brži ulazak kod doktora.
Nije loša varijanta, vikati na sav glas, praviti paniku, i govoriti da su nesposobni i da ih treba sve prebaciti u neku selendru. Dodati i nekog aktuelnog političara kao bratića.
Ja sam uvijek preko reda primala nekog pacijenta koji mi je s vrata počeo se udvarati, obećavati cvijeće,bacao značajne poglede, a kad je rekao da će me voditi za vikend na planine, brzo sam mu dobacila sve lijekove koje je htio ...
Oni koji su tupi od bola, sede mirno, čekaju, i njie im ni do čega, obično čekaju satima...
Kažu svi smo ljudi, svatko može pogriješiti ...
E, pa mislim da liječnici i sestre ne smiju griješiti, svoje privatne probleme lijepo neka ostave kod kuće, ili neka ne dolaze na posao.
Duboko poštovanje imam prema medicinski osoblju bolnice u Rijeci. Tako zamišljam da treba raditi, ili odabrati drugi posao.
Ne bih nikoga ni vredjala, niti uzdizala. Netko svako radi najbolje što zna.
Odlučiti tko je koliko težak slučaj, može biti riskantno i za stručnije osobe.
Najteže je postaviti pravu dijagnozu. Zato se i cijeni rad dobrih dijagnostičara. I baka zna da kad se mijenja vrijeme trga je u kostima, ali ne znači da može biti na trijažu u hitnoj službi.
Tužno je, da sve više mislimo novac za crne dane, je novac za liječenje ...
Znači, moj glas je glupost i bezobrazluk, da ne može biti veći…
I neka mi niko ne kaže koliko para toliko i muzike…
Neka to kaže kad se razboli, ili on, ili neko njemu blizak.

Izgrdi me prijateljica blogerica kako ne znam stavlti komentare na stihove.
Opravdavam se , ali ne vrijedi ...
Nije da neću.
Pročitam ja sve te lijepe pjesme, dopadne mi se, ali me i totalno zbuni, pa ne znam što se događa.
Kaže leti bez krila.
Dobro, sigurno je sjeo u avion, pa leti na neku određenu destinaciju, to jest nekoj dragoj koja ga čeka na aerodromu. Lijepo od njega što je požurio, a ne klacka se vlakom bez voznog reda. ili busom. Kad u drugom stihu vidim, ni mrdnuo nije nego samo tambura.
Onaj drugi ima dragu s rosom na usnama.
Gdje je ona to bila, pitam se ja i što ne spava pošteno u krevetu ?? Sad on bi ju pozvao, valjda se porječkali što je ona negdje londrala po rosi. On je voli i oprostio bi joj, i da vratio bi neko sretno vrijeme. On pjeva. Zašto lijepo ne kaže, da ženska zna o čemu se radi, objasni situaciju ?? Ne on bi piva, ne bi staja i tako cijeli život. I još se čudi što ona o tome pojma nema.
I sve tako nešto. Odu pa se ne vraćaju, a uvrede se što ona ne čeka, nego nadje nekog konkretnog.
I svi tužni, ostavljeni, pate. Ne znam, ja ne pjevam ni kad sam gladna, samo mislim kako bih nešto pojela, a najmanje mi je do pjesme kad me netko šutne, izbruka pred svima i napravi budalom.
U stihovima nema veselo, da idu popiti piće u kafiću, naći se s društvom, pričati viceve i radovati se životu.
Ne, pjesnik mora biti paćenik, inače nije to to. Nema jačinu reći u stihovima što sam noćas lijepo večerao i gledao televiziju, zgodan film, ili dobio sam ponudu za odličan posao.
Sa tim stihovima sam imala probleme i u školi.
Zvali moje roditelje kad sam analizirala neku pjesmu. Lijepo piše neki konj se okreće u krug. Ispalo da taj konj, nije konj, nego neki čovjek koji, što bi drugo nego pati vjerojatno je glasao za pogrešne na izborima, pa mu vrag kriv ...
Sve u svemu, ako svaki komentar vrijedi jedan bod, molim da se moji komentari stihova duplo boduju ...
Pristajete li??

Zen zi,
slikala sam te nove sorte prcknedlastog drveća.
Obe su stare pet godina, a jedva su mene prerasle :))

Višnjica



Malena kruška




I za nagradu onom ko dodje na post kolač a la meca.
Nema recept, zabrlja se sve što se nadje u kući, peče pola sata na 200 stepeni...
i pojede ili mi, ili Albi, ili koke...
Ujutro nema ništa...

Malena trešnja se kolebala, hoće li ili ne.
Odlučila je i za vikend procvjetala
i šalje pozdrav svima na blog.hr