AnaM

Dodje tako neka patnja, tuga, jad ... patiš i ne možeš disati koliko si nesretan, te ostavio te neki smotanko koji misli da si davež, te ne voli te ljubav koju si imala prije sto godina, te nemaš nove krokodilske cipele, te auto ti je de mode ... i sve tako jadno nikakvo.
Nisam imala te probleme, ali umjesto prekrasnog dana koji su obećavali oni što gledaju vjerojatno u šalicu kave, sve se zacrnilo, i ja pobjegla u civilizaciju, ostavivši Glavnokomandujućeg da se bori i uživa u prirodi. Krenem busom, ima razloga što nisam autom.
Kako putujem nebo sve crnje, bolje da su gledali umjesto u šalicu kave u WC školjku ... Izjurim iz busa, i dahčući kao parni stroj sve po dvije stepenice skačem u stan.
Već zamišljam, otvaram vrata, grabim poštu, ne ljubavne poruke i aforizme nego račune koji nisu izvučeni za prvo plaćanje, i malo će popričekati sledeće izvlačenje, to jest plaćanje. U kuću uvijek ulećem kao harambaša, bacam cipele, svlačim se u hodu, guram torbe u kuhinju ... kavica, kupatilo, i blaženo opuštanje i odmaranje od svega ... Da imam cigarete, bilo bi to opuštanje de lux uz konjak.