AnaM

Torta a la meca, nezaboravni recept, iz više pokušaja obavezno nešto ispadne...Neki put torta na pod, a ponekad samo fil.

Na blogu sve dobre domaćice, recepti za prste polizati, pa i ja riješila da umesim tortu. Prste neću lizati, ali možda kutlaču...
Brašno, orasi, maslac, šećer,čokolada ... jaja
Sve to dobro umutiti, jaja prethodno razbiti, pa mu nešto još uraditi, slikati iz više poza, a može i sa interneta slika ...
Kad se peče na onoliko stupnjeva da ne zagori baš mnogo, tek onako pikantno, a dovoljno dugo da ne ostane nepečeno, izvaditi i staviti na sto u pripremljenu posudu.
Filovati filom, ne majonezom, ni slučajno, mora nešto slatko, ali ne kitnkez ... ne razmazuje se dobro.
Kad je sav fil potrošen najbolje je umutititi dvije doze dr Oetker šlaga i sve zakeljati da se ne vidi ni da je nakrivo, ni da se nešto zabrljalo.

Medju soliterima kućica.
Za sada nije se dopala nijednoj ptičici
pa još čeka stanare...

Primorac-Dalmatinac ili Kontinentalac…Ko ste??
Prvo iako su zabranjene podjele na blogu, jer svi smo mi blogeri isto dragi i adminu i administraciji i ostalim tandrmoljcima, moram podijeliti ljude na Kontinentalce i Primorce .
Možda su isti, a možda i nisu.
Kontinentalci stanuju na kontinetu, a na more idu po ljeti na desetak dana i tu izigravaju po svom mišljenju Primorce. Poslije tog vremena se ispečeni, gladni, nakupani, sretni, prazna džepa vraćaju na kontinent. Na prvom koraku izdaju svoju kuhinju okrećući se moru.
Primorci stanuju oko mora, sa povremenim odlaskom na kontinent, ali željom za povratkom, što se neki put ostvari. Cijeli život ostaju vjerni svojoj kuhinji.
I jedni i drugi jedu morsku ribu. Očekivali bi da su Primorci i Dalmatinci pravi stručnjaci, a Kontinentalci laici i tu bi se strašno prevarili.

Onaj "morski" čovjek, frljne ribu, pa gdje padne, ako uskoči u vodu, biće lešo, a ako padne na neke željezne motkice, biće na gradele ... To sam naučila iz komentara, a i u reali. Ribu je nabavio ili od prijatelja ribara koji mu je donio iz noćnog ribolova, ili s placa kad je išao kupiti novine, pa onako usput uzeo i ribice za doručak, ručak, večeru i neku marendicu.
Kontinentalac tome prilazi mnogo ozbiljnije. Prvo se tri dana predomišlja koju će ribu kupiti, onda znalački stane u ribarnici i razgleda. On zna po škrgama, repu, deklaraciji i tko zna čemu još da li riba plivala jučer ili negdje u srednjem vijeku. Pri tom razgledanju stavalja tako pametne primjedbe prodavcu da je dobro ako ovaj nije s mora da ne dobije slom nerva. Pripremanje je ritual koji jedan običan Primorac-Dalmatinac ne može ni zamisliti, a kuhinja poslije toga izgleda tako da svaka domaćica pobjegne iz nje na tri dana dok se ono ulje ne upije u zid, a klizalište s pločica poda postane podnošljivo.
"Morski" čovjek stavi gomilu ribe na tanjur, i gricka pričajući s prijateljima, zalijevajući svaki zalogaj vinom ili bevandom, priča viceve i namiguje na ženske koje prolaze pored terase kuće ili restorana gdje se dotični dobro zabavlja.
Kontinentalac taj proces radi mnogo studioznije. On ima posebne tanjure za jesti na kojima je nacrtana riba, iz tih se tanjura ne može jesti odojak. Ima i poseban pribor, escajg. Uvijek se sjetim onog vica
Engleski lord pretrpi brodolom.
Pliva na dasci sa svojim majordoma.
Odjednom ih napadne morski pas. Lord izvadi nož i počne se braniti. Na to će zgranuto majordom.
-Milorde, ribu nožem ...
Kontinentalac uzima naočale za čitanje, strogim licem se okreće ispitivački tanjuru, i u mrtvoj tišini počne ritual jedenja ribe, ne zverajući okolo. Poštuje valjda tu ribu.
Posebna priča, nabavka i spremanje po čuvenim receptima, su plodovi mora. Nijedna fina gospodja ili gospodin Kontinentalac neće reći da ne uživa u tim plodovima mora. Zašto svaki zalogoj zaljeva vinom da brže prodje kroz usta, oni znaju. Svjetski čovjek mora, jednostavno mora, naručiti bar salatu od hobotnice.
Čuj plodovi mora. Što je more drvo, na kome rastu plodovi ??

I tu se razlikuju. Onaj morski čovjek napravi od toga neki užas, rižoto koje liči na blato, i to onako crno, bljuzgavo ... Najbolje je jesti ga, ako si malo dalje od mora, zatvorenih očiju. Onda je to, ljudi moji uživanje čula okusa, nepce se smješka, želudac se raduje ... uživancija ...
Ipak, kralj svih jela, prvi na listi, pa velika pauza za drugo mjesto, koje kod mene zauzima teleća šnicla, je škamp. Ako vam nekad u životu potonu sve lađe ako mislite da je sunce zašlo zauvijek za vas, ako vas ništa više ne može raspoložiti, ne gubite nadu. Pozovite u luksuzni restoran, gdje ga svi poznaju nekog Kontinentalca i naručite mu porciju škampa na buzaru.Ta borba čovjeka i škampi, učinkovita kao i let čovjeka na Jupiter, njegov izraz lica, pribor, salvete, panično lice ... vidjet ćete, zemlja se ipak još okreće sve je veselo.
Po porijeklu sam neki gemišt, i nikad nisam baš prečistila koja kapljica krvi je prevagnula, pa tako volim morsku ribu, a ni odojak i nije mrzak.
Ponosno odem kod mog barbe i kažem mu da sam i ja Primorka. On se smije, test, viće test ... znala sam da ću pasti, pa sam pozvala Lolu, labradora, kao tajnu misiju u pomoć, sakrivši je pod stol.
Ako ne znate gdje tko spada, lako je.
Test.
Stavi se tanjur pun ribe na sto i polaže se ispit.
Ako poslije deset minuta tanjur bude prazan, Primorac ste.
Ako poslije pola sata bude neka koščica na tanjuru, neki ste gemišt,
ali ako je poslije dva sata u tanjuru veća gomila nego kad ste počeli jesti, nema vam pomoći, definitivno ste Kontinentalac.

Bilo je tih izazova, nije da nije. Hrabro sam se bacila u borbu s njima, a od nekih pobjegla da se sve prašilo ... Roman bi se mogao napisati, osobito od onih od kojih sam pobjegla.

Blog izazov ...

Počelo je samim rođenjem, iz tople ugodne sobice izbacili su me u neku neugodnu sredinu i odmah nalupali. Naravno da sam počela urlati, a što su mislili da ću zapjevati Karmen ??
Bacila sam pogled na prozor, nešto bijelo je lepršalo, mokro, hladno, antiipatično, počela sam vikati da hoću natrag. Nisu me razumjeli, no bar su me prestali tući.
Sirota ja, nisam imala ni tri mjeseca kad su me stavili u neka drvena kolica i gurnuli u bezdan. Ona kolica, poslije sam čula da se zovu sanjke, su poletjela, ja sam počela zvati u pomoć, a svi su mi veselo mahali. Naravno da sam se prevrnula, ono bijelo, ledeno mi je ušlo u oči, nos, ja onako razapeta u benkicama, kapama, i miliun odelca mogla sam samo plakati i nadati se da će to bijelo nestati jednom.
Ta moja snježna ljubav je nastavila se kroz cijeli život. Prvo radno mjesto mi je bilo u kraju gdje snijeg padne u desetom mjesecu, a ako se otopi petoga ... Naravno da se nisam pentrala na Kopaonik i skijanje je bilo daleko od mene kao i putovanje, turističko, na Mars.
Ne lezi vraže ... Došli po mene veseli, razdragani, idemo na cijelodnevno skijanje.

Pokušala sam izvrdati, dežurstvom, glavoboljom, nemanjem opreme, ali oni kao mazge, i kapituliram poslije dva sata ubedjivanja. Napravila sam strateški plan. Dok se društvo bude lomatali po uspinjačama, i onda se bacalo niz snježnu padinu, ja ću lijepo u restoranu piti kavicu ...
Plan propao na samom početku. Na planinama zaposle neke zgodne instruktore skijanja, koji su dosadni kao pijavice. Sigurno im plaćaju po broju slomljenih nogu pa se oni trude da što više dodju na taj tečaj.
Najvažnije je nabaviti zavodljivu opremu u kojoj možeš juriti na skijama. Skije i one cipeletine u kojima ne možeš ni sjediti, a kamoli hodati možeš iznajmiti.
I tako taj instruktor, konstruktor, zdravog tijela, natjera mene na skije. Prvo one cipeletine kao španjolske čizme, a elegantne kao Pepeljugine klompe, su mi nekako i navukli na noge.
Rašerenih ruku, hodom Frankeštajna staviše mi i jednu nogu na skiju. Drugu sam panično držala što dalje od skije. Siroti čovjek nekako mi uhvatiti i tu drugu nogu, zalijepi na skiju, nešto skoči i sklopi se oko noge. Vrištim, da nije to klopka za medvjede, što će ona na stazi ?? Panično se hvatam za jedino blizu sebe, glavu instruktora ... Kapa mi ostaje u rukama ... urlam ... i gledam gdje je snijeg mi se približava vrtoglavom brzinom, gde jemekši da se uvalim.
Nakon više pokušaja, više izgrebanih lica sudionika oko mene, najzad stojim. Tek su mi tad dali one motkice držati u rukama, i izmakli se na sigurnu udaljenost od mene. Da su mi ih ranije dali, obranila bih se ja, ali ...

Snijeg blista na suncu, ja ponosno, malo nakrivo, ali stojim.
-Odgurni se ...
Dolje strmeklija, snijeg napadao kao da nije čuo za ono zemaljsko otopljenje, meni za inat. Nježno, onom motkicom, uprtim u snijeg, gurnem, ni ja ne znam što. Ljudi moji, kad on skije poleteše, ja ruke digoh u zrak u znak predaje, borovi potrčaše da me uzmu u zagrljaj. Bacih one motkice kao vitez koplje na turniru i pokrih lice rukama skrećući na jednu gomilicu snijega koja je djelovala kao perjani jastuk ... Poslije se ispostavilo da je taj "jastuk" bio punjen granjem, ali sjedoh u njega. Nimalo dostojanstveno, one skije, motkice, sve negdje ode bez mene, a ja sa čizmama u zrak ni ne dišem ... da se nešto ne pokvari ...
Troje me je dizalo i prepipavalo da li sam čitava.
Ima neki zgodan autić na skijama koji dolazi kad se netko polomi. Čeznutljivo sam ga čekala, ali natjeraše me da idem pješke.
Kad sam sela u kafić s normalnim cipelama, kad sam naručila capucino ... ijaooo ljepote ... Ni dizalicom me ne bi ponovo stavili na skije ... Može, ali kad nema snijega, i u sobi.
Da li se to računa da sam pobjedila ili ne, sebe, tek ja napisah post. Nagrade ionako nikad ne kucaju na moja vrata, a i lastavica nešto se ne pretrže od obećavanja da će dodijeliti nešto konkretno.
Od kad su Feničani izmislili novac, samo to računam u nagradu ...
Hm…a možda neko dobije i ideju pa napiše bolje i skoči na naslovnicu, i to mi je neka satisfakcija ako lastavica ne odreši kesu.

.
Hrana u restoranu ...
Posle pića ide hrana...
Restorani su izmišljeni kao mjesta gdje se jede.
U zadnje vrijeme se sve manje tu jede, a sve više se ljubiš sa jednom kavicom, tri četiri sata. U stilu, naručiš kavu, prinosiš je ustima i njuškaš, pa spustiš, i tako dok ne potrošiš vrijeme planirano za izlazak.To je neki put teško izvodljivo sa expresom jer ti donese tri kapi u šalici, koje možeš oduvati njuškanjem prečestim.
U medjuvremenu, ne gledaš sugovornika, nego piljiš u mobitel, jer ako propadne svijet, moraš to saznati ...
Ovisno od restorana dobiješ ili tipkani list papira ili knjigu na kojoj piše sva moguća i nemoguća jela još od doba jure, kad su se dinosauri jeli u stilu, jedno pleme, jedan dinosaurs dok dinosaurusi ne izumru ili dospiju u frižidere elitnih restorana. Često u restoranu i dobijem komad tog mesa dobro zabarikadiran, ali to je već specijalitet kuće.
U toj debeloj knjizi, kožnih korica, obavezno sa zlatnim svjetlucavim slovima, menu, na više jezika.
Čitanje izbornika je ovisno od grada u kome se čita. Kod mene se to mijenjalo. Prvo sam čitala sa lijevo na desno, i izabrala jelo. Zatim je došlo vrijeme čitanja od desno na lijevo, to jest od cijene jela, ime je sekundarno. Na kraju ni lijevo ni desno, nego na plac, pa u svoju šerpu gledaj s koje hoćeš strane.

Oznake: vruća

Nije mi jasno to s jelom i pićem u restoranu.
I ne sjedneš zatrči se konobar s onom salvetom, valjda da ne pobjegneš. I ta salveta preko ruke nikad mi nije jasno čemu služi.
-Aperitiv ??
Što ću sad objašnjavati da sam gladna i ako popijem taj aperitiv mogu mi odmah namjestiti krevet da otspavam.
-Ne, Hvala.
Dobijem sažaljiv pogled, u stilu, prostača, ne zna ni naručiti. Bolje prosta, nego pijana budala, rekla bih mu, ali došla sam popričati s prijateljima, jesti, ne svadjati se. Za svadju imam blog.
Uostalom, muški su tu da naruče, ja kao svaka staromodna ženska, prenosim svoje želje partneru. Bar tu mogu mu dirigirati i zanovjetati.
Izbor vina je muški posao.

To mi je potpuno jasno. Postoji crno i bijelo vino. Ono crno je crveno, a bijelo je žuto. Ima bijelo piće, mastika, ali tek kad se u njega sipa voda. Kako muški razlikuju samo četiri boje, crvenu, plavu, crnu i bijelu, sve ostale, milon nijansi, preljeva, boja, su im drap, jasno da se ne udubljuju u boju vina.
Daljnji izbor vina je zavisan od jela. Pazi ovo, vino mora znati što ćeš jesti, jer riba traži bijelo, mislim, žuto, a pečenje crno. Pa tko će to jesti ja, ili vino ?? Izbornik ovisi od situacije, od crnog se odmah nacvrcam, a bijelo pijem kao vodu ... Što ću reći, ako me neki bloger pozove na piće, rentabilnije mu je naručiti crno vino.
Nije tu kraj. I tih vina ima miliun vrsta. Dobar poznavatelj zna i godinu kad su se ta vina rodila, i gdje su se rodila, i tko im je tata, mama, i tko ih je dobro čuvao, a tko ne, i koliko ima boca na svijetu baš te vrste. Čudo pravo. I sad kad mu donesu to vino koje ima duži rodoslov od naručitelja vina, dolazi glavno. Muškić kao kuša da li je dobro, konobar ga gleda kao na filmu. E, baš me zanima, da li bi mogao vratiti onu otvorenu bocu od 100EU ??
Da sam zlobna rekla bi da izbor vina zavisi i od dubine džepa naručitelja ...
Oni pravi poznavaoci traže domaće vino.
Onda ga srknu, zadrže gutljaj u ustima, dudlaju kao beba i zatvorenih očiju kimaju zadovoljno glavom. To znači da je dobro. Nisam poznavatelj, ni stručnjak vina. To domaće iz bureta izbegavam. Možda je domaće, ostalo iz svih boca, pa smandrljan u domaće bure. Hvala, zadovoćiću se i nekim iz boce.
Ženska sam, ne razumjem se u pića, glavno mi je da bude ugodno kroz grlo, i da ne boli glava.

Kvalitet vina , kao ženska, vrednujem i zapušačem.
Što je šampanjac bolji, lakše se otvara. Bakrska vodica, uživancija, samo je dotakneš, i poliješ sve goste, a ne da skačeš pola sata kao majmun sa gumenom rukavicom i pa ko pobjedi, ti ili boca.
Slijedeći post, izbor jela u restoranu...to je još teže...

Natječaj, drugi krug

Djevojka, radost,život
San, ruke,kaos, zagrljaj

Sve je u oku promatrača ...
Prije nekoliko dana snijeg je padao kao da će zatrpati cijeli svijet.
Onda se topio, iz bjele prelazio je u neku braonkasto crnu nijansu koja se ljepila i skakala na mene. Krenula sam pješice. Ti šoferi su takvi prasci da je to užas. Zalete se uz rub trotora, svu me isprskaju, i prodju dalje. Preći ulicu je prava avantura. Ona bljuzga skače na prolaznike, auti jure kao da su u Monzi, a semafor ima samo crveno svjetlo. Zeleno je valjda otišlo popiti kavu.
Zaprijetila sam jednom kišobranom a on mi je pokazao roge. Prostak jedan nijedan.
Prvog zimskog dana zabranila bih kretanje automobilima po gradu. Neka sjede u garaži, a ne maltretiraju poštene pješake.
Počeo je neki vjetar,djevojka je podigla kapuljaču, ruke su joj ledene. Ne ne mogu ni gledati odakle sve ti manijaci za volanom iskaču, kaos. Smrzla sam se dok nism stigla u servis po auto. Najzad su ga popravili.
Došlomi je da stegnem u zagrljaj automehaničara. Sad ću se malo odmoriti od hodanja, busa i sličnih prijevoznih tandrmoljaka.

Postoji više vrsta ljudi. Neki se peru po cijeli dan, ujutro u podne , navečer, i još koji put u medju vremenu. Ili su bolesni ili jako smrdljivi.
Ima ih koji se samo ujutro istuširaju, i leti i zimi, i misle da je to previše.
Sad postoje i ljudi koji se boje sapuna vode i kupanja, pa se ili tuširaju jednom u mjesec dana ili svaki dan kada im je rodjenadan.
Oni što se jednom na dan peru rizikuju da svi pobjegnu od njih.
Okreni obrni, ne valja. Ne valja se prati, ali i ne prati.
Šta sad??

Djevojka
Radost
Život

Zadane riječi su mi jako teške. Ne znam čak dvjema značenje.
Djevojka. To su ženske osobe izmedju deset I sto godina. One na krajevima se zovu I drugaćije, ali se bune na ta imena kao da ih netko dere. Curice se žure postati velike, a one velike nikako neće preko tridesete ... o više ne smijem ni napisati ... To djevojka, je značilo da se može vjenčati u bijelom u crkvi. Sad se možeš I poroditi kao djevojka, stvar izbora. Bar se tako kaže. I taj naziv je malo nezgodan, osobito ako nekoj od pedest kažeš djevojka, može te klepiti po glavi.
Radost je normalna riječ, mada je I ona pomalo problematična. Radost meni, ne mora biti I radost tebi. Neki put su I u suprotnosti. Imam radost, to mu dodje kao da sam uzela zembilj, pa na placu kupila dvije tri kile radosti, pa je polako troškarim. Volila bih da mi traje cijeli život I da je djelim usput zainteresiranim.
Život je kad se rodiš I dereš kad vidiš gdje te je roda ispustila. Onda odmah ides uzeti putovnicu I gledaš red vožnje za bolji život. Pelene manje trošiš ako si vani jer kažu nema tamo toliko potrebe kao ovdje, ili su bar druge vrste. I tako živiš život, od početka nadajući se da ćeš biti metuzalem pa te kraj ne interesuje.

Baš I nije neka filozofija. Lijepo sam mogla napisati, kratko I slatko.
Djevojka je osjetila veliku radost, I počela život.
Nije vise bila djevojka, ali život joj je donosio vise radosti ...
Da je ostala djevojka, nastao bi pravi kaos…

Kad sam htjela učiti drugi strani jezik, moja mama je bio protiv.
Ne znaš ni svoj maternji jezik, a želiš učiti tudja dva.
-Kako ne znam, pitaj me, sve znam.
Dobro, što je labud ??
Nisam znala, pocrvenjela sam sam, bilo me sram neznanja.
Dječak trčao u parku, izvukao mi mašnu iz kose, dotaknuo usnama nos
-Volim te.
Užas, crvenila sam, pokrila rukama oči, plakala, samo da niko ne vidi. Bilo me je sram.
Kasnije, u školi, sam napisala zadaću prijateljici i učitelj je odmah znao da ona nije sama pisala. Izgrdio me je pred svima. Bio me je sram, propala bih u zemlju najradije.
Kasnije, malo kasnije, na placu, čovjek je uzeo zrno grožđa i pojeo.
-Sram vas bilo, lopove…
Ne, samo sam probao, kupio bih ...
Stajao je opuštenih ruku, uplašen, sramio se prolaznika, poželio je da se nikad nije rodio.
Kasnije, mnogo kasnije, ozbiljan čovjek, izborna kampanja, obećanja, ponude, jamstva. Nakon izbora, ništa od toga.
Pljačkaju banke, prodaju tvrtke, zemlju, nacionalno dobro, ni zašto. Trguje se drogama, cigaretama, naftom, ilegalno. I ništa.
Mlada djevojka skida se gotovo do gola, pokazuje što joj je dala priroda ili neki liječnik. I ništa…
Ne sjećam se kad sam vidila da tko rumeni, a još manje da se srami nekih postupaka.
Sramota više ne stanuje kod nas…
Gdje je sram ??
Je li otišao zauvijek ??

Neki ljudi nas poznaju celi život,
a nikad nas ne upoznaju...

Pozvala mi se prijateljica, vrsna kuharica, na ručak. Oduševila sam se. Pita me što ću spremati. Kažem iznenadjenje. Znam dobro spremiti griz knedle i pire ... Ono drugo tako, tako, tek da ne umreš od gladi.
Stavila sam slatku malu keceljicu, kao u porno filomovima. Tko gleda zna, ko ne gleda, ne gledam ni ja, taman posla to gledati.
Kuha se krumpir, mljeveno se prčaka s lukom i začinima. Sad sve to spojiti, zaliti mileramom i jajima, gurnuti u pećnicu i gotovo. Smeškam se ja zadovoljno kao da je već na stolu.
Pećnica ??
Ijaooo, prije nekoliko dana je pokazala svoju goru stranu. Prvo je umjesto da sjedi na 180 stupnjeva, ripila na + tisuću sa tendencijom rasta temperature i paljenjem do pepela svega u bližoj i daljoj okolici. Mora da voli sirenu vatrogasaca, jer su se oni već pripremili da kao striptizete zajašu one šipke. Nikad mi nije jasno zašto ne silaze kao sav normalan svijet stepenicama ??
Poslije toga se uvrijedila što sam urlala po kuhinji i ni makac ... samo što mi se nije isplazila. Što će reći od musake u pećnici ništa.
Gledam one kuhane krumpire, ono meso što se baškari s lukom i začinima kao da je na plaži u Baški, gledam ga kao smrtnog neprijatelja i najradje bih frljnula sve kroz prozor. Ne smije, zabranili i bacanje mrvica kroz prozor gladnim ptičicama od kad je onaj susjed sa šestog kata sa mrvicma bacio i plastične boce pive, a one pale nekom pored glave. Razumijem da su pale na glavu, ali čovjek promašio, treba ga razumjeti, i oprostiti, a ne prijetiti mu sudom.
Kutlačom pipkam ono čudo ne bi li mi kako pomoglo. Problem je što je ta moja prijateljica ona od preciznih. Ako piše da trba 50 deka mesa, ne može biti 51, ili ako je dva zrna bibera, ne može se samo nagnuti kesa, pa koliko ispadne.
I genije sjeti. Moram napisati knjigu recepata kad sam tako dobar kuhar. Tu će za količine pisati za svaku stavku ili po izboru, ili od oka, ili malo, ili više nego je uobičajeno. Tako se kuhari neće morati gnjaviti mjerenjem namirnica.
I sve je dobro prošlo. Damastni stoljnjak, svetlucave čaše, glazba lagana, ma što to lagano značilo, svijeće više ne palim, ne osjećam se ugodno s njima. Vizuelni efekt je glavni, to jest zbuniti protivnika.

Slika nema blage veze sa receptom, ali često ni komentari sa postom. zato svako neka izabere keksić, srce , ptičicu, što voli ...

Sudbina?
Zapisana ili ne ??
Može li se promjeniti ??
Možda postoji knjiga u kojoj je sve zapisano. Kakva sam znatiželjka, odmah bih pročitala zadnje stranice, isprepadala se, jer se nitko nije okovao na ovome svijetu, a onda bih na preskok čitala samo one zgodne doživljaje. Tako radim i sa dosadnim i sa onim knjigama koje se moraju pročitati.
Gledala mi neka ciganka u dlanu i kavi sudbinu, i svašta namuljala, morala je nešto i pogoditi. Mislila sam da je fulala kad je rekla da ću neke gluposti napraviti, jesam, i još više. Prorekla mi je i princa na konju, bogatog, lijepog, pametnog, zaljubljenog, u mene naravno. Ja sam mislila da to treba biti jedan, ali se to nekako promiješalo. Čak ni onaj konj nije bio pravi, nego drveni u luna parku. Sjetila sam se i njezina predvidjanja mojih putovanja oko svijeta. Jasno mi je bilo kad sam za dar dobila neki prcknedlasti globus, pa putuj okolo, a ne po svetu.Ne znam da li je bogatstvo u prijateljima mislila na fejsbuk prijatelje, u reali ih imam samo nekoliko.
Gadna ta sudbina, ako i postoji, zamjenjiva ili sudjena.
Sve u svemu primijetila sam, kad nam je dobro nitko na sudbinu i ne pomisli, a kad krene nešto loše, za sve je ona sirota kriva ...
Nema slike, sudbinu nitko nije fotografirao, a kako i ja spadam u te nitko, nema ...

Oznake: sudbina, gatare

Podigla sam rukavicu izazova, ali mnogo je teško pisati da se nešto pogodi kad znaš da će onaj ko čita tražiti od prve reči o čemu se radi.
Zato sam se opustila i išla linijom manjeg otpora, pa će se lakše pogoditi :))

Gledao ju je.
Da li je svjesna njegovog postojanja ?? Da li je nestašna, zavodljiva, nježna jer mu želi prići bliže ??
Čuo je poznatu glazbu, osjetio draž, izazov plesa, nježna, a opet jaka.
Volio je balet. Bijela labudica kao da je letjela ne dodirujući pod. Uvijek je ista, a opet svaki put drugačija. Blistava plesala je oko njega, samo za njega. Nije vidio oči drugih muškaraca, aplauz, ili možda poziv nekoga da je prisvoji. Neka ruka se pružila prema njoj, ka ostalim plesačicama, ali on je vidio samo nju. Osmjehnuo joj se, mahnuo rukom. Vidjela ga je i poletjela ka njemu. Poželio je da je pomiluje, poljubi. Želio je svoje vrele usne prisloni uz njezino tijelo.
Gorio je.
Oči su mu sijale kao zvijezde dok mu je prilazila. Uzdahnuo je osjećajući da će biti za koji trenutak njegova. Srce je lupalo, želja je bila sve jača.
Dotaći će je, biće njegova, zauvijek.
Zauvijek ??
Koliko traje to zauvijek, tren ili vječnost ??
Hto je osjetiti usnama njezin okus, ali ona je dotakla njegov obraz.
Nežno ga je pomilova i nestala. Njegova vrelina ju je spržila. U žaru ljubavi ledena pahuljica se otopila, njegova ruka je samo pala, i ona je lagano skliznula niz lice. Bila je samo malena vesela pahuljica, postala je njegova suza ...
Vrelina ljubavi spržila je kristalno tijelo. Nema je više.
Zarojile su druge pahuljice oko njega izazivajući ga. Sve su slične ali nijedna nije kao ona, jedinstvena i neponovljina ... malena prva pahulja ...

Oznake: Sinki priča

Postoje li potpuno sretni ljudi?
Ako postoje nesretni, onda moraju postojati i sretni. Kod mene je to nekako izmiješano. Ne mogu reći da sam nesretna, ali nije baš ni da me neka sreća poliva ...
Imam dojam da sam mnogo, mnogo sretna, preliva se, ispunjava me, mislim da ne mogu izdržati toliku ljepotu. Onda, iz čista mira, sve nestane. Nestane kao da nikad nije ni postojalo.
To mu dodje kao nabaviš rumenog odojka i sretan si, a onda on zagori u pećnici, a unutra ostane krvav.Ili napišeš post sam se sebi diviš kako si pametan, a ono nitko i ne primijeti tu čačkariju.
Sad suprotni primjer je malo teže naći, kao patiš, jecaš, oblaci ti zaklonili sunce, mjesec i sve ono što treba da visi na nebu, srce ti krvari i pati. To za srce nije mi baš jasno, zašto piše pjesmu, a ne zove hitnu pomoć, ali kad krvari, obično je kasno i za svećenika, a pjesme su totalno nepotrebne. Idi begaj, infarkt, a on sjeo i kuca pjesmu, ne vjerujem pa to ti je.Znači totalna šteta, što bi rekli u nekom neplaniranom susretu dva auta. Jedino da predje u sreću je dobitak na lotu. U Zagrebu sam jednom dobila 2kune, nije baš neka sreća, a u Beogradu mi ukrali listić kad sam htjela podići otprilike pola kune, ubilo se od sreće, posvadjala sam kao da sam dobila premiju. Ona će meni ukrasti sreću, bezobraznica, okupio se narod. Čudo.
I tako razmišljajući o toj prirodno neprirodnoj pojavi došla sam do zaključka (ovo kao da sam neki znanstvenik) da ta sreća nije ista za sve, i ona se podijelila u neke klase. Nekom je sreća komad kruha, a nekom vikendica majušna na planini i moru, kuća, ali premala, cirka dvjesto kvadratića. Naravno da je nesretan, tko će to prati i čistiti.
Neki put ta sreća dolazi cvrc, prc, a neki put grune, kao ovaj snijeg sad nenormalno, pa to ti je.
Srećo, nije to lijepo od tebe. Moraš se trošiš po malo, onako na žličicu, a ne sve odjednom kao kuhačom da grabim.
Kad bolje razmislim, sigurno je tu sreću neko zakovao lancima, strpao je u neki dvorac na tavan, i ona samo pomalo poleti kad taj netko zaspi.ne valja, ispade da je sreća Drakula, a možda i jeste…
Da mora da je tako, jer ako nije, gdje sreća stanuje ???

Nema slika, ne znam kako je slikati, što će reći amater sam, to mogu samo ovi stručnjaci za fotografiju…
Ja bih stavila neku blesavu nacerenu osobu, ili neku kako plače, pa neka bira što ko voli

Čitam po časopisima upute za bolji život. Na fejsbuku sve neki pametni, uspješni ljudi, opet direktive kako se ponašati da ti život bude med i mlijeko.
Sad medom moraš biti oprezan, ako se malo prospe, zakelji ti se pa si nagrabusio. Ne valja mnogo sladak život.
I ono s mlijekom mi nije baš jasno. Piju ga bebe, a poznato je da se one deru i plaču dok ne shvate da se može to mlijeko gurnuti ručicama ili naduti obraz i sve pljunuti na okoliš koja davi. Piju ga i oni malo stariji, ali tek kad ispiju vinca i žestine u količinama koje su im određene sudbinom. Nešto nisam ni primijetila da su oduševljeni mlijekom. Moj striček, kad mu se nešto pokvarilo oko srca, a ja mu kazala da je za srce dobro svaki dan popiti čašu crnoga, govorio je da sam ja bolja od svakog doktora i njihovih lijekova.
I tako pročitam u nekom časopisu, da se prvih dana nove godine mora napustiti sigurna luka i punim jedrima zaploviti. I što ću, pametni ljudi, a sreća je sreća i krenem ja jutros iz mirne luke, što će reći iz toplog zagrijanog stana, u bure života.

Živjeli, dižu se čaše, tisuću želja, vreli poljupci, podijeljeni darovi.
Netko darove polako otvori, uživa u svakoj zvjezdici svjetlucavog papira u koji su zamotani. Ja darodavca izljubim na vratima i gledam što je donio. Onda prije nego siroti čovjek se snađe ščepam cvijeće, dar, sve odmah raščerupam. Oduševim se darovima. Kako gomila svjetlucavog papira raste, diže se i moje raspoloženje.
Svi su veselo uskočili u tu Novu, pjevali, nacvrcali se, pusica pusica, puca šampanjac, prska penušavac po tepihu i ostacima večere, razlijeva po kolačima onima koji su neugledni, pa ostali ...
Netko je plešući dočeko tu možda i kaćiperku, a možda smjernu djevu ... vidjećemo.
Svima želim sve najbolje, znate već sve te fraze i tandrmoljke.
I dok mi tako ludujemo, mnogi nisu te sreće, ne nisu bolesni, nisu ni tako siromašni da ne mogu popiti čašu vina, oni samo rade.