AnaM

Kad sam htjela učiti drugi strani jezik, moja mama je bio protiv.
Ne znaš ni svoj maternji jezik, a želiš učiti tudja dva.
-Kako ne znam, pitaj me, sve znam.
Dobro, što je labud ??
Nisam znala, pocrvenjela sam sam, bilo me sram neznanja.
Dječak trčao u parku, izvukao mi mašnu iz kose, dotaknuo usnama nos
-Volim te.
Užas, crvenila sam, pokrila rukama oči, plakala, samo da niko ne vidi. Bilo me je sram.
Kasnije, u školi, sam napisala zadaću prijateljici i učitelj je odmah znao da ona nije sama pisala. Izgrdio me je pred svima. Bio me je sram, propala bih u zemlju najradije.
Kasnije, malo kasnije, na placu, čovjek je uzeo zrno grožđa i pojeo.
-Sram vas bilo, lopove…
Ne, samo sam probao, kupio bih ...
Stajao je opuštenih ruku, uplašen, sramio se prolaznika, poželio je da se nikad nije rodio.
Kasnije, mnogo kasnije, ozbiljan čovjek, izborna kampanja, obećanja, ponude, jamstva. Nakon izbora, ništa od toga.
Pljačkaju banke, prodaju tvrtke, zemlju, nacionalno dobro, ni zašto. Trguje se drogama, cigaretama, naftom, ilegalno. I ništa.
Mlada djevojka skida se gotovo do gola, pokazuje što joj je dala priroda ili neki liječnik. I ništa…
Ne sjećam se kad sam vidila da tko rumeni, a još manje da se srami nekih postupaka.
Sramota više ne stanuje kod nas…
Gdje je sram ??
Je li otišao zauvijek ??