AnaM

Veljača, brrrrr zimaaaa...
Slikano u istom mjesecu, samo se godine mijenjaju ...

26.2.2012



26.2.2013



2.2.2014



14.2.2015



29.2.2016



29.2.2016



Sve je normalno za ovo doba godine, kažu metereolozi...

Danas je nacionalni dan knjige u Srbiji.
Nacionalni ??
Znači li to da se čitaju samo knjige koje su pisali nacionalni pisci, ili knjige koje su tiskane na ovom područiju ??
Pogledala sam strogo svoje knjige, i održala im predavanje.

Vidi ti njih kako su se poredali. Na jednoj polici one u istoj boji, u stilu onih koji kupuju 2.10m knjiga blijedo zelene boje da se slažu sa tepihom u dnevnoj sobi. Na drugom kraju, one koje se kriju od posuđivača. Nije što im posudim knjigu da pročitaju, nego kako tražiti natrag ?? Jednom sam dobila odgovor
-Baš sad ti treba ?? Ima tvrde korice pa sam je podmetnula pod začine u špajzi.
Na ulazu u stan su dosadne knjige koje me prikazuju u veleučeni izdanju.

Ima i knjiga koje ne priznajem da čitam, gdje bih ja to čitala, ali pošto me nitko ovdje ne zna, priznajem, uživam u njima.
Školske sam darovala. Stručne su prevazidjena, povijesne svaki čas o istim dogadjajima napišu druge knjige, pobjednici naravno, a kuharske recepte imam na blogu.
Da ima i knjiga koje su jako vrijedne, ali ih nitko neće ... skupljaju prašinu i to baš izdašno ... Pa što, nije sve u ženi koja trči po kući cijeli dan s krpom u ruci.

Kako za danas imam druge planove, knjigama sam kazala da se poredaju kako treba, ne da me blamiraju pred posjetiteljima. Zna se, koji pisac gdje treba stajati. Kojoj nije jasno, neka gugluje ...
Spadam u one prostake koji još uvijek idu u knjižnicu ... što da se radi, navika ...

Rekla sam prije koju godinu, tko me vidi da kupujem knjigu može me gadjati s njom u glavu ... Srećom, poznajem pristojne ljude koji mi se samo smiju kad dodjem s novom gomilom knjiga i novim nikad više ..

Knjiga??
Da ili ne??
Da li je prevazidjena internetom??
Ne znam kako vi, ali ja sam moderno-staromodna. Volim i jedno i drugo..

Smokva mirno dremka, zima je...

Marelica nestrpljivo gvirka

Sunce je, toplo, je. Idemo društvo na zrak.

Smokva, mudrica, opominje
Rano je marelice, smiri se.

Prekrasan je dan

Ura, sunce...

Kakvi su to oblaci?? Hoću toplotu, pčelice, bumbare...

Za koji mjesec, videćemo ko je bio pametniji, mudrica smokva, ili mlada marelica.
Koja će doneti više plodova??

Kad sam pročitala tvoj današnji post, nisam mogla odoliti.
Prvo sam htela napisati samo komentar, ali upravo mi je "uletija" ovaj mejl...

Šetnja po gradu
Zove me danas prijateljica da idemo kupovati.
-Što se traži ??
-Šššš, Znaš, šššš ono, idemo zajedno ... ššššš pššš ako hoćeš ...
Hoću, kako neću, volim kupovati.
Šapuće ona meni nešto, ništa je ne razumijem. Objašnjava, maše rukama. Buka neka i ne čujem, samo kimam glavom i smiješkam se. To je uvijek najbolje. Dogovaramo se, ali ona žuri, odmah se ide.
-Nisam jela, umrijet ću od gladi.
Nećeš, kupit ćemo.
I tako se nađosmo na nekom uglu, zgrabi me ona za ruku i još jednom pita
-Tebe nije sram ??
-Što će me biti sram kupovati. Stalno kupujem.
Pogleda me ona čudno, ali ništa ne odgovori.
Radnja neka neobična, stvari kao sa rasprodaje, sve imitacije, lutke, plastika, svetlucavi materjal. Možda je za maškare, mislim , ali ćutim za svaki slučaj. Prodavačica odjevena kao da će se zamonašiti, a na licu nigdje osmjeha, kao da je masku navukla. Ljubazno se smješkam i gledam okolo. Sve zgodne stvarčice koje ničemu ne služe. Sabiram se koliko novaca mogu odvojiti, da kupim darove za prijatelje koji uskoro slave rođendan.
-Što misliš da kupim dar za rođendan na koji idem ??
-Trebala si zapisati šifre na internetu, onda zapakuju, pa je brže.
-Gde žurimo?? Volim da razgledam i sve isprobavam na licu mjesta.
-Kako znaš što voli ??
-Voli što volim i ja, znači voli iznenadjenje, ai njegova žena očekuje da kupim nešto jer su meni darivali sladak poklon.
-Pa ... Ako znaš ... kupi ... Opet ona nešto promrlja.
-Gladna sam, gundjam ja i vučem drugaricu za ruku. Uštinu ti ona mene za ruku, još mi modroca stoji.
-Sluša te onaj čovjek.
-Ma, gladna sam, da kupimo nešto za jelo.
Progura se ona monahinja prodavačica
-Imamo jestive kilote.
-Što Imate ?? Kobasice ??
-Ne, nestale su, sva se ona rastuži, ali imamo ... opet nešto progunđa. Učinilo mi se da reče ženske gaće
-Tange, smijem se ja. Gladna sam, meni trebaju muške duge.
Mislim ja kako sam duhovita, kad ti ona iznese na tezgu neke muške bokserice sa zvjezdicama ..
-Ovo je najveći broj jestive su.
Gledam nju, gledam one gaće, ništa mi nije jasno.Što bih jela gaće pored toliko hrane, ali objasniše mi da se ta hrana ne jede odmah , nego se s njom namaže, ne čuh što. U to dodje moja prijateljica i pokazuje mi neki štapni mikser.
-Super, Baš je veliki, treba i meni. Imala sam sličan, ali mi se pokvario, stalno sam ga koristila i kad treba i kad ne treba.
Dobih i drugu modricu. Srećom zima pa mogu nositi duge rukave.
Gledaju me u radnji, ali ja ne primjećujem, i jedna ženska mi se smješka, a muškić pobjegao kad sam počela isprobavati mikser onako kao mač, vitlala sam njime po radnji.... a baš veliki mogao bi umutiti šlag od više jaja komentarišem ja.
Zgrabi me ona prijateljica za ruku, izbaci iz radnje ne kupivši ništa. I tek sad mi nije jasno što sam zabrljala. Okrenuh se da vidim kakva je to radnja ... i posta mi malo jasnije. Na vratima piše
Sex shop

Fotografije ... slike ...
Nekad su se zvale fotografije, a sad modernije, foto.
Još se koješta promijenilo osim naziva. Sjećam se prve faze.
U školi su najvili: sutra grupno slikanje, počešljajte se lijepo i obucite.Ono grupno se sad ne smije reći, jer bi oni prepošteni mogli pokvariti djecu misleći na druge grupne stvari koje se vole raditi, ali se mora na njih zgražavati. Elem, moralo se naglasiti, iako smo se češljali svaki dan, za slikanje je poseban tretman bio. Ja sam sa svojom ravnom plavom kosom uvijala neke viklere da nafrčkaju kosu. To je strašno žuljalo po noći, pa sam jedan po jedan bacala u snu. Ujutro je kosa izgledala primamljivo samo za vrane da ostave u njoj jaja. Prijateljica mi je imala predivnu crnu kosu svu loknavu. Ona je imala veći problem. Navečer bi kosu pokvasila, natopila vodom punom šećera i stavila u korice knjige. Tad su knjige bile s tvrdim koricama, a ne kao ove što navečer kad čitaš u krevetu i zadremaš samo skoče iz ruke. Ona je bila disciplinirana u snu, ali knjiga nije, pa je kosa bila obično naherena.
U školi smo se poredali u dva reda i morali smo biti jako ozbiljni, dok fotograf sve namjesti. Naravno, ne možeš biti u tako glupoj pozi dugo natmuren, pa je netko uvijek pokvario sliku, prsnuvši u smijeh, i to je trajalo 3,4 sata. Jedna slika godišnje, ali i dan danas se pamti slikanje.
Druga faza povjesti moje fotografije je bilo s vlastitim aparatom kao model.
Tada su filmovi imali 9 ili 36 mogućnosti za fotografiju. Sve su morale biti dobre. Naravno, važna je bila pozadina, ne modela, mada i to nije zanemarivo. Sjećam se u Sloveniji, predivan vrt s ružama i nekim rastućim cvjetovima s balkona. U daljini na brdu crkvica,čulo se zvono, a na obližnjoj livadi krava sa teletom, i naravno ja kao glavna. Da bi se sve to snimilo morala sam stajati na raskršću, što i nije neki problem jer automobili su bili sporiji, a promet je bio veliki kad su dva auta tjedno prošla kroz selo.Posle dva sata namještanja, usta sam držala poluotvoreno, to sam uvježbala dan prije pred ogledalom, slika je najzad snimljena. Crkvicu je potpuno zaklonio oblak koji je tko zna od kud naišao, ja sam zinula kao som (u ogledalu je to bilo zavodnički), a krava sa teletom otišla, popasla travu.Morao je baš tad naići i neki auto i zakloniti cvetlice, Tužno sam gledala u fotografiju poslije tri tjedna kad sam je najzad dobila.
Treća faza, već povjesna, je aparat idiot.
Kako sam bila sretna kad sam ga dobila. Zove se idiot jer ne moraš na njemu ništa namještati, sve sam napravi, i svatko se može proglasiti za vrhunskog stručnjaka. Možda se tako zove jer nastupa era glupih fotografija, u stilu, držiš Eiffelov toranj na dlanu, pridržavaš toranj u Pisi, ili pucaš u lava iza rešetaka u ZOO, kao fotosafari u Africi.Te fotografije ne stavljaš u album, jer te je sram da netko vidi.
I na kraju, ali ne i najmanje važna, je četvrta faza. Selfi fotografije.
Nism shvatila tu Selfi fazu.
Nešto mi djeluje tužno iako za minutu ispališ 100slikica, zalepiš ih na komp, i diviš se sam sebi. Vjerojatno se zato i zove self. Tko će normalan gledati 2,3 stotine tuđih fotografija kako pere zube ili još nešto radi u kupaonici ?? Možda se zove Selfi jer si sam. Na kugli zemaljskoj 6,7 milijardi ljudi, možda sam se za nekog i zabrojala, i tebi nitko ne odgovara, ni muško ni žensko, i moraš se sam slikati.
Imam s tim selfijem još jedan problem. Primjetila sam da kako godinice idu sve bolje su mi slike ako svakih deset godina pomaknuti aparat 1metar dalje od sebe. Sa selfijem mi postaje to nemoguće, mada su mi ruke dosta dugačke.
Nestrpljivo požurujem napredak, čekam petu fazu. Što li će donijeti??

Čovjek ima čudan ukus za ljepotu drveta.
Priroda je to sasvim drugačije zamislila,
a možda je i lijepo, a ja ne umijem vidjeti
I na kraju ...ko zna tko će pobijediti ??

Uvijek sam mislila da je harem nešto jako dobro. Naravno, svaki muškarac pomisli na odaliske, trbušni ples, zamamne mirise, orjentalnu glazbu. Kao on sedi i bulji, a one se polomiše od ljubavi za njim.
Ja imam drugačiju viziju harema.
Voljela bih biti sultanija. Moj harem bi bio malecni, tek da se nadje, da ne kaže neka: vidi što joj je haremče,tek desetak muškića... a moj harem ....
Ne bi mogao svatko u harem, izbor bi bio rigorozan.Kad biram biram.
1. Kuhar, to se podrazumijeva, treba nahraniti mene, ne mogu jesti samo čokoladu, a kuhanje mi nije jača strana, nikako da položim ni kolokvijum kod blogerskih kuharskih veličina.
2. Majstor za popravke, vodoinstalater, stalno nešto curi, kaplje, skače mi po živcima. Morao bi se razumijeti u elektriku. Ja sve znam, ali uvijek je kuršlus kad nešto popravljam, ili ja sjednem na pod, ili ojadim pola zgrade (jednom je i cijela ostala bez elektrike kad sam mijenjala zvonce, sve po pravilima)
3. U kolima bi u prtljažniku držala rezervne, ne dijelove, nego automehaničara, to je za moj auto više nego potrebno
4. Treba mi jedan duhovit koji zna i zapjevati kad padnem u tugu što mi ručak zagoreo (onaj kuhar je imao slobodan dan). Mora se smijati mojim vicevima, a ne kad ispričam vic, da kaže: lijepa pričica. Netko tko će živjeti sa mnom, a ne pred mene.
5. Obavezan jedan koji će raspoređivati novac, meni sve iscuri izmedju prstiju, sad ga vidiš, sad se samo čudiš gdje ode. Rekoše mi da što više trošiš, više imaš, nešto baš ne primjećujem, ali, `ajde
6. Jedan koji neće da mi zasjedne na glavu, pa da ne mogu nigdje mrdnuti od njega, moram imati i neki život samo za sebe, kao kupovanje po radnjama, što će mi tu ... samo bi me kočio.Neka si on lepo ode sa svojim pajtašima gledati mlade ženske, samo gledati… ne pipati!!
7. Sportaš, ne mora svaki dan, ali i sport je dio života, ljepši dio. Pristajem i na gledanje utakmice iz fotelje, ali i ja da gledam i da moje primedbe se ne smatraju infantilnim, da ne kažem glupim, jer na kraju uvijek sam u pravu..i kad onaj sa dvije lijeve noge promaši stativu i kad onaj vaterpolista ne zna plivati i kad onaj ima šuplje ruke iz kojih lopta ispada… a ne samo da nosim pivu. I pogodila sam onaj listić iako sam napisala nešto što se ne može dogoditi,a dogodilo se, ali nisam uplatila...ziheraš sam...
8. Netko tko voli skitati, ne mogu sjediti na mjestu stalno, hoću osjetiti zov adrenalina, a pod tim ne zamišljam omiljeni kafić iza ugla.
9. Netko tko zna radi one slatke male stvari, a da ga ne boli glava pa da spava, a poslije priča kako mu nema ravnog na svijetu…
10. Hmmm, a može neko i ko misli da sam ja jedina na svijetu ... baš me zanima kako to izgleda? Maštam, neko kome sam najvažnija na svijetu…to nema, ali maštam.
Nešto kad razmislim, mogu iz harema izgubim sve točke i živjeti normalno ... s nekim dosadnjakovićem ... pod uvjetom da bar ima osobine iz dvije stavke ... jedna je ... neću reći, a druga ... to tek ne smijem

Spadam u rijetke osobe koje čitaju novine.
Dobro, priznajem, ne čitam od naslovnice, nego onako na preskok.
Kad preskočim muške stranice, sport, i lažljive, politiku, i ne ostane mnogo. Ostanu tračevi tko je koga a tko bi koga, i "slavne" ličnosti uglavnom silikonke i pevaljke (raspevan smo narod, sve nam kako treba).
Ostali su i savjeti.
Obožavam ih. Kuhanje preskočim, dosadno. Žena kao žena je u savjetima svemoćna. Mnogo lijepo. Namaže se nekim pekmezom i postane ljepotica, skoči naglo iz kreveta i postane karatista. E kad smo kod te snage kod žena, ima mnogo pametnih savjeta, kao što je tečaj o obrani od napadača.
Glavni kunst je ako vas netko napadne, morate ga šutnuti u medjunožje i zaštititi se. Važno je biti energičan dok se on ne snađe.

I sad zamišljam sebe.
Šetam sama i nailazi muškarac. Ne gledam ni lijevo ni desno,možda šeta kucu da me zbuni, Oštar pogled ravno u oči kao u kaubojskom filmu. Skačem (Hm ... sa svojom kilažom i ne baš previsoko). Jednu nogu podižem na ono famozno mjesto na koje su muški ponosni, a mi ga kao nikad ne gledamo. Ruke poluispruženim za karate udarac (kad hoću otvoriti teglu krastavaca, zovem u pomoć) I udaram ga već ovisno od savjeta, po vratu, želucu, koljenu ... Ne smije se prejako udarati da ga ne povrijediš, jer onda odgovaraš kao napadač jer si prešao nužnu obranu.
Pri tome se ne smije grebati, plakati, cmizdriti da te boli što ti je zgrabio ruku. Ne, to prava žena ne radi. Ona je ravnopravna muškarcu, u filmovima dok ona ne isprebija nekog kriminalca, badava glavni junak trčkarao i tukao se.
Imala sam mladjeg brata s kojim sam se vječito rvala i naravno pobedjivala. Jednog trenutka, kad je on napunio 5godina, uhvatio me za ruke, i držao, postao je jači od mene. Derala sam se, pokušala ga gurnuti rukama, ali tek kad sam počela plakati, suzice su razmekšalo bratovljevo srce i uplašio se da me je povrijedio. Tad sam shvatila kako jakim oružjem mi ženskice raspolažemo.

Ne znam, vjerojatno će svi reći da griješim, ali nekako mi se čini da prosječna žena, nema prevelike šanse u fizičkoj borbi s prosječnim muškarcem. Ako već napao neku žensku, onako razjaren, lako je može i ubiti.
Znam, ako netko pročita post, rečiće, žena se mora znati obraniti, zato i ide ne tečajeve samoobrane. I ja bih u društvu tako diskutirala, ali u reali, nekako djeluje prilično opasno i beznadežno...

Moje upoznavanje sela ...
Postoje sela i gradovi u kojima žive ljudi. Oni iz gradova su gradjani, a iz sela seljaci, mada ima seljak i seljak.

Seljaci bježe iz sela, i vrhunac im je uspjeha šutnuti svoje njive, šume, i ostale seljačke tandrmolje i otići u grad i zaposliti se. O njima neka piše netko tko zna kako su se snašli.
Gradjanin pa mašta o kućici u selu, zelenoj travici, kuci, maci, plotu, roštilju i ostalim romantičnim seljačkim stvarčicama.
Odrasla sam u gradu, a zemlju sam imala samo u loncima na prozoru, više neko lišće nego cvijeće. U prospektu uvijek su ogromni jarki cvjetovi, ali kod mene dalje od listova ne odmiče, a i kad kupim rasvetane ciklame, nestanu.
Zlopatili sam se u smogu grada dok jednog lijepog dana ne odoh na prvi vikend u selo.
Pokušali su me zadiviti šumom.

Trebalo je ubrati neke kočiće za nešto da se zabode u zemlju, pa se tu nešto ogradi i stave se pilići. Nije mi bilo jasno gdje će uključiti u šumi pilu, neka šuma s električnom strujom ?? Ispostavilo se da je pila je na benzin i ulje. Ćutala sam mudro.

Zgodna je šuma možeš ići gdje hoćeš kad je tvoja, jer nema šumara. To se ispostavilo kao potpuno netočno, jer kad skreneš sa strane, mlatne te neka grana koju si lijepo primio rukom da prodješ, a ona se vratila, valjda da se pozdravi. Ima i rupa koje su zakamuflirane, a autom ni slučajno ne možeš proči do zelene travice i sjesti, a travice i nema.

U šumi se stalno nešto radi.Kako ja ništa nisam radila jer sam građanka pa ne znam, bila sam momak za sve. Netko sjeti da je žedan, pa ideš do prvih kuća pješice po malo vode. Tamo te dočeka ker koji se voli igrati, a kako je veličine teleta, kad je skočio na mene ja sam sjela na pod. Oblizao me je zadovoljno. Drugi traži da mu donesem sjekiru iz auta parkiranog 2km od mjesta gdje smo bili. Sljedeće je
-Iznenadi nas pivom.
Jedva sam čekala da prođe to uživanje. Navečer sam gecrkt sretno pristala na roštilj da se odmorim od zabušavanja cijeli dan.

Umorih se samo sjećajući tog "odmora" u šumi. Samo da kažem na selu roštilj nije kao što je normalno u restorančiću, naručiš i pijuckaš pivu dok stigne.
Na selu je romantično na kraju vrta neko kamenje s vratima, i dolje ima pepeo koji se mora očistiti jer ga zadnji put nitko nije izbacio. Pa se meso priprema iz hladnjaka jer sam izjavila da ne dam koke za jednu glupu večeru na roštilju. Pitali su me da li mislim da je meso raslo na grani. Ne, energično sam rekla, ne dam ubijati životinje, jest ćemo meso samo iz mesnice ...
Taj roštilj brzo stigao, već za tri sata. Prije toga nam je štipao oči dim, pao žar na nogu i trčali su po ugljen u radnju. Onaj ugljen s kojim se loži peć ne voli da pravi roštilj, zašto, to samo on zna.
Navečer smo trebali gledati zvijezde umjesto TV progrqma što je jako lijepo, ali se prenosila neka jako važna utakmica pa su zvijezde otišle spavati bez nas ...
Sljedećeg dana su me dočekale ostale romantične stvarčice, kao loženje vatre u ljetnoj kuhinji da bi popio kavu u vrtu ...
Nastaviće se šta da radim…

Sisavci homo sapiens, dijele se na ljude i neljude. O ovim drugima nećemo, neka se bave politikom ili broje otete novce i puste nas na miru.
Glavna podjela je na muškiće i ženskice. Prelazak iz jedne u drugu skupinu nije bezbolan, kao u ostalim podjelama.
Muškići se ne dijele. Oni se skupljaju u hrpe sportaša i gomile koje piju pivu. Te gomile se često promiješaju, pa pripadnici muškog spola su više kao neki gemišt. Objema grupa je zajedničko ratobornost i veliki ljubavni podvizi, naročito u priči.
Ženske ko ženske dijele se na razne grupe.Znaju da predju iz jedne u drugu i obično se trude da se uguraju u skupinu u kojoj nisu, tek da probaju.
Tri glavne skupine su feministkinje, slobodnjakinje i šećerlame.
Ženskice se opet dijele na udane, neudane, veziste i neveziste
Feministkinje tvrde da smo ravnopravne s muškima. Nešto se baš i ne guram u tu ravnopravnost, tko voli neka izvoli. Mislim da bi tu bila gurnjava, rep u redu za ravnopravnost i da bi najviše bilo naših slatkih muškića. Oni bi svi da imaju harem a ni s jednom ne mogu izaći na kraj, maštarija im je trojka, a dahću i kreću po lekiće- pripomoć u apoteku, neći reći od koje godine.
Slobodnjakinje su one koje bi rado prešle u veziste, ali se sapletu obično o dugi jezik koji koriste za priču umjesto za ono o čemu muškići maštaju.
Šećerleme su najsretnije ženskice po meni. One ne mogu ništa. Ne znaju platiti račune u pošti, kola ne voze jer je to jako teško, ne kuhaju jer ih muškići vode po restoranima. Jedina je mana te skupine što imaju kratak rok trajanja, pa prelaze u prve dvije skupine.
Kad malo pomislim svijet je jedna velika podjela na one site svega i one gladne svega, na one koji imaju i one koji se pitaju zašto nemaju, na zaljubljene i na one koji misle da su zaljubljeni, na Kasanove i Kazanovke i one koji se hvale da su u toj skupini ...
I na kraju, ali ne i najmanje važna podjela je na blogu
He he, sad vi mislite napisaću na cooliste i frešiste.
Ne, blog se dijele na one koji pišu i one koji se pripremaju da pišu, na komentariste i čitače, ali najvažnije je upasti u grupu simpatizera dobrih postova, tako ti nikad neće biti dosadno.
Delili se ne delili, na istoj smo planeti, što će reći blogu, pa dosta čitanja, idemo na pisanje…