Fotografije ... slike ...
Nekad su se zvale fotografije, a sad modernije, foto.
Još se koješta promijenilo osim naziva. Sjećam se prve faze.
U školi su najvili: sutra grupno slikanje, počešljajte se lijepo i obucite.Ono grupno se sad ne smije reći, jer bi oni prepošteni mogli pokvariti djecu misleći na druge grupne stvari koje se vole raditi, ali se mora na njih zgražavati. Elem, moralo se naglasiti, iako smo se češljali svaki dan, za slikanje je poseban tretman bio. Ja sam sa svojom ravnom plavom kosom uvijala neke viklere da nafrčkaju kosu. To je strašno žuljalo po noći, pa sam jedan po jedan bacala u snu. Ujutro je kosa izgledala primamljivo samo za vrane da ostave u njoj jaja. Prijateljica mi je imala predivnu crnu kosu svu loknavu. Ona je imala veći problem. Navečer bi kosu pokvasila, natopila vodom punom šećera i stavila u korice knjige. Tad su knjige bile s tvrdim koricama, a ne kao ove što navečer kad čitaš u krevetu i zadremaš samo skoče iz ruke. Ona je bila disciplinirana u snu, ali knjiga nije, pa je kosa bila obično naherena.
U školi smo se poredali u dva reda i morali smo biti jako ozbiljni, dok fotograf sve namjesti. Naravno, ne možeš biti u tako glupoj pozi dugo natmuren, pa je netko uvijek pokvario sliku, prsnuvši u smijeh, i to je trajalo 3,4 sata. Jedna slika godišnje, ali i dan danas se pamti slikanje.
Druga faza povjesti moje fotografije je bilo s vlastitim aparatom kao model.
Tada su filmovi imali 9 ili 36 mogućnosti za fotografiju. Sve su morale biti dobre. Naravno, važna je bila pozadina, ne modela, mada i to nije zanemarivo. Sjećam se u Sloveniji, predivan vrt s ružama i nekim rastućim cvjetovima s balkona. U daljini na brdu crkvica,čulo se zvono, a na obližnjoj livadi krava sa teletom, i naravno ja kao glavna. Da bi se sve to snimilo morala sam stajati na raskršću, što i nije neki problem jer automobili su bili sporiji, a promet je bio veliki kad su dva auta tjedno prošla kroz selo.Posle dva sata namještanja, usta sam držala poluotvoreno, to sam uvježbala dan prije pred ogledalom, slika je najzad snimljena. Crkvicu je potpuno zaklonio oblak koji je tko zna od kud naišao, ja sam zinula kao som (u ogledalu je to bilo zavodnički), a krava sa teletom otišla, popasla travu.Morao je baš tad naići i neki auto i zakloniti cvetlice, Tužno sam gledala u fotografiju poslije tri tjedna kad sam je najzad dobila.
Treća faza, već povjesna, je aparat idiot.
Kako sam bila sretna kad sam ga dobila. Zove se idiot jer ne moraš na njemu ništa namještati, sve sam napravi, i svatko se može proglasiti za vrhunskog stručnjaka. Možda se tako zove jer nastupa era glupih fotografija, u stilu, držiš Eiffelov toranj na dlanu, pridržavaš toranj u Pisi, ili pucaš u lava iza rešetaka u ZOO, kao fotosafari u Africi.Te fotografije ne stavljaš u album, jer te je sram da netko vidi.
I na kraju, ali ne i najmanje važna, je četvrta faza. Selfi fotografije.
Nism shvatila tu Selfi fazu.
Nešto mi djeluje tužno iako za minutu ispališ 100slikica, zalepiš ih na komp, i diviš se sam sebi. Vjerojatno se zato i zove self. Tko će normalan gledati 2,3 stotine tuđih fotografija kako pere zube ili još nešto radi u kupaonici ?? Možda se zove Selfi jer si sam. Na kugli zemaljskoj 6,7 milijardi ljudi, možda sam se za nekog i zabrojala, i tebi nitko ne odgovara, ni muško ni žensko, i moraš se sam slikati.
Imam s tim selfijem još jedan problem. Primjetila sam da kako godinice idu sve bolje su mi slike ako svakih deset godina pomaknuti aparat 1metar dalje od sebe. Sa selfijem mi postaje to nemoguće, mada su mi ruke dosta dugačke.
Nestrpljivo požurujem napredak, čekam petu fazu. Što li će donijeti??
Post je objavljen 14.02.2016. u 16:38 sati.