AnaM

Čovjek se druži sa sebi sličnim ljudima. Kako sam ja čovječica, volim ljude koji mi imponiraju.
Tko o čemu, ženske o kuhanju. Sve, baš sve moje prijateljice su izvrsni kuhari. Kad naprave kolač, on stoji kao onaj stražar pred Buckinghamskom palačom. Taj isti kolač, kod mene, naheri kapicu, namigne i nagne se na stranu. Ja kad kupim i gotovu tortu, neko sjedne na nju prije serviranja.
Sve sam pokušavala, i ništa. E onda sam pronašla Google, ljubim mu svaku, svako, to već što ima, ne mogu reći programera. Tamo sve lijepo piše, ne moraš si komplicirati život. Događa se doduše da neki put Google ne stavi sol pa jelo bude bljutavo, ili zaboravi brašno u kruh, ali to su već sitnice.
Elem, nadjem ja zgodan recept za kupus, sladak. Naredja sve u lonac začine, mrkve, luk i sve tandrmolje pureće, iz zamrzivača. Sad još samo isjeckati kupus.
Momentalno je cijena kupusa kao da dolazi s Jupitera ili iz druge galaksije, ali ja kupila ... Kad je bal, neka je sa glazbom. Pjevuckam ja, uzimam dasku, nož i kupus. Pritisnem onaj kupus, a on kao cijepanica. Pritisnem jače, skoči kupus za njim poleti daska, zdjela i poklopac. Sve se zavuklo na sve strane kuhinje. Kupim sve, perem, bacam vanjske listove koji se ne daju, ali ne predajem se ni ja, iščupa ih. Ponovo sve. Daska kupus nož. Sad sam već opreznija. Gledam odakle da pridjem aždaji. Onaj kupus kao da je nogometna lopta, nemaš ga gdije uhvatiti. Povuci, potegni, ostade nož u ruci, kupus na stolu, a daska pod stolom.
Što ću sad?
Da izadjem na ulicu s kupusom i nožem tražiti nekog muškarca ?? Ne vjerujem da ću ga tako naći, ali ... Ipak odustajem. Zovem Google u pomoć. On kao neki baksuz, sve ima samo isjeckane kupuse ne. Iseckaj ga ti, kažem ja, ali Google pet para ne da. Ne zna, a neće priznati ..
Hvatam onu glavičetinu kupusa kao krvnog neprijatelja. Gledamo se i čini mi se da se smije.
-Ti ćeš mene zafrkavati, kažem ja.
Energično uzimam najveću šerpetinu, onu što se u njoj ne kuha nego zauzima prostor u kuhinji.Expres će ti doći glave.
Borba nekoliko sekundi i kupus nestaje. Koliko da ga kuham ?? 20minuta kao da je slonetina.
Prodje 20minuta, ohladi se malo lonac i sa strahopoštovanjem otvorih ga. Ono čudo kao da nije ni mrdnulo.Kao da mu je tata Plastik.
Vrhom noža ga gurkam, meko ...
-Aha, Ne braniš se više ...
Šuti.
Što sad ??
Nježno kao da je pahuljica stavljam ga na neki tanjur planiran za pečenje ako dodje pedeset gostiju.
Hm ... ??
Da ne davim, dalje je sve bilo lako.
Iz friždera sam izvadila sve što je ličilo da može u kupus. Vratila sam ipak mermeladu od smokava, a možda nije trebalo. Ni riba mi nije pasovala. Onda sam sve to iseckala, gurnula malo melevenog mesa prodinstanog i sa Mefistovim smijehom, na vrhu kupusa napravila rupu, izdubila i sve to ugurala unutra.
Ne izgleda loše.
Nekoliko feferona se složilo kao baklje, okolo malo pirea i tarantara ... na stolu je.
Ako me nema, znači da su gladni gosti razbježali i ja ih jurim po obližnjim restoranima ... naravno sa kupusom ... Toliki trud ne može propasti.

Neko zateže bore na licu
neko zateže remen na stomaku
Sve u svemu, situacija je zategnuta...

Život kao život počneš, živiš i svima isti kraj.
Slike nisu za naslovnicu,
ali ni ja nisam za miss Univerzum pa se nekako uklapa.

1.Naivno sam startovala u život misleći da sve što leti može se pojesti…



2. Ubrzo sam shvatila, sretan je onaj koji može davati drugima.



3. Što više pružiš drugima, to više i sam dobiješ.


4. Na morskoj obali volim sanjariti…



5. Neki ljudi stvarno znaju biti nemogući…


6. Sve u svemu, nije loše, nasmijem se i idem dalje jer
Finche dura, non go paura ;) )

U zadnje vrijeme sve neki pesimisti oko mene.
Ne mogu da se cerekam kao budala dok mi iznose do detalja svoje probleme, kako je umrla glavna glumica neke serije, a glavni junak, baraba, ostavio ženu I dijecu iz pet šest brakova, veza I ostalih bračno nebračnih tandrmoljaka, zaljubio se I krenuo na put oko svijeta.. Gledam se nešto u ogledalu, jedno rame mi se nakrivilo od silnog plakanja I ispovedanja.
U pravom trenutku, dočepah se knjige u kojoj je osnovna postavka je bila da moraš misliti pozitivno i sve će ti se ostvariti.
Nije loše, i udarim u pozitivizam.
Imala sam slobodan dan I u 4 ujutro me je probudio telefon, ali to se ne računa, jer sigurno nisam sanjala pozitivno ...
Kavica, pozitivne misli u vidu kave koja se puši same naviru, ne moram ni da se trudim.

Palim plin. Šipak, Nestalo plina.
Nema veze, tu je struja, mislim ja pozitivno.
Provrela voda, ruka automatski uzima kutiju sa kavom ... nešto je lagana. Pozitivne misli za trenutak nestadoše, nema kave. Trgoh se i nasmeših. E, nećeš ti kavetino pokvariti mi misli, tu je nesica. Malo je visoko, propinjem se da je dohvatim ... Frrrr, kutija se otvara i kava se blaženo rasipa po mojoj glavi i cijeloj kuhinji ...
Krećem u radnju, mlijeko i maslac, pozitivno mislim, vise dremljivo. Mlijeko mijenjam u coca colu, a maslac u vrhnje, kavu sam zaboravila.
Polazim u garažu, susjed parkirao kola i otišao na pet minuta, vjerojatno do Sjevernog pola, jer ga čekam već čitav sat.Kad ga dočekam ima pozitivno da ga šutnem, ali sa osmjehom da mu ne pokvarim dan.
Pozitivne misli usmjeravam ka nečem realnijem i konkretnijem. Mogu sve poželiti, kažu u knjizi. Princa na bijelom konju sam odmah odbacila, gdje da mu parkiram konja, a tek da nadje posao, još da je neki tajkun, pa da razmislim. Na lotu, bingu, je takva namještaljka, da mi ni sve pozitivne misli svijeta ne bi pomogle.
Pada kiša, vjetar puše, prevrnu mi kišobran koji sam kupila kod Kineza. Da, znam poželeću lijepo vrijeme. Samo što je to lijepo vrijeme? Treba biti precizan u željama. Rekoše treba kiša za poljoprivredne radove, i to baš dobro da natopi zemlju, susjeda se sprema na more, treba joj bar tjedan dana žestokog sunca, a onaj jadan grad što se davi u smogu, želi samo vjetar.
Da poželim nezakrčene ulice, mjesta za parking, zaposlenje svima koj hoće da rade, dobre ocjene u školama, nasmijane ljude na ulicama ???

Znam, pozvat ću sreću u goste, neka ostane koliko hoće i neka sama rješava probleme.
Srećo, dolazi ovamo, odmah !!!
Čuješ li ti mene??
Ponestalo mi pozitive…

Jučer poslije podne višnjica se radovala suncu




Danas joj treba kišobran......

Oznake: Vreme, proleće kiša

Kad će vikend da odmorim malo??

Zvrrrrrrrrrrrr ... zvrrrrrr ... muuuuuuuuuuuuuu muuuu, dinge donge , jurim otvoriti dok se ne onesvjesti cijelo susjedsvo od mog milozvučnog zvonca.
Susjeda, nije ona od Fifika, nego mama od nekog Pafike.
-Joj susjeda draga, zbuni me zvonce, a kako vi danas divno izgledate, kažem ja, svaki dan mladja i ljepša.
Oprez!
Znam, odmah mi je jasno, treba joj nešto žestoko. Komplimenti za šalicu šećera bi bili manji. Čekam ja, oprezno, smješkam se, ali onako kao Mona Liza.
-Vi ste jako pametna ženska i čujem pišete na blogu, učevna što bi se reklo. Imala bih jednu malu molbicu za vas.
Hmmm hmmm, učevna, pogledah žaleći što nemam naočale na nosu da djelujem ozbiljnije.
-Što treba ??
-Sitnica, sitničica, ma skoro ništa, ali.
-Da, da ??
-Pafika, sunce moje pametno, dobio zadaću, a nema vremena napisati je, pa ako vam ne bi bilo teško. Ne bi vam bilo badava.
Ono zadnje pokoleba moj čvrst karakter, ali još kao pregovaram.
-Ako ne može on napisati, što mu vi ne pomognete. I vi ste stručni, imate diplomu i doktorat, pa mislim…
-Susjeda, draga, to se ne smije dirati, magistrirala sam ja, ne doktorirala, muž bio pri parama, nešto uspješno povoljno nabavio pa prodao, pa ja znate da ne budem neuka kod takvog muža nabavila dipolomu, ali i učila sam, ma, muka, nije to lako, ne znata vi kako je, tri dana sam spremala ispit.
-Jeste, ne znam, meni godine trebale, ali nije svako tako pametan.
-I ja to tvrdim. Nego tema je: Ja jedan dan na vlasti.
Vlast je slast, bolja nego mast, uvrte mi se odmah u glavu i počne zujati kao dosadna pjesmica. Ode susjeda, a ja ostah izabrati ministarstvo. Računam to je prava vlast, a možeš i birati što ti najbolje paše.
O čemu pisati, pitam se ja.
Prosveta, otpada, jer bi trebalo napisati zadatak i postati štrajk breher. I zanimanje za plašljivce. Nekad su se tresli učenici pred profesorima sad je obratno.
Ministar zdravstva nije loše, ali on mu dodje više kao ministar propagande, stalno nešto preporuča i savjetuje, a pare za liječenje traži sakupljanjem dobrovoljnog priloga, a narod baksuz, kako je vidio da taj novac se obično slije u nečiji džep, ne daje više, a ni manje.
Ministar poljoprivrede je simpatično, osobito ako sve znaš o otrovima koji se u prvoj generaciji ne primjećuju, a za poslije, baš te briga, doćiće netko drugi.
Nije loše ni ono ministar policajac, taj sve redom hapsi, i poslije piše svašta u novinama, pa raste popularnost ministarstvu. Nikad se ništa ne dokaže, pa u najgorem slučaju dobije nanogicu (to je narukvica koja se stavlja na nogu, i skuplja je od one ručne od briljanta, ali se uvelike kupuje)
Vanjsko ministarstvo mi nije jasno. Da li ono djeluje za one izvana ili za one unutra. Neće biti za te druge ima neki unutarnji ministar. Ti ministri su više kao neke bolesti, onaj prvi ministar kožnjak, a drugi internista, sve zna, a ništa ne može uraditi. Nisam tu neki znalac, idemo dalje.
Ministarstva koliko voliš, a ja nikako se opredijeliti. Kad ih vidim onako u gomili poredane ima ih, nije da ih nema. Kad gledaš rezultate i napredak, ne znaš gdje da pogledaš, sve sami rezultati, kao u ribolovca kad se vrati s pecanja. Mislim ja mislim, i setih se, ministar bez fotelje, ili tako nešto, znam samo da je bez nekih obaveza, čini mi se ima ipak tu fotelju, ali ima i dobru plaću. Kad kažem dobru plaću, mislim na ono što kao kobajagi prima, ne na ono stvarno što ima.
Šutnuh ja ta ministarska mjesta, znam, ja ću premijer ili predsednik.Jedan dan, jedan dan. Bolje jedan dan siromah, pardon predsjednik skroman, nego cijeli žeivot bogat, to jest, običan plebs. To mi se najviše sviđa. Stalno se slikaš, sa TV se ne skidaš, sve što uradiš je za dobrobit naroda, a ti skroman i ništa nećeš.
I nakitih ja jedan dan kao prvi u državi.
Promašena tema, dobi jedinicu Pafika, a samim tim i ja ne dobih honorar.
Trebalo je pisati o turizmu i propagirati prirodne ljepote zemlje i tako ojačati jedino što još nije prodano, pa na brzinu uzeti koju paricu. Ministar za turizam, šta li on radi nije mi jasno. Nekad su bili poznati radnici turizma, ali nisu se zvali ministri nego galebi. Nakon nekog vremena izvjesne plave nacije postadoše smedje zahvaljujući dobrim turističkim radnicima ...
Kad nešto razmislim, ispade da su sva ta silna ministarstva slična galebima. Lete visoko, zanimaju ih stranci, a kad zima dodje pritaje se uz domaće i čekaju uzdrhtala srca nove nade i spremaju vrela obećanja za naive. Nisu više naivni ni slikari naive, a kamoli ostali...

poznanik ...
Svi idu u muzeje, slušaju glazbu i muvaju se po modnim revijama. Kad voziš muzejski auto, kao ja, najčešća destinacija ti je automehaničarska radionica, a dvoumiš se izmedju šarma autoelektričara, auto limara i ostalih autopopravljača.
I tako stojim ja tek drugi put ovog tjedna kod autonekoga i dok ja gvirkam u podignutu haubu, on gvirka u moj tanki novčanik. Oboje nezadovoljni onim što vidimo.Treba nešto se strašno raditi, ali nikako mu se ne dopadaju simptomi koje opisujem, i ne može postaviti dijagnozu.Gundja, koliki je to posao i mrda glavom. Meni ga bi žao, jadničak, ali da je slastičar ja bih naručila tortu, da je doktor, pobjegla bih od njega, a on što izabra zanimanje koje meni baš stalno treba.
I u toj gužvi lupi mene netko po ramenu.Zahvaljujući inerciji, moja glava lupi u haubu, hauba se zatvori i pade na neku krpu podmetnutu da drža poklopac.I još mi naljuti majstora
-Što ne gledaš gdje udaraš, mogao si mi alat prosuti.
Onaj pet para ne daje, nego odmah kao navijen.
-Zdravo AnaM. Gdje si ti, sto godina te nisam vidio.
Poznat mi nešto. Nacrtala bih ga kad bih znala crtati, ali ne liči na čika Glišu. Kaže mi ti, znači dobri smo. I tu ja napravih fatalnu grešku. Osmjehnuh se, kao znam ga
-Kako si ti ?? Kako tvoji, kako supruga ??
Svi imaju neke svoje, oni zgodni imaju obavezno i supruge, mislim, i opet ja pod haubu. Ne da se poznanik.
-Eh ... Znaš kako je ... doktor ...
Auuu… zabrljala sam, samo da je živa ta supruga. Napravih ja paćenički izraz lica
-Što se može, događa se, sudbina, moralo je.
Uhvatih se ja za sudbinu, jer kad je loše svi je se sijete, okrivljuju je. Kad je dobro, nitko i ne pomišlja na tu sudbinu, računa njegova je to zasluga.
-Kako moralo, ona meni to da napravi ...
Srećom majstor prekide diskusijui posla me u radionicu da potpišem papire. Kao da je kirurg, pa sad potpisujem da sam ja kriva ako pacijent, to jest auto ne preživi intervenciju.
Prodje dva tri dana, prodajem ja kondome, gaće za bebe, mlijeka i dudice, poneko kupi i lijek, ali me nagrdi zašto mora plaćati kad je pošteno radio cijeli život, uplaćivao ... i znate već što sve pričamo onima kojima možemo. Onima pravim krivcima samo se smeškamo i zaokružujemo na glasačkim listićima vjerujući, da će ovaj put biti bolje.
Moj poznanik, za koga pojma nemam tko je. ispriča mi svašta kako ga je žena ostavila, i kako ga je prevarila i kako je mijenjao stan i kako mora jednom sve da mi ispriča. Još bi on pričao i žalio se, da ga jedan rmpalija ne uhvati za vrat i izbaci iz ljekarne.
Prodje opet dan dva, evo njega s istom pričom. Pohvatala sam već neke konce, znam svašta o njemu, samo ne znam odakle ga znam.Pitam kolegice znaju li ga.
-Što pitaš mene, on te stalno traži, vidi se da ste dobri prijatelji.
Kad ga vidim, muka me uhvati, ne zbog njega, na mene. Što li mu ne rekoh odmah ga se ne sjećam.
I tako je to trajalo, a trajalo bi još, da ja opet ne poletih kao june pred rudu. Dodje on u apoteku s djevojkom, a ona kao mis univerzum, a proporcije kao da je upravo došla od kirurga plastikanera.
E, neću sad zabrljati. Ma, znam, pričao mi je, obitelj, žena, dijeca ...Rećiću mu nešto ugodno, kao da mi je fejsbuk prijatelj.
-Ćerka liči na tebe, ljepotica.
Ispostavilo se da to nije kćer, nego neki vezista, mislim nisu u braku, a nisu ni kave prijatelji, nego su u vezi..Smrtno se uvrijedio. Nikad više nije došao i ja ne saznah dugo tko je.
Kad se najmanje nadaš, pronadješ što ne tražiš.
Odem ja u poštu predati neke knjige, i on na šalteru. Gleda me uvredjeno i službeno mi završi posao. Meni pade kamen sa srca, znači računa da smo prijatelji, a kako i nismo, svaki dvadesetak dana vidi sve moje račune. Zna o meni više nego ja sama o sebi.
I tako završi ta zavrzlama, ali nikad više reći nekome da ga poznam ako ne znam gdje ga strpati ...I što volim kad mi neko smjećeći se prilazi, zna mi ime i kaže
-Znaš li ti ko sam ja??

Ključ sreće leži u energiji tela.
Neko je vrhunski sportaš,
a nekom je dovoljna i lagana šetnja.
Do cilja dolazi onaj ko krene ka njemu.



Ugodan dan...

Ne umije čovjek s tugom.
Smijesti je odmah u srce.
Čovjek je zarobi, jer mu daje lažan osjećaj sreće. Ljudi vole biti sretni s tugom.

Meni očito nešto nedostaje, ja ne volim tugu.
Kad mi krene u posjetu, ja bih joj zalupila vrata pred nosom. Na prozore ne može ući jer je dični arhitekt zazidao svaki drugi prozor, pa se ne može ni oprati, tuga se zbuni i ode kod nekog stručnjaka za patnju.
I ta patnja je različita. Kod pjesnika izazove stihove da ti dušu rastuže, roniš suze i zamišljaš zvijezde, povjetarac I slične romantične tandrmoljke. Nekako mi ne ide tugovanka i hamburger sa lukom. Može eventualno, ljuta papričica, ona jeste za tugu, onako žestoku, suznu.
Dočeka me prijateljica, Ha, kaže, a ljubavna tuga ??
To mi je malo problematično jer postoje samo dva slučaja, ili je on tebe šutnuo objašnjavajući da si predobra za njega, i da će se zadovoljiti s nekom drugom manje dobrom, koja ima noge do vrata, crne okice, I neodoljiv osmjeh. Drugi slučaj je kad ti njega šutnuti jer ti ne ispunjava sve zamisli o idealnom muškiću, pametnom, lepotanu, bogatom, koji te obožava
U prvom slučaju najradje bih tugovala s nekom dobrom motkom kojom bih mu tresnula glavu, sa sve tom koja nije tako dobra kao ja. Drugi slučaj nije baš za tugovanje, vise je za feštu I traženje novog idealnog što je već malo teže, jer takav obično traži idealnu žensku, što ja I kad malo zažmirim, (malo jače) ipak nisam.
I tako ja sjedim blažena, čituckam neku knjigu koja nije dobila sve pozitivne kritike, dapače, napali su je na sva usta vrli kritičari, ali je meni zabavna i ne ispuštam je iz ruke.
Tras bum !!
Osluškujem, kao da je iz moje kuhinje, znači nije počeo treći svjetski rat.
Tras bum, ponovno.
Da nije potres, ipak se ja dižem iz fotelje u obilazak dvorca. Sve stoji kako sam ostavila, nisu ni patuljci došli oprati sudje, niti je zbog blagdana susjeda tresla crveni tepih na kojem bi dočeke nekog obožavatelja, koji nikako da dodje.
Oko dva sata noću, knjiga je pročitana, idem u kuhinju na tajnu večeru.Blažena uzimam sve one divote koje stanuju u frižideru, koje zbog dijete ne jedem po danu, a ujutro se tješim da sam hodala u snu pa se ne računa.
U traganju za noćnim grijehovima, sjetih se zimnice koja se pretvorila u prazne tegle. Pasovali bi baš krastavci. Možda je ostala koja tegla na terasi.
Polako otvaram vrata u spavaćici, oprezno gvirkajući da me netko ne vidi i pomisli da sam duh hauzmajstora koji je nestao prije nekoliko godina. Ustvari, tu je, stan je zadržao, ali se proglasio za slobodnog umjetnika i umjesto da popravlja po stanovima, svira u nekom bendu I kaže da pjeva. Meni se vise čini da se dere, kao da mu je netko stao na žulj, ali što ja znam.
Ijjjaaaaaaaaaaaaaaoooooooooo, terasa puna stakla.
I te tegle, da ne vjeruješ, jedna skočila na drugu, ova se izmakla, pa srušila treću, I napravile circus.
Kako je bilo blizu tri sata, ja oprezno zatvorih vrata, nadajući se u patuljke koji će to do jutra sve pospremiti, i sa tacnom punom hrane zavukoh se u sobu, a da sam patila, patila sam, jer ako patuljci ne dodju, nagrabusila sam ujutro.
Sad znam što je patnja i tuga.
I osjećam neku tužnu sreću duboko u sebi, kad zagrizoh u treći sendvič.

Miran proljetni dan. Jutro nekome za spavanje, a nekom za pisanje stihova o patnji, nestalim snovima, jutarnjoj rosi i već sve tako neke lijepe tandrmolje.
Zvrrrrrrrrrrrr, vrata
Susjeda
Sva u suzama, drži u jednoj ruci pismo, u drugoj torbu, i kaže da mora hitno otputovati, a Fifika nema gdje.
Gledam ja Fifiku, a on kao omanje tele. Fifika me ne tretira, odgurnu me s vrata i ušeta u ono svježe okrečeno i udideno, sjede na tepih, stavi glavu na kauč, zatvori oči.
Ode susjeda, a ja i Fifika ostadosmo da brojimo, nadam se sate, do njenog povratka.
Ijao.
Fifika hoće jesti, ono što ja spremim neće ni dvonožne Fifike, a ovaj bi bio u stanju i mene da pojede.Gledam ja njega, ne gleda on mene. Moram mu pokazati svoj autoritet i tko je glavni, setih se savjeta.
Namrštih se, i strogo kažem, sjedi. Sruši se Fifika na moje noge, stavi mi njuškicu na koljena i gleda nekako tužno.Ode moj autoritet.
Susjeda je rekla što Fifka jede i kad, ali nisam previše slušala, to je lako.
U radnji za kuce i mace izbor kao u hotelu s pet zvjezdica, a i cijene su takve. Posle ručka kreneusmo Fifika i ja u šetnju.Planirala sam prema Savi. Idem ja ponosno s onim teletom, više vuče on mene gdje hoće, nego ja njega, i odosmo prema Dunavu do Jugoslavije hotela, pojma nemam kako se sad zove i što je, stalno se nešto mijenja ... i tu ti se moj Fifika sjuri na splavove ... Vidi se zna put.
Juri on, jurim ja za njim, strmeknuh se niz neku padinu. Razne rase pasa, kao da si na izložbi, šetaju svoje gazde. Što ću, kud ću, i ja.
Sad sam tek ukapirala zašto damice šetaju kučiće.
Kad su počeli prilaze Fifika, pa razgovarati s njim, pa ga pitaju koješta, samo što mu nisu tražili mobitel. He, he, he uživa Fifika, a ni meni nije loše.
Vratismo se kući, ja grogi, a Fifika sretno skakuće po kući i inventariše zatečeno stanje.
Neeeee, prekasno viknuh. Veselo je krenuo na vrapca u roletni koji je gledao kakvo je to čudovište u stanu. Pri tome je zakačio samo dvije cvetlice sa svježe promijenjenom zemljom. Rasuta zemlja po tepihu mu je zabavno izgledala pa je skočio na nuju i zalajao.
Usisavanje mu se nije dopalo, pobjegao je u drugu sobu i ponosnio donio jastuk iz ormara i sjeo na njega. Nije htio spavati u kutu, pa sam prežalila jastuk. U noći sam sanjala da ronim sa tegovima na nogama. To je samo Fifika legao na poplun, što su moje noge bile ispod, nije bitno.

Drugi dan