Ne umije čovjek s tugom.
Smijesti je odmah u srce.
Čovjek je zarobi, jer mu daje lažan osjećaj sreće. Ljudi vole biti sretni s tugom.
Meni očito nešto nedostaje, ja ne volim tugu.
Kad mi krene u posjetu, ja bih joj zalupila vrata pred nosom. Na prozore ne može ući jer je dični arhitekt zazidao svaki drugi prozor, pa se ne može ni oprati, tuga se zbuni i ode kod nekog stručnjaka za patnju.
I ta patnja je različita. Kod pjesnika izazove stihove da ti dušu rastuže, roniš suze i zamišljaš zvijezde, povjetarac I slične romantične tandrmoljke. Nekako mi ne ide tugovanka i hamburger sa lukom. Može eventualno, ljuta papričica, ona jeste za tugu, onako žestoku, suznu.
Dočeka me prijateljica, Ha, kaže, a ljubavna tuga ??
To mi je malo problematično jer postoje samo dva slučaja, ili je on tebe šutnuo objašnjavajući da si predobra za njega, i da će se zadovoljiti s nekom drugom manje dobrom, koja ima noge do vrata, crne okice, I neodoljiv osmjeh. Drugi slučaj je kad ti njega šutnuti jer ti ne ispunjava sve zamisli o idealnom muškiću, pametnom, lepotanu, bogatom, koji te obožava
U prvom slučaju najradje bih tugovala s nekom dobrom motkom kojom bih mu tresnula glavu, sa sve tom koja nije tako dobra kao ja. Drugi slučaj nije baš za tugovanje, vise je za feštu I traženje novog idealnog što je već malo teže, jer takav obično traži idealnu žensku, što ja I kad malo zažmirim, (malo jače) ipak nisam.
I tako ja sjedim blažena, čituckam neku knjigu koja nije dobila sve pozitivne kritike, dapače, napali su je na sva usta vrli kritičari, ali je meni zabavna i ne ispuštam je iz ruke.
Tras bum !!
Osluškujem, kao da je iz moje kuhinje, znači nije počeo treći svjetski rat.
Tras bum, ponovno.
Da nije potres, ipak se ja dižem iz fotelje u obilazak dvorca. Sve stoji kako sam ostavila, nisu ni patuljci došli oprati sudje, niti je zbog blagdana susjeda tresla crveni tepih na kojem bi dočeke nekog obožavatelja, koji nikako da dodje.
Oko dva sata noću, knjiga je pročitana, idem u kuhinju na tajnu večeru.Blažena uzimam sve one divote koje stanuju u frižideru, koje zbog dijete ne jedem po danu, a ujutro se tješim da sam hodala u snu pa se ne računa.
U traganju za noćnim grijehovima, sjetih se zimnice koja se pretvorila u prazne tegle. Pasovali bi baš krastavci. Možda je ostala koja tegla na terasi.
Polako otvaram vrata u spavaćici, oprezno gvirkajući da me netko ne vidi i pomisli da sam duh hauzmajstora koji je nestao prije nekoliko godina. Ustvari, tu je, stan je zadržao, ali se proglasio za slobodnog umjetnika i umjesto da popravlja po stanovima, svira u nekom bendu I kaže da pjeva. Meni se vise čini da se dere, kao da mu je netko stao na žulj, ali što ja znam.
Ijjjaaaaaaaaaaaaaaoooooooooo, terasa puna stakla.
I te tegle, da ne vjeruješ, jedna skočila na drugu, ova se izmakla, pa srušila treću, I napravile circus.
Kako je bilo blizu tri sata, ja oprezno zatvorih vrata, nadajući se u patuljke koji će to do jutra sve pospremiti, i sa tacnom punom hrane zavukoh se u sobu, a da sam patila, patila sam, jer ako patuljci ne dodju, nagrabusila sam ujutro.
Sad znam što je patnja i tuga.
I osjećam neku tužnu sreću duboko u sebi, kad zagrizoh u treći sendvič.
