Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mecabg

Marketing

Selo i romantika...


Seoska idila, jutarnje buđenje uz zvuke pijetlova, večernje rumenilo zalaska sunca, treperenje blistave zvijezde i srebrni Mjesec. Kapi rose na pupoljku ruže, maleni puž koji vuče sve svoje sa sobom. Hrana zdrava bez pepsicida, otrova i tko zna čega, pjesma tičica, duge priče sa susjedima preko ograde.Toliko je lijepo da prelazi u kič.
Uvjek sam se čudila, a i osudjivala one što bježe iz te seoske idile i zlopate se po gradovima u iznajmljenim stanovima, jer na selu svatko ima kuću.



Sticajem okolnosti dočepa se i ja romantike sela, i umjesto onih cvjetića, više listova u prozoru, dobih pravi vrt. Koja sreća!
Nije baš sve tako kako sam zamišljala.
Od 11 pilića dobili smo samo dvije koke, a budjenje od hora devet petlića plus tate pijetla više je bilo pokrivanje preko glave jastukom, nego jutarnjih osmjeha.
Zora na selu je baš zora, a ne spavanje do 1osati. Oblačim se u seoskom stilu. Da ne pominjem ono prvo što može kod debelica biti široko metar dva, a kod vitkih curetka cantimetar, dva. (Kako tu sličicu uopće pronadju u ladici ??) Onda ide onaj komad odjeće koji ni male bebe, ni veliki muškarci ne vole jer ga odmah skidaju s predmeta svog obožavanja. Naravno, gomila pulovera, prsluka tenisica, šešira i opremljen kao za pohod na Himelaje, meca kreće u vrt.
Ruža nije bila moj omiljeni cvijet, jer mi je kao žena, lijepa kaćiperna i opasna. Ljepši mi je nježan tulipan, ali pod utjecajem okoline padoh i zasadismo ruže. Priznajem, ljepotica je, ali koji je to baksuz. Titram ja oko nje, okopavam je, donosim joj zemlju, seckam travu i sto tandrmoljaka koji tu sjede, i vidim crvene mi ruke. Nije lak za nokte kako sam pomislila, ubola me krvnički, vampiruša jedna. Neka bubica, nemaš je što vidjeti, privučena mojom krvnom grupom sela na drugi prst i piknula me kao nosorog. Bliski susret s nosorogom nisam imala, ali mora da je takav. Drugo jutro, prsti kao krafne.
-Alergija, Odmah kod doktora.
-Šipak ću ja ići da me još tamo bodu.
-Samo da ti ne otekne grlo, to je opasno, možeš umrijeti za sekundu.
-Da, da, onda moraš ići doktoru.
Što ću mrtva kod doktora ne znam, vjerojatno utvrditi porijeklo bube.
Drugi dan navlačim vrtne rukavice, i zaurlam ... čak dvije ose su to izabrale za svoj smještaj. Pčela te bar jednom gricne, a one ne prestaju.
Ni juhica se na selu ne pravi normalno, onako uzmeš vrećicu, baciš u vrelu vodu i za pet minuta jedeš. Dok izvadiš zdravu mrkvu, peršin, i sve one tandrmoljaste začine, sem papra, to sva sreća ne gajimo, i dok nadješ pile i nekog da ga pripremi u fazu da može u lonac, prodje cijelo jutro. I kad sve to serviram u vrtu, koja romantika, jedan puž padne sa sve svojom kućicom u supentof.
One zvijezde i Mjesec možda bih vidjela da me nije orkestar komaraca otjerao u sobu, a oči se sklapaju od umora ...


Bež..bež ja u civilizaciju ...


Smog, buka automobila, soliterskim muke, lift i interfon, ima nema, nepokošena trava u parku.
Bež ... bež na selo, jer ljepši je miris ruže od zaganjenog grada, pjev ptica od automobilske sirene, kosilice u popdnevnom odmoru, hrane, koja ima okus još uvjek.
Nije loša ni kombinacija, leti tamo zimi vamo, jer kao i sve u životu, nema idealnog, samo drugačije. Uživam u onom gdje sam trenutno I gledam samo ono što je prekrasno, a ono drugo, malo zažmurim…


Zažmurila sam malo jače, jer se u moje prekrasne zelene oči zagledao neki mister univerzum bubećeg svijeta, majušni pauk, I kad sam ga grubo odbila u stilu, šta si on zamišlja ko sam ja, gricnuo me je…


Post je objavljen 27.04.2015. u 16:19 sati.