Miran proljetni dan. Jutro nekome za spavanje, a nekom za pisanje stihova o patnji, nestalim snovima, jutarnjoj rosi i već sve tako neke lijepe tandrmolje.
Zvrrrrrrrrrrrr, vrata
Susjeda
Sva u suzama, drži u jednoj ruci pismo, u drugoj torbu, i kaže da mora hitno otputovati, a Fifika nema gdje.
Gledam ja Fifiku, a on kao omanje tele. Fifika me ne tretira, odgurnu me s vrata i ušeta u ono svježe okrečeno i udideno, sjede na tepih, stavi glavu na kauč, zatvori oči.
Ode susjeda, a ja i Fifika ostadosmo da brojimo, nadam se sate, do njenog povratka.
Ijao.
Fifika hoće jesti, ono što ja spremim neće ni dvonožne Fifike, a ovaj bi bio u stanju i mene da pojede.Gledam ja njega, ne gleda on mene. Moram mu pokazati svoj autoritet i tko je glavni, setih se savjeta.
Namrštih se, i strogo kažem, sjedi. Sruši se Fifika na moje noge, stavi mi njuškicu na koljena i gleda nekako tužno.Ode moj autoritet.
Susjeda je rekla što Fifka jede i kad, ali nisam previše slušala, to je lako.
U radnji za kuce i mace izbor kao u hotelu s pet zvjezdica, a i cijene su takve. Posle ručka kreneusmo Fifika i ja u šetnju.Planirala sam prema Savi. Idem ja ponosno s onim teletom, više vuče on mene gdje hoće, nego ja njega, i odosmo prema Dunavu do Jugoslavije hotela, pojma nemam kako se sad zove i što je, stalno se nešto mijenja ... i tu ti se moj Fifika sjuri na splavove ... Vidi se zna put.
Juri on, jurim ja za njim, strmeknuh se niz neku padinu. Razne rase pasa, kao da si na izložbi, šetaju svoje gazde. Što ću, kud ću, i ja.
Sad sam tek ukapirala zašto damice šetaju kučiće.
Kad su počeli prilaze Fifika, pa razgovarati s njim, pa ga pitaju koješta, samo što mu nisu tražili mobitel. He, he, he uživa Fifika, a ni meni nije loše.
Vratismo se kući, ja grogi, a Fifika sretno skakuće po kući i inventariše zatečeno stanje.
Neeeee, prekasno viknuh. Veselo je krenuo na vrapca u roletni koji je gledao kakvo je to čudovište u stanu. Pri tome je zakačio samo dvije cvetlice sa svježe promijenjenom zemljom. Rasuta zemlja po tepihu mu je zabavno izgledala pa je skočio na nuju i zalajao.
Usisavanje mu se nije dopalo, pobjegao je u drugu sobu i ponosnio donio jastuk iz ormara i sjeo na njega. Nije htio spavati u kutu, pa sam prežalila jastuk. U noći sam sanjala da ronim sa tegovima na nogama. To je samo Fifika legao na poplun, što su moje noge bile ispod, nije bitno.
Drugi dan
Fifika me probudio u 5 ujutro, povukao je plahtu zubima, Očito je u suprotnoj skupini spavača nego ja .. Tako me je gledao onim tamnim vlažnim očima da nisam imala duše da ga oteram. Kišica, subota, vrijeme kao stvoreno za spavanje. Fifika ima drugo mišljenje. Stoji pored svoje zdjelice za hranu i maše glavom. Pojeo je brikete, a šniclu planiranu za moj ručak je samo ham, i nestade.Onda je uhvatio zubima kvaku na vratima, i mahao repom, vjerovatno veselo, meni je bilo tužno.
I što ću, navukla sam prvo što mi je palo pod ruku, dobro nisam gola istrčala i krenula uz njegovo lajanje budeći susjede solitera.Već po stepenicama mu se pridružila pudlica s trećeg kata, ni manjeg psa ni većeg drekavca.
I tako nas četvero,krenusmo, pojma nemam gdje. Spavam otvorenih očiju. Oni veseli skaču, jure se.
Susjeda vec čekaju na klupi, neka ženska donijela kavu u termosici, ja joj nisam bila opasna, jer je Fifika, samo zalajao na nju i pridružio se nekom vučjaku čiji gazda je puckao lulu. Ne znam kako, ali svi su se nekako sakupili u ranu zoru orni za priču. Gazda me mjerka ispod oka, nešto popravlja na luli, gura prst i neke čačkalice, ono malo svježeg zraka dobi miris, on kaže da je to mošus, meni je jaaako smrdilo ...
Dobila sam milijun savjeta, koje nisam tražila, objašnjavala da Fifika nije moj, ali nije vrijedilo, svi su me pozdravili kao da je sigurno da ćemo se vidjeti i popodne, i navečer, oko ponoći obavezno i sutra u cik zore.
Fifika se ponaša kao da je on gazda u kući. Ne dozvoljava da udje netko tko mu se ne sviđa, ne dopada mu se kako sam namjestila stan, nego ga sredjuje po svom ukusu, što iziskuje primjenu usisavača, i bacanje viška preostalih komadića u smeće, a moje papuče su mu trn u oku, zavuče se pod stol, zgrabite ih zubima i ne ispušta .... ni slučajno neće da drijema gdje sam mu odredila nego kao neki tenk sjedne meni na noge.
Srećom, mačak Albi je na selu, inače bi moj ljubomorko patio
Fifika je nemoguć, dresirao me je za dva dana, ali, priznajem ... nedostajat će mi kad ode ....
