Knjigu “O Državi Božjoj protiv pagana” ( “De Civitate Dei Contra Paganos” ) napisao je u 5. stoljeću kršćanski teolog Aurelije Augustin. Knjigu je počeo pisati 412.g. potaknut vizigotskim pljačkama Rima koje su dovele do propitivanja kršćanstva koje je tada već postalo službena državna religija Rimskog Carstva. Naime, pagani su kršćane, odnosno napuštanje stare rimske religije smatrali glavnim uzrokom tih strašnih barbarskih najezdi i pustošenja. Sv. Augustin piše o konceptu “Božje države” ( civitas dei ) nasuprot “zemaljske države” ( civitas terrena ) iz aspekta vlastitog viđenja svjetske povijesti. Spominjati danas Aurelija Augistina u kontekstu suvremenih zbivanja i koncepta države u Hrvatskoj zaista nije moguće. Ali, njegovu sitnagmu ”Božja Država” dobar dio naše domaće crkvene hijerarhije nastoji “prevesti” na jedan specifičan način zalaganja za klerikalnu, antisekularnu državu 21. stoljeća u kojoj su “pagani” svi oni koji ne vjeruju upravo njima, pa makar i sami bili vjernici a nevjernike da i ne spominjemo. Naravno da Sv. Augustin zaista nema ama baš nikakve veze s takvim ( politiziranim ) egzibicijama dijela hrvatske crkvene hijerarhiije ili pojedinih klerika i vjeroučitelja.
PAPINO “PISMO NARODU BOŽJEM”
Papa Franjo, Biskup Rima i Pontifex Maximus Rimokatoličke Crkve, još u kolovozu 2018. godine objavio je “Pismo narodu Božjem” u kojem je za zataškavanje spolnog zlostavljanja mladih u Crkvi optužio KLERIKALIZAM koji se danas gnijezdi u krilu crkve a ne imaginarne “marksiste”, “ateiste”, “agnostike”, “filozofe” i ine. Po samom papi klerikalizam je najveće zlo crkve jer upravo on podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koje danas osuđujemo”. Po papi Franji, reči ne zlostavljanju - znači reči ne “svim oblicima klerikalizma”. Prošli je mjesec ( 26.09. ) list “La Civita Cattolica” objavio što je papa rekao isusovcima u razgovoru s njima o problemu klerikalizma u crkvi, kojeg on smatra “istinskom perverzijom” i “najvećom izopačenosti” onih biskupa i svećenika koji misle da samo oni “znaju sve o svemu”.
Pokušajmo na tren zamisliti što bi se desilo kada bi te papine riječi primjenili na ponašanje dobrog dijela biskupa i klera u Hrvatskoj koji su očito umislili da su baš oni nekakvo kvazi-protagorijansko “mjerilo svih stvari”. Oni misle da smiju i mogu presuđivati tko je “pravi domoljub” a tko nije, tko je “dobar” a tko je “slab”, “defektan” Hrvat ili, kao što bi rekao poznati sociolog religije Ivan Markešić : “Klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazirksi bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenog kursa rigidnog katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv lijevog spektra. Jeste li, pak, na tzv desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” - ne možete biti GREŠNICI.”
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju “Božje Države” kao neke vrste “univerzalne države” koja usisava sve svojim klerikalnim usisivaćem. Tako se svakog listopada u hrvatskim ( naravno, svjetovnim ) školama slave tzv “Dani kruha”. I ništa u tome ne bi bilo loše da se djeca tom prigodom gotovo prisiljavaju da sudjeluju u vjerskim obredima, što je dovelo do reakcije dijela roditelja. “Dani kruha” se svake godine obilježavaju u vrtićima, školama, učeničkim domovima i drugim institucijama koje se bave djecom. “Dani kruha” su zamišljeni kao iskazivanje zahvalmosti plodovima zemlje. Ali, naravno, tada školama u pohode dolaze svećenici koji škrope, blagoslivljaju i cijelom događaju daju vjersko obilježje a djeca su tako, htjela ne htjela, prisiljena da sudjeluju u vjerskom ritual u sekulranim školama. O vjeronauk koji se redovito predaje u sredini a ne na početku ili kraju nastave da i ne govorimo. Naravno da se djeca koja ne pohađaju vjeronauk tako usred nastave izoliraju i smještaju u posebne “rezervate” pa ma koliko ih mi eufimistički nazivali knjižnicama ili nekim zasebnim prostorijama ako ih uopće ima.
SEKULARIZAM I KLERIKALIZAM
Ali, čemu se čuditi? Pa mi živimo u državi koja je člankom 41. Ustava definirana kao sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice jednake i “odvojene od države”. Ipak, u toj istoj “sekularnoj državi” vaše dijete će u državnoj, dakle “sekularnoj” a ne nekoj vjerskoj školi, iz predmeta Povijest u petom razredu učiti ( u poglavlju. “Pojava i prostorno širenje čovjeka” ) kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Pa kako se onda čuditi zapnjenošću Gérarda Mouroua, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2018.g., koji je ovog listopada boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu “Ultrafast Optics XII” a koji je u Hrvatskoj sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: da li on zaista vjeruje kako je Zemlja okrugla. “To je zapanjujuće. Nisam mogao vjerovati” kaže zabezeknuti nobelovac koji konstatira kako je vrlo teško razgovarati s ljudima “koji nisu obrazovani”. Ali nobelovac se jako vara. Ti ljudi su obrazovani ali u hrvatskim školama u kojima je upravo “ultraprogresivna kurikularna reforma” friško porodila i citirani udžbenik iz Povijesti za peti razred naših osnovnih škola, dakle za djecu od 11 godina.
A papa Franjo je prije manje od mjesec dana prilikom svog puta u Mozambik govorio upravo o tome, o klerikalizmu koji hrani “želje za dominacijom”. Njegova upozorenja je itekako potrebno čuti baš u Hrvatskoj a posebno u hrvatskoj Crkvi jer papa upozorava kako svećenici njegove crkve sve više “služenje zamjenjuju svećeničkom moći” što je uvod u klerikalizam koji ih onda “vodi u licemjerje, posebno u vjerskom životu kada se vjernicima žele nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnom životu koja ne vrijede za svećenike”. Nažalost, crkva se sve više bavi politikom kao da je to neko njeno temeljno poslanje. Miješaju se u ama baš sve, i u mrtve i u žive. Tako je umirovljeni biskup Mile Bogović ovih dana ponovo oživio ideju o hrvatskoj varijanti španjoslke “Valle de los Caidos” ( “Dolina Palih” ) i to upravo kada taj “projekt” doživljava potpuni krah u Španjolskoj odlukom vlade o vađenju i premještanjem kostiju pokojnog diktatora Franca . Tu bi se valjda trebale “izmješati” kosti Bleiburga i Jasenovca. Biskup Bogović to nazva “Svehrvatskim Grobom” koji bi se nalazio kraj crkve “Hrvatskih Mučenika” i Krbavskog polja ili u Podudbini kraj crkve Sv Marka Groba. To bi ujedno bila prva postaja križnog puta itd. Tako bi domača Crkva pod firmom “posthumne pomirbe” nadvila i obuhvatila svojim idejnim plaštem sve mrtve, pa i one za života najudaljenije i međusobno nespojive. A što se živih tiče, na njima se, ionako, stalno radi !
Bilo kakav sekularizam, u njihovoj viziji, postaje nepotreban. Sasvim je suvišan i kolo povijesti, uvjereni su oni, može se početi vrtiti unatrag. Makar u Hrvatskoj. S njim ćemo, ako treba, pregaziti i samog Voltaire-a skupa sa svim njegovim enciklopedistima, zajedno s Francuskom revolucijom i onim njenim prokletim građanskim duhom i eto nas učas, u sveopćoj Božjoj Državi. U Hrvatskoj ! To nam, na svoj način, poručuje hvarski biskup mons. Petar Palić 3. veljače ove godine za vrijeme misnog slavlja u dubrovačkoj katedrali povdom Feste Sv Vlaha a sve to u prisustvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, kukajući nad današnjom situacijom i žaleći za starim dobrim vremenima. Mons. Palić tako istiće “kako je, za razliku od apostolskih vremena, kada je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas sekularizam ušao u kuće i postao dijelom našeg postojanja.” Ma zamislite, sekularizam….taj odvratni sekularizam, postao je “dijelom našeg postojanja”. Kakavog li užasa ! Vijesti od prije par stoljeća očito još nisu došle do ušiju svih naših biskupa. Oni još ne znaju da je suvremena ljudska zajednica utemeljena na sekularizmu kao jednom od svojih temeljnih civilizacijskih, demokratskih dosega i principa. Postoje, doduše, neke zemlje u kojima su vjerski zakoni ujedno i svjetovni. Ali Europa ne poznaje niti jednu od varijanti teokratskih modela država. I onda se moramo zapitati da li je uvreda govoriti o “talibanizaciji duha” dijela našeg klera bez obzra na njihov vjerski predznak. Jer, talibanizam je postao sinonim za određeni način ponašanja bez obzira na njegovo izvorno ishodište. Nažalost, zato je takav princip lako prepoznati u mnogim našim domačim crkvenim glavama.
ATEIZAM I PROBLEM “ISUSOVA MORALA” ?
Ksenofobija, zatvorenost, nacionalna patetika, isključivost, želja za dominacijom u društvu, miješanje u sve pore društva i života, stalna potraga za “neprijateljima” poželjnih vrijednosti čiji su oni jedini autentični tumači, paničan otpor znanju, znanosti i kritičkom propitivanju, dogmatska obrana “prave istine samo jedne knjige” čiji su oni čuvari, licemjerje i klerikalizam - kao da se sve više nameću izvornim idejama kršćanstva. Pa zato i nije više nikakvo čudo da su mnogi vjernici sve više razočarani takvim trendom službene Crkve u Hrvatskoj i da joj okreću leđa, zbog čega biskup Palić tako teško kuka na misi usred Dubrovačke katedrale kako su ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili na početku stoljeća fenomen elita a danas, eto, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija….Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost…a čini se da zvona više ne zvone na misu”. Izgleda da je to onaj pravi razlog ovakve vrste navale Crkve na “sekularne škole” kako bi se svim đacima usadila “vjerska svjest”, valjda jednako kao što je Jahve “čovjeku od pjeska” udahnuo “dah života”, pa bili oni ili ne bili dio vjerničkog puka. Koga uopće briga za to ? Naravno, sve uz blagoslov nadležnog ministarstva i države.
Možda upravo zato filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran takvim napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, tvrdi kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”. Po njemu je to priča o Samaritancu i o radikalnoj etici “koja podrazumijeva da rušimo sve barijere koje postoje između čovjeka i čovjeka kako bismo jednostavno bili čovjek čovjeku, neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku.” Zato, s pozicije izvornog kršćanstva, smatra tragičnim da je “Crkva u Hrvata posebno zapela u onaj najbesmisleniji nacionalizam koji je Isus u toj priči ( o Samaritancu ) napadao”. Izvorno kršćanstvo ne bi moglo nikada stati iza bilo kakve ksenofobije i zatvorenosti prema bilo komu a posebno prema izbjeglicama ili bilo kojem drugom čovjeku ma koje rase, nacije, vjere ili uvjerenja on bio. Naravno da je povijest prepuna sasvim drugačijeg ponašanja službene Crkve što samo potvrđuje kako se crkvena hijerarhija nerjetko može naći i “s onu stranu”, odnosno nasuprot izvorne ideje u čije ime Crkva formalno djeluje. Prisjetimo se samo “Legende o Velikom Inkvizitoru” iz “Braće Karamazovih” i pretpostavke Fjodora Dostojevskog, koji je i sam bio vjernik, kako bi se Isus proveo da se ponovo pojavi među ljudima i pred licem Crkve. Svakako, ne baš najbolje.
Pa zar se onda trebamo čuditi zašto iz redova same crkvene hijerarhije dolaze žestoki napadi na papu Franju. Tako ga u travnju ove godine na svetkovini Svete Katarine Sijenske dominikanac Adian Nicholas optužuje ništa manje nego za herezu, “najteži zločin” zbog kojeg se nekada direktno odlazilo na lomaču. Ali nije on jedini. Naravno da pojedine klerike kod nas koji žene nazivaju “drugobitnim” a one koje stupaju u predbračne seksualne odnose “štracama” smeta osoba poput pape Franje. A da će papa Franjo “imati posla” u dijelovima okoštalih struktura Crkve u koju je on svojom pojavom unio pozitivan dah i duh latinskoameričke “narodne crkve” - to uopće nije upitno. Recimo, tako vojni biskup Jure Bogdan početkom listopada ove godine kaže u Mariji Bistrici kako vjera “nije privatna stvar” !? A zašto ? Zato jer po učenom biskupu “ona po svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose.” Prevedeno na svakodnevni, razumljivi jezik: “Bez vjere i nema Života” tako su svi ateisti, bezvjerci, agnostici itd, po ovoj neobičnoj biskupskoj logici, satjerani u “neživi dio” stvarnosti a u najmanju ruku su “izvan života” pa su na jedan čudan “abrakadabra način” istovremeno “ živi i neživi ” ili, u najbolju ruku, “nepotpuno živi”! Ide se u nepotrebne krajnosti poput one kada ministar Krstičević u nizu prigoda gotovo poistovjećuje sve braniteje i cijeli Dmovinski rat s “krunicom, križem i vjerom” oduzimajući mu tako svenarodni i svodeći ga, nenamjerno, na nekakav vjeski karakter itd.
EUROPSKA MLADEŽ I RELIGIJA
Dok se sve ovo zbiva kod nas napravljeno je veliko istraživanje “Europska mladež i religija” kojeg je u dvadesetijednoj europskoj državi proveo prof teologije Stephen Bullivant s londonskog Katoličkog sveučilišta St Mary’s u suradnji s pariškim Katoličkim Institutom ICP . Rezultati tog istraživanja kažu kako recimo u Češkoj 81% mladih između 16-29 godina “nema nikakvu vjersku pripadnost”. U Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj takvih mladih “nevjernika” je 70-80% a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj više od 50%. I šta bi sad naš vojni biskup s tim mladima i takvom Europom uopće uradio ? Naravno da je pravo pitanje zašto mladi u najrazvijenijim dijelovima Europe sve manje u Crkvi vide svoj Svjetionik prema kojem bi se orijentirali. Niti žalopojke niti agresija ne daju odgovor na to pitanje. Tako irački kardinal Louis Raphael Sako krivi Europu za teško stanje kršćana u Iraku. On smatra da je “Europa odavno postala plijenom relativizma” i da se “ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti” ne shvačajući da se ne radi o tome da se mladi stide izvornih kršćanskih vrijednosti nego se stide ponašanja politiziranih ultrakonzervativnih licemjernih dijelova crkvene hijerarhije koji svojim ponašanjem ne korespondiraju modernoj zbilji niti suvremenim potrebama i vrijednostima mladih pa im zato više i nisu potrebni. A pošto baš oni predstavljaju Crkvu mladi sve više odbacuju i takvu Crkvu koju oni predstavljaju. Zato teolog Stephen Bullivant rezignirano zaključuje: “Religija je pri kraju snaga”.
Ali kada đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić u kolovozu 2018.g. kaže kako je “funkcionalni pristup obrazovanju…božanstvo neoliberalnog mita” ili da je “žena velika kada poštuje svoje predbračno djevičanstvo”, pa kako učenik treba “sve svoje povjerenje staviti u Boga” i kako je vjeronauk “jedina oaza mogućeg susreta čovjeka sa svetim, odnosno s Bogom” onda se ne treba čuditi šta je takva “oaza” razumijevanja vjere i uloge Crkve u suvremenoj Europi danas sve praznija od mladih. Koga može privući, recimo, fra Bože Radoš iz Čapljine kada kaže ( travanj 2018.) kako je prosvjed protiv Istambukske Konvencije “zadnji okršaj protiv demona” nadahnuto uzvikujući: “U boj na Gospodnju stranu !”. A notorni bskup Košić gotovo prijeti saborskim zastupnicima: “Ako ste vjernici ne smijete dati glas za Istambulsku Konvenciju” ! Valjda bi on najradije kompletnu Crkvu proglasio političkom strankom. Da je nešto gnjilo u crkvenim redovima kod nas na najgori mogući način potvrdili su hvarski svećenik Mili Plenković kada je sav ushićen napisao. “Obradovala me vijest da je umro dr Slavko Goldstein” i zagrebački vjeroučitelj Krešimir Bagarić koji je djeci na vjeronauku propovijedao kako bi trebalo objesiti bivše predsjednike Hrvatske Ivu Josipovića i Stipu Mesića te bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Spomijao je on i metode “nabijanja glave na kolac”, “ispaljivanja metka u glavu” a Hrvate nazivao “nezahvalnom stokom , debilima i kretenima” hvaleći “opravdane zločine” Ratka Mladića nad muslimanima. Neizbježni biskup Košić ustaški logor za djecu Sisak naziva “prihvatilištem”, dakle “humanitarnom ustanovom”. U tom je “prihvatilištu” umrlo između 1152-1630 djece ( u dobi od nekoliko mjeseci pa do 13 godina ). Naravno, bila je riječ o srpskoj, romskoj i hrvatskoj djeci koja su bila oduzeta hrvatima antifašistima. U studenom 2018.g. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je čak i skup na kojem se opet čulo kako je dječji logor Sisak u stvari bio “humanitarna ustanova”.
IMA LI MJESTA ZA BOGA U SVEMIRU ?
I što na kraju kazati osim opet citirati papu Franju ( a mogli bi smo slobodno i Stjepana Radića ) koji kaže kako klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu crkve” ali i do rascjepa između crkve i “ostatka društva” kojemu je ona, u ovakvom obliku, sve manje i manje potrebna pa se polako, u njegovim najrazvijenijim dijelovima, pretvara u vrstu usputne dekoracije ili samo dio kulturne baštine i povijesti odnosno, u najboljem slučaju, na golu tradiciju ( i to uglavnom u manje razvijenim, tradicionalnim sredinama ). Za papu su ksenofobija, strah od drugih i drugačijih najgori. Njima kumuje upravo klerikalizam kojem se papa Franjo suprostavlja kao obliku “sociologije steriliziranog života”. Ne može se živjeti u sredini koja od sebe pokušava stvoriti sterilnu “operacionu dvoranu”, sredini u kojoj vlada strah od toga da će nas drugi i drugačiji “okužiti”. Takav stav koji propagira sterilnu rasu, naciju, obitelj, kulturu, religiju…vodi nas, po papi Franji, u “sterilizirane nacionalne torove” koji na kraju rezultiraju “zaustavljanjem rasta društvene zajednice” a na taj način se pokušavaju zaustaviti oni procesi “koji daju život ljudima”. Najgore od svega je što taj dio okoštale crkvene strukture koji najtvrdokornije brani prevladani, tvrdokorni, hipertradicionalni, ekstremno politizirani ultrakonzervativni koncept vjere i Crkve, miješajući se “u sve živo i mrtvo” - pa i u ona područja za koja nemaju ama baš nikakve kompetencije, na kraju dovodi do rastuće nebitnosti Crkve za svakodnevni život. Samo naizgled čini se apsurdnim da upravo ta sveprisutnost takvog modela Crkve dovodi na kraju do njene totalne profanacije. Naime, upravo na taj način se urušio svaki dosadašnji oblik totalitarne svjesti i zbilje. A posebno je za Crkvu alarmantno to što takvo ponašanje dobrog dijela njene hijerarhije dovodi do jednog posebnog fenomena kojeg sublimira ovogodšnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Michel Mayor u svojoj izjavi: “U Svemiru nema mjesta za Boga”. A sudeći prema stavovima mladih o religiji u najrazvijenijim dijelovima Europe za njega će, ako se sadašnji trendovi nastave, sve manje biti mjesta i na Zemlji.
Oznake: jedro, more
|
