Istina je da hrvatski građani "ne pate" od viška obrazovanja i znanja iako vole sebi tepati (bar onako kolokvijalno) o "našoj tisućljetnoj kulturi" kao o nečem samo po sebi razumljivom pri određivanju suštine "hrvatskog nacionalnog bića". Tako bi čovjek mogao pomisliti kako su studenti i svi oni koji posežu za knjigom neka posebno njegovana i obljubljena "sorta" naših sugrađana.
Ali da li je to baš tako ?
Naime, mi istovremeno patimo od pomalo "junačkog mentaliteta" koji preferira "ubojitu sablju u junaka" više nego knjigu u đaka. Studenti su, pak , poseban "soj" jer predstavljaju latentnu opasnost zbog svoje mladalačke "zapaljivosti" a i sklonosti intelektualiziranju - što u patrijarhalnim i još uvijek ruralnim podnebljima nije baš uvijek dobrodošlo. Osim toga, "junački mentalitet" mladog čovjeka uvijek radije vidi kao čvrstog "borca" nego kao knjiškog moljca. U konzervativnom pogledu na svijet tu je sumnjičavost naspram intelektualcima najbolje za vrijeme španjolskog građanskog rata izrazio nacionalistički general Millan Astray čuvenim uzvikom "Smrt intelektualcima" a i općenito: "Živjela smrt!"
Taj falangistički usklik najmanje je bio dekorativne naravi. I te kako se primjenjivao u praksi.
U starom Splitu kad bi netko "upao" u polje i pobrao voće uobičajeno je bilo kazati: "Opet studenti!" Jer sami po sebi oni su bila neka inkarnacija uzaludnog trošenja vremena pa tako i nerda. A odatle do "štetočinjstva" samo je korak.
Zašto sve to spominjem ?
Zato što su studenti uglavnom uvijek bili određeni neorganiziranošću ("razbarušenost") koja ih je koštala nemogućnosti artikuliranja i obrane svojih interesa - pa je pravo ugodno iznenađenje da su se na Zagrebačkom sveučilištu uspjeli objediniti oko problema povećanja školarina u slijedećoj akademskoj godini. Radi se, naravno, o već famoznoj izvanrednoj sjednici Senata Zagrebačkog sveučilišta. Taj veto je zaustavio stvari na neko vrijeme. Ali čak nije to najbitnije koliko je bitno da studenti počinju organizirano braniti svoje interese.
Jasno da se antiintelektualizam i politički nazori opskurnog generala Astraya ne mogu pripisati ljudima koji vode Zagrebačko Sveučilište a koji su i sami vrhunski intelektualci. Ali, zaista, treba pomoći i drugima da to (i formalno) postanu. Ponekad su kočnice ostvarenju te zadaće dolazile i s najneočekivanijih mjesta.Uostalom, čemu različitost od Sveučilišta do Sveučilišta kod nas ?
Studenti su se znali i žestoko pobuniti. Znali su utjecati odsudno i na neke povijesne tijekove.
A stvar je jednostavno u tome da ih se uvaži.
Što danas znače studentske vođe iz 1968. godine ? U čijim ušima zvone još uvijek imena Rudija Dutschkea i Daniel Cohn Bendita i mijenja li išta na stvari činjenica što neke od njih danas možete nači u redovima zastupnika Europskog parlamenta ? Sjeća li se itko "pobune" profila RAF-ovaca Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin - koje je teško povezati sa "studentskim buntom" ali su bili dio opće klima i rađanja straha od terorizma. To je bila godina u kojoj u kojoj su ubijeni Martin Luter King i Robert Kennedy. Vijetnamski rat je donio pokolj u My Laiu (ubijeno 507 ljudi od kojih su 246 bila djeca). To je i godina pokolja u Ciudad de Mexicu kada su meksička vojska i policija masakrirali (mitraljirali) stotine studenata ("matanza de Tlatelolco). To se desilo na "Trgu tri kulture" ! Opet je "kultura" bila zalivena krvlju - o čemu je izvrsno pisala, jer je i sama bila tamo, Oriana Fallaci. To se desilo 2. listopada 1968.g. - svega deset dana prije otvorenja 19. Olimpijskih igara u Mexicu.
A ja se još jasno sjećam kako smo s oduševljenjem dočekali našu izvanrednu Đuku Bjedov na Splitskoj rivi. Cijeli grad bio je tamo !
Godinu dana ranije u Boliviji je bio ubijen Ernesto Guevara de la Sena. Mladalačka ikona novijeg doba - famozni COMANDANTE CHE.
I kakve sve to veze ima sa izvanrednom sjednicom Senata Zagrebačkog sveučilišta ?
Nikakve !
Ali ipak nije barem loše ponekad razmisliti o društvenoj ulozi studenata, nužnosti njihovog uvažavanja i razumijevanja jer oni su jedina prava šansa ovog društva - jer su potencijalni "nositelji znanja". A to je ono što nam treba više od svega. Ne samo zato što će nam donijeti razvoj i prosperitet nego zato što moramo istinski držati do sebe i sudbine kojoj Hrvatska neumitno ide ususret a zove se Europska Unija !
|
