četvrtak, 19.01.2017.
suzama l'epim tapete vol.894
...stol je bio spreman...
Za tu sam prigodu dan ranije kupila stolnjak..
Sve sam servirala, pripremila i bacila se na sredjivanje sebe..
"Ma dobro ce biti sve" uvjeravala sam samu sebe.
Vrlo neuvjerljivo.
Tusnula sam se, nasminkala i krenula s oblacenjem.
Odlucila sam se za crne tajice i srebrnu haljinicu kratkih rukava.
Ne prenapadno a opet ne preobicno.
Natocila sam si ni sama ne znam koje pice taj dan i sjela pred tv.
Vrijeme je prolazilo..
Sedam...
Osam...
Devet....
Od Toma ni traga ni glasa.
Bilo je 9.30 kad sam odlucila nazvati.
Javio se odmah.
"Gdje si?" upitala sam razdrazljivo.
"Evo me"odgovorio je uz grohotan smijeh.
"Dobro KOGA ti zajebavas?" casa mi se prelila
"Tebe"odgovorio te i dalje se smijuci
...jedna je recenica vodila drugoj i u tren oka smo se isvadjali krvnicki uz obostrano poklapanje slusalice...
Ono sto u tom trenu ja nisam znala je, da je Tom u tom nasem razgovoru bio ispred moje zgrade.
Ja sam ustala sa trosjeda i sjela za stol.
Mesna se struca od cekanja isusila...
Kolaci su bili ...onako..nisam bila zadovoljna...no, nije mi bilo bitno.
Bila sam prazna...
Utjehu sam nasla u francuskoj.
Uvijek dobra.
Uvijek utjesi.
Nepogresivo.
Ustala sam od stola kad me najednom uhvatila zimica.
Najednom me obuhvatio takav val hladnoce da sam se zestoko stresla.
Los osjecaj.
Leden.
Prazan.
Kao zombi sam se dovukla do plisano mekog kucnog ogrtaca, omotala se njime i ponovo se kao vreca obrusila na trosjed.
Gledala sam u tv ali nisam vidjela nista.
Sjedila sam tako neko vrijeme a onda ponovo uzela mobitel u ruku i okrenula Tomov broj.
Javio se iste sekunde.
"Gdje si?"upitala sam nekako bezizrazajno.
"Tu sam na jednom parkingu u tvom kvartu" rekao je potom.
"Sta radis na parkingu?" pitala sam zacudjeno
"Sjedim u autu i razmisljam zasto ti to radim" rekao je gotovo tuzno.
"Nemoj vise razmisljati nego dodji"odvratila sam a on mi odgovorio..
"Da, evo doci cu. Neke se stvari moraju rijesiti face 2face"
...10min kasnije pokucao mi je na vrata...
- 04:13 -
