srijeda, 17.08.2016.
suzama l'epim tapete vol.833
...nisam OPET prestala pisati...
No...zadnjih dana je užas pakao pa nisam baš za šeranje uokolo.
razlog...osim plaće za koju i ptice već na grani pjevaju i rugaju mi se, je naravno tata...
KAže Louise Hay da se ne smije ružno govoriti o drugima.
Mhm.
Da, tata...onaj divni SEBIČNJAK..
No da...
ukratko...za pet minuta trebam sjesti u auto kome sam dala iščupati suvozačevo sjedalo kako bi tata imao kud s nogom ali eto na to mjesto sam na jedvite jade uspjela ugurati unajmljena invalidska kolica...otići po dragog i suosjećajnog tatu, strpati njega i tetku u auto, odvesti ih do Heinzelove na pregled u pet kod nebeski poznatog doktora dijabetologa kako tata kaže "poznatog u našim krugovima" a za njega je čuo tek u nedjelju i na moj nagovor....o da, na moj...TUKA
Naime to mi prvo ispada kao dijebetološka poliklinika a tip je do penzije radio u Vuk Vrhovcu koji tata štuje(ali o tome kasnije) pa sam dala tati broj telefona i rekla mu nek pita bi li cjenjeni sjeo kod mene u auto, da ga odvezem do bjelovara i nazad i da baci oko na nogu i da napokon tati netko iz jebenog ZNANSTVENOG Vuka kaže da treba odrezati nogu.
Cijenjenji nije rekao cijenu tati nego je naručio da ga ja nazovem.
Kad sam čula 5000 kuna da on cijeni svoja 3,5 sata života, unatoč tatinom negodovanju rekla sam NE! NEMA ŠANSE!!!!!
I iako je pokazao svu svoju gramzljivost u tom trenu tata ga i dalje puši i želi do njega...
Tako sam kao svaka dobra i GLUPA NAIVKA rasturila auto, unajmila kolica i idem preći 380 km u par sati ne bih li usrećila taticu...
..prošlo pet minuta...
- 12:44 -
