ponedjeljak, 13.06.2016.
suzama l'epim tapete vol.798
...VIŠE NIŠTA NE ZNAM...
...za razliku od inače kad sva mudrost ovog svijeta teče mojim venama 
ne znam niti od kuda početi...ali garantiram jedno..
...ovo će da bidne jedan veriiii konfuzni post...
Ima tomu razloga..jedan od njih je i taj sto od jutra rana teče alkohol mojim venama.
oooo, da...alkohol...
"malo" mi se skupilo...
..pms me drma...to nije uopće poželjno NIKADA...
Ali da me drma...drma me....TRESE me na najžešće...
Kako rekoh...tata je u bolnici pa sam odjurila u subotu ranom zorom do Bjelovara.
Einy ima nekih problema sa dugim vožnjama.
Stalno hiperventilira čim shvati da će se duže voziti.
Probavala sam svašta i razmišljala o svim mogućim i nemogućim varijantama kako mu pomoći.
I dan danas se vozim kad idemo do Bjelovara sa svim otvorenim prozorima jer on toliko dahće da to nije za ljude za slušati.
Mislila sam da ga hvata klaustrofobija jer je u gepeku pa bočno nema prozore..
...nakon sto se povrijedio dopustila sam mu da se vozi na stražnjoj klupi misleći da će to ako ne riješiti bar malo umanjiti njegovo dahtanje...
nije.
i tako u subotu u 6:30 so krenuli iz Zagreba.
Rekla sam "u zoru" jer subotom si obično dopustim malo dužeg spavanja. Ovaj puta sam ustala baš kao i svaki radni dan...5:50.
Kad sam otvorila auto obuzela me hladnoća.
Baš je bilo brrrrrrrr.....
"Nema veze" pomislila sam "bar njemu neće biti vruće pa neće dahtati"...je...a-haaaaa 
Vozili smo se PUNIH 10 minuta, nismo stiglai niti izaći iz Zagreba a Einy je izdahtavao svoju dušu na stražnjem sjedištu.
Katastrofa!!!!
Stala sam sa strane na žitnjaku i pustila ga van.
Sekunde čim je izašao van prestao je dahtati kao da se ništa nije desilo.
Ja sam kipila...
...bjesnila...
Sve dok...nisam pukla na dijelove...
Srušila sam se kao kula od karata i počela jecati.
bili su to oni isti neartikulirani glasovi koji su me pratili prošlu jesen kad je bio onaj "događaj" s tetkom i Sedadom i propalim putem u Njemačku...
Jecala sam...
Zavijala...
Pokušavala sam suspregnuti suze dok ne dođem do auta ali mi niej pošlo za rukom..
Einy me šutke slijedio.
Kad smo napokon došli u auto..ja se nisam zaustavljala...
Nisam mogla...
Suze su mi maglile pogled i razmišljala sam je li uopće pametno voziti u ovakvom stanju.
Nije me bilo briga...
Sve mi se posložilo...
Tata...moj vlastiti život...nepostojanje istog...sav jad i bujica toga nečega divljeg ranjenog bujala je iz mene...
Einyevo dahtanje je bilo samo okidač.
Suze su mi grijale obraze i padale mi u krilo.
Opet sam se upitala valja li uopće ovako ići na autoput?
Odgovor je opet bio isti.
BOLI ME KURAC!!!
Samo sam zamolila Boga jednu stvar...ako se sudarim ili sletim ili nešto...samo nek umrem na licu mjesta jer sam sama i NITKO mi nikad ne može pomoći..niti će...
A Einy?
Einy je zalegao i šutio.
Nije bilo dahtanja...
Smirila sam se na nekih pola puta do Bjelovara..nakon nekih pola sata zavijanja..urlikanja i plakanja.
Pogledala sam se u ogledalo i sjetila susjede od prije 20 godina koja bi mi znala reći "Ajoj, pa ti kad plačeš tebi oči budu još samo veće od ovoga koliko su velika! Pa kako je to moguće?"
Tužno sam se nasmijala sama sebi i bacila oko na stražnju klupu.
...Einy je spavao snom pravednika...
- 08:50 -
