nedjelja, 05.06.2016.
suzama l'epim tapete vol.796
...shef u ovo doba? wtf?...
"Da?" javila sam se misleći ŠTA se to moglo sad desiti da ne može pričekati do jutra..
"Znate, Mala Li" krenuo je "ovdje su ljudi jaaakkkooo zločesti"
"Mhm?" bila je moja reakcija
"Vi možete psa dovesti povremeno ali to nikako ne bi smjelo biti za stalo, jer znate, ustvari ne znate kakvi su ljudi" nastavio je preko drugih iznositi svoje mišljenje u potpunosti različito od onog što je izjavio par sati ranije
"pa nisam ni mislila ja njega dovoditi stalno" u prvi mah sam bila zbunjena. I pozivom. I temom. I "zlim" ljudima "sutra ide na kontrolno previjanje pa možda nakon toga neće imati zavoj" odgovorila sam.
Iskreno.
Naivno.
Nakon završetka razgovora ništa mi nije bilo jasno.
O čemu se radi tu u cijeloj priči uopće?
Znam da je u toj poslovnoj zgradi di smo jedan pas koji dolazi svakodnevno na posao.
Bilo je pobune neke oko toga od vlasnika zgrade u početku, no na kraju se sve stišalo i pas dolazi s vlasnicom svaki dan na posao.
Istina, u jednom sam trenu pomislila kako bi bilo cool kad bi Einy mogao samnom na posao svaki dan, ali kako realno znam da je to jeko veliki zalogaj za prožvakati nisam o tome dalje razmišljala.
Uopće.
Iako sam fanatični vlasnik psa, jer ipak on je moja beba, moje dijete, moj potomak...moje SVE, opet s druge strane ne volim nametati te svoje stavove drugima.
Povrijedi me svako malo odnos nekih mojih frendova koji me poznaju a ustvari kurca ne znaju o meni kad izjave nešto tip "Došao bih k tebi ali kad ti je tamo Einy" ali sad da namećem svog ljubimca na posao i da napravim ultimatum toga tipa "Ili dolazimo nas oboje ili ja ne dolazim na posao" to mi ne pada na pamet.
Niti u ludilu.
Ja stvarno znam i svjesna sam svojih granica i ograničenja.
I to predobro.
Ponekad si ih i sama nabijam i previše.
Kopkao me taj poziv...
Toliko me kopkao da sam se u tri ujutro probudila i više nisam mogla do jutra zaspati.
Malo bih kao usnula i onda se probudila i pogledala na sat. Bilo je petnaestak minuta više nego maločas.
I tako u krug do pola šest kad sam ustala.
"Pa pizda mu mile materine!!!!" siktala sam u sebi misleći na shefa.
Bila sam BIJESNA neispavana, ali nikako ne pospana...
Nakon jutarnje šetnje, popila sam kavu i došla na posao netom prije 7.
Shef se pojavio u 7:20.
"Pa poranili ste? Burna noć?" pokušavao se našaliti kad je ulazio u ured.
Suzdržano sam ga pogledala i odvratila "Ne, isam mogla spavati. Brige me more, između svega i onaj naš nazgovor od sinoć"
"Da?" začuđeno me pogledao sa poluosmjehom na licu.
"Da" odgovorila sam i nastavila "Zar Vi stvarno mislite da s toliko godina nisam provjerila smiju li psi u zgradu, i TKO se to molim Vas lijepo buni i radi probleme? Jeste li tom "nekom" možda napomenuli da Vam izmjeni prozor koji samo da Vam staklo ne padne nekom od radnika na glavu ako je to u njihovoj nadležnosti održavanja zgrade?" držala sam se te njegove klimave priče koja ne pije vodu o "zlim ljudima" ispipavajući koliko će trebati da sam sebe oda.
"Pa ne mogu se ja s njima svađati ja tu mislim biti još puno godina" krenuo se braniti "Zašto im Vi ne kažete za prozor?" pokušavao je prebaciti fokus teme na prozor.
"Šta? JA da stalno rješavam VAŠ prljavi posao? NEMA ŠANSE!" već sam pomalo povisila glas "Inače ZNAM da postoji pas koji ide u zgradu SVAKI DAN uostalom za ovih sam par dana Vas pitala i odobrili ste, ŠTA se sad to odjednom tako jaaaaakkkoooooo desilo?"
Da su u tom trenu pogledi mogli ubijati shefu bi se glava kotrljala tepisonom...
"Znate" zamucao se "ja plaćam režije po članovima koji dolaze na posao. Da pas dolazi na posao on je isto član jer koristi lift"....
...e TU sam ga čekala...nikakvi "zli ljudi" ni prigovori niti išta nego on, njegova zloća i komuniciranje kroz druge...
"Molim?" pogledala sam ga ispod obrva "završili smo tu temu i nećemo o tome više NIKAD razgovarati" odgovorila sam mirno i okrenula mu leđa nakon što je on u istoj sekundi otpuzao u svoj u red.
Zmijurina jedna pokvarena.
Nikad ne kaže ništa direktno čovjeku nego uvijek koristi druge.
NAjgori od vrste.
...kipila sam...
OKO 9 se pojavila kolegica na posao.
Biciklom koji parkira kod jednog praznog radnog stola u uredu.
Svaki dan dok ne pada kiša.
Malo je falilo da pokucam shefu na vrata i priupitam ga plaća li lift za njen bicikl?
Za koleginu ženu koja dolazi unazad 10 dana kod nas u ured raditi jer joj smetaju djeca doma?
Iz mene je sukljalo...na sve strane...ali sam odlučila prigristi.
Zanimljivo, kolegica nije ni upitala gdje je Einy.
Mhmmm......
Ljudi su zli.
Istina. Jesu. Ali ja ću se i dalje iznenađivati sa ovakvim scenama, sa zakulisnim igricama jer nisam takva.
Ne želim polaziti od pretpostavke kako su ljudi zli.
I dalje ću padati, lomiti se jer ću uvijek dati ljudima šansu da me zajebu.
Oni koji će ju iskoristiti i njima ću dati još jednu šansu.
Nakon drugog udarca su za mene MRTVI.
Baš kao i shef.
Trebalo je tri dana da se scooliram i da ga napokon pogledam u oči.
Ljude koje ne mogu organski podnjeti a još nisam u "zenu" ne gledam u oči.
Jer mi se gade.
ne volim tu prazninu koja se skriva iza njihovih očiju.
Prazninu gdje bi trebala duša biti...
Srećom sam baš taj dan otišla na yogu po prvi puta. I kad sam izašla van nakon vježbanja, osjećala sam se tako lako...
Tako prazno...
...tako spokojno...
- 09:50 -
