četvrtak, 16.07.2015.
suzama l'epim tapete vol.714
....crv je kopao i kopao...
smjestio se fino u mojoj podsvijesti.
Svakim novim dolaskom na gradilište počela sam promatrati Sedada drugim očima.
Očima sumnje.
Očima provjere.
Očima pitanja.
On se i dalje nije mijenjao.
I dalje je bio smiren i staložen i odolijevao mojim očima i upitima moje nutrine.
I dalje me smirivao.
A ja sam promatrala i vodila unutarnju bitku.
"Dobro jel mi to treba?" bilo je glavno pitanje "uostalom hoće li to funkcionirati?"
Znam kako je to kad je neka razlika u igri, bilo intelektualna, bilo "klasna". Nikad nisam gledala na to niti se obazirala na isto.
A da ne govorim o tome da nemam neko prepotentno visoko mišljenje o sebi, izobrazbi i ostalome, no dotadašnje iskustvo je pokazalo sve suprotno.
Uvijek fijasko.
Uvijek bi se u takvim situacijama sjetila one davne stare serije "Sestre" gdje najmlađa, najambicioznija voli tipa koji drži ribarnicu ili nešto tako.
Ljubav im je zbog razlika u poslu uvijek bila na vagi.
Uvijek je bilo teško.
Ja jednostavno nisam htjela da mi bude teško.
Ne. Radije ću biti sama.
Dosta mi je toga.
Ne mogu, nemam snage...
Uvjeravala sam se u to danima ali mi je u glavi tutnjalo ono "Da je pametna zaskočila bi Sedada" i rovarilo...
Jedan dan sam sva unezvjerena nazvala frendicu "Znaš šta? E, "bo i tebe i tvog dragog, sad stalno razmišljam o Sedadu!Poludit ću!"
..ona se samo zvonko nasmijala...
- 10:10 -
