ponedjeljak, 13.04.2015.
suzama l'epim tapete vol.689
...veselim se malim sitnicama...
Stvarno, nije za vjerovati čemu se veselim!
Ovaj je puta bila vatrica u igri 
...izašlo je na vidjelo sve...pa ja jesam ipak vatreni znak, šta ne?
"Seka, radit ćemo roštilj" rekla je tetka jedan petak "tata će biti na previjanju pa ga budeš ti napravila kad dođeš" nastavila je.
"Nema problema!" odgovorila sam "samo ako možeš" zaustila sam a tetka me prekinula "ne znam ja to ništa, budeš sama"
Cijelo vrijeme, već godinama, tajo radi roštilj.
Šta jest, jest, taji to baš i ne ide pretjerano od ruke.
Mislim, ne želim biti krivo shvaćena, pojedemo mi uvijek sve do zadnjeg zalogajčića, no uvijek je to nekako "prestrašeno" meso. lagano čađavo i uvijek je neki problem sa ugljenom.
Puno sam puta govorila taji "Tajo, Kenny stavi dvije cigle i rešetku na to i eto ti roštilja!
Drva, hvala Bogu imaš, pa daj probaj bar jednom napraviti takav roštilj!"
No, nisam naišla na odaziv.
No, te subote je došlo mojih pet minuta slave!!!!
Jaooooo sreće!!!!
Prvo je trebalo roštilj "sazidati".
Koristila sam se punom opekom od porušene stare kuće i "sazidala" ognjište roštilja.
A onda je krenula vatrica...
Nikad u svom životu koliko god da to čudno zvučalo, nisam palila vatru na otvorenom.
Tetka je pripremila treščice, j asam ih pomiješala sa komadima papira i krenulo je....vatricaaaaaaa!!!!
Bila sam happy kao malo dijete!!!!!!!
Dok je vatrica pucketala podigla sam pogled.
Naime, radila sam roštilj ispod oraha "valjda neću i orah zapaliti" nasmijala sam se sama sebi u bradu.
Vjetar je puhao, trijeske sugorile i došli su na red malo ozbiljniji komadi drveta.
"Aaaaa kad će ti to izgoriti, pa mi ćemo ručati u pet!" bila je nestrpljiva tetka
"Pa lijepo sam ti pokušala reći d ati pripremu napraviš, ali nisi me htjela saslušati"odgovorila sam "uostalom, prigrizi nešto da ne budeš gladna." odvratila sam
"A neću, pa da si pokvarim roštilj" rekla je i nastavila povremeno gunđati si u bradu.
Ja se nisam dala smesti.
Drvo je polako pretvaralo se u ugljen i bila sam ponosna na sebe. "e, još da je i šljunka na dnu roštilja" govorila sam sama sebi "pa gdje bi mi bio kraj?"
Einy je cijelo vrijeme okupirao tetku lopticom.
Nije joj bilo lako.
S jedne je strane pokušavala ubrzati mene i moj roštilj krišom mi gurajući gotovi uglen među moje remek djelo, a s druge je bacala Einyu lopticu koji se nikako nije umarao.
Štoviše, kad bi stala, on bi "prigovarao" na sebi svojstven način, cviljuganjem..
Ugljen je napravljen, krenulo je pečenje....
MMMmmmmmmmmm...
kakvi su to bili mirisiiiiiiii.....
kakvo je to bilo sočno meseko...kao putrić!
Bilo kako bilo, završili smo tek oko tri sata.
U međuvremenu sam otkrila i ljubav ka cjepanju
...ali kad smo napokon sjeli za stol.....nitko sretniji od tetke i mene!
- 15:12 -
