Imam priliku jedno vrijeme boraviti na poluotoku Pelješcu, točnije u jednom od kampova u Vignju koji nije isključivo surferski, ali gotovo svaki korisnik kampa jest surfer neke vrste (ne znam zna li to itko ovdje, ali prošao sam osnovni windsurferski tečaj u Vasilikiju, Grčka; međutim, surfer sam više izgledom i životnim stilom nego praktično). Kako još uvijek radim „od kuće“, trebalo je iskoristiti priliku pa se barem u pauzama rashladiti u moru, pogotovo u ovo vrijeme ekstremnih vrućina. No, kada sam već ovdje, trebalo je također provjeriti što se nudi od planina. Čak i da me toliko ne interesiraju planine, teško bi bilo previdjeti Mons Viperu iliti Zmijino brdo koje se nadvilo nad Orebić/Kućište/Viganj.

Moj prvi susret sa Mons Viperom - taman su me oko 6 sati ujutro izbacili iz busa, na mjesto na kojem se ukrcavaju vozila na trajekt za Korčulu

Prije nego krenemo u sam opis ture, bacite oko na jedan izvor informacija koje se mogu u svezi Zmijinog brda naći na Internetu: Prokletstvo Svete Ilije

Zanimljivo se netko zaigrao pa predstavio blog/stranicu kao „vijesti“ za turiste koji se nađu u Kućištu, Nakovani i/ili Vignju. Osim što na ovom brdu, po navodima lokalnog stanovništva, zaista ima dosta zmija, svi životi koji su ovdje izgubljeni vjerojatnije imaju veze sa nepažnjom „planinara“, a ne sa zmijama. Na ovom se brdu također mogu naći čagljevi, mufloni, a ima i (domaćih) konja. Odlazak u krivo vrijeme, kada sunce peče kao nenormalno, a ovdje itekako i ubrzo ujutro počinje ljudsko pečenje, uzimanje premalo tekućine sa sobom ili pak skretanje sa službenih staza te divljanje pri kraju puta, kada počnu stijene – to su vjerojatniji razlozi zašto bi netko ovdje mogao poginuti. No, to je tako gotovo sa svakom planinom uz more, u kršu, u stijenama, u vrijeme ljetnih temperatura i pasjih vrućina.


Kako bi izbjegli vrućinu koliko god možemo, krenuli smo s našim pohodom u 4:00 ujutro. Mrak je još obavijao Viganj, a izvori svjetla bili su sjajna Korčula u daljini s druge strane zaljeva te Mjesec koji je bio gotovo pun. Čeone su lampe bile spremne čim smo se odmaknuli sa asfalta. Došli smo do groblja iznad Kućišta/Vignja te smo počašćeni (ili je to bio pokušaj zastrašivanja?) simfonijom čagljeva koji su počeli zborski zavijati u šumi iznad nas. Pogledi su bili upereni prema smjeru dolaska pjevača, a grobovi i križevi u mraku pojačavali su nelagodu. Ipak, imam već nekih iskustava sa životinjama koje nam testiraju živce i predanost cilju dolaska na vrh te odmahujem rukom i nastavljamo dalje. Ispalo je da je mojoj suputnici ispražnjena baterija na čeonoj lampi te sam krenuo prvi.
Tako to izgleda u mraku

Korčula s druge strane

Bilo je ugodno hodati na hladnijoj temperaturi, ali uskoro je počelo znojenje koje se ovdje nikako ne može izbjeći. Primijetim to svako jutro kad trčim. Iako je rano i hladnije, asfalt se ne može ohladiti do kraja pa uskoro počinje vrućina. U šumi i na stijenama to se osjeća u manjoj mjeri, ali osjeća se.
Teško se oduprijeti porivu da se non stop naslikavaju pogledi jer su zaista prekrasni od samih početaka staze

Nažalost, mobitel ipak radi nešto čudno sa ovim fotografijama/pogledima, ali ovo je prije svitanja

Sunce tek dolazi

Staza je dobro označena te samo treba pratiti oznake. Ima nešto sitno pentranja po stijenama kojih 40 minuta od početka staze, ali sve je to minimalno. Staza dopušta postepeno zagrijavanje i nije ništa ekstremno.
Uskoro dolazimo do mjesta koje često dolje iz mora gledamo kad se kupamo - ako se dobro pogleda, iz Vignja se može vidjeti ova stijena na kojoj se vijori zastava

Razdanilo se, ali afrička pustinjska prašina čini svoje

Pogledi su svejedno zapanjujući, lijepo je vidjeti otoke i more s planina

Gledanje struja života - by Emina



Križanje puteva - dan ranije smo moja suputnica i ja išli biciklom do samostana Gospe od Anđela koji se nalazi iznad Orebića, u blizini kojeg počinje staza za Sv. Iliju (najviši vrh Zmijinog brda, ali i Pelješca općenito). Konoba Panorama ovdje je na taktičkom mjestu te smo morali iskoristiti priliku i popiti jedno pivo s pogledom. Dan ranije smo takoreći izvidjeli situaciju pa se čak i po jednoj od "singlica" (single track staza, za mene je to uski planinarski put, ali me traileri i ostali trkači polako indoktriniraju sa svojim terminima) biciklima strmospustili do Vignja. Ne preferiram vožnje biciklom po planinarskim stazama, ali ovo je bilo divlje i zabavno! Na ovom križanju se susreću putevi

Planinarske oznake s pogledom

U zagrljaju planina - pogled prema Vignju

Staza vodi zaobilazno oko obližnjeg vrha, a uskoro prolazimo kroz kratki* sipar

Zanimljiva ritualna mjesta na ulazu u borovu šumicu

Uskoro nas i s jedne i s druge strane okružuju ovakvi prizori

Osim samog dolaska na vrh i pogleda koji vas tamo čekaju, ova borova šumica bez konkurencije je najljepši dio ovog planinarskog puta. Sunce još nije svoj utjecaj prelilo s ove strane planine, ali čak i da jest, ova šumica bi vam dala toliko potreban i ugodan hlad. Nabiranje metara nadmorske visine ovdje nakratko prestaje te treba jedno vrijeme hodati kroz šumicu, a onda kreće lagani uspon.
Ovdje ima i muflona - znaju oni gdje je lijepo

Ovim zagađivačima mora se priznati da su uporni u svojem naumu zagađivanja prirode, međutim je li moguće da je ovo ostavljeno za žedne konje?

Sad ćemo malo stati jer slijedi jedna neuobičajena epizoda u kojoj alfa mužjak konj tjera planinare sa staze kako bi njegovo krdo moglo sigurno proći. Konji mi se čine kao bezopasne i mile životinje općenito (iako uzmimo to sa rezervom jer nikad nisam vidio ljutog konja) pa nisam ni ovaj događaj doživio onako kako sam možda trebao. Naime, moja suputnica i ja smo već ranije čuli zvono i udarce kopita, a onda smo ih i ugledali na stazi. Gledali smo se oči u oči. Ja sam se automatski sklonio iza drva uz put, a učinila je to i moja suputnica. Međutim, smeđi alfa konj smatrao je kako to nije dovoljno i krenuo je na nas, prateći nas oko drva. Moja suputnica, šaptačica/urlačica konjima preuzela je situaciju u svoje ruke te je počela vikati na alfa konja i mahati planinarskim štapovima. Smeđko se na trenutak zaustavio, gledao je zbunjeno, ali nije odustajao te smo mi krenuli polako unatraške. Pratio nas je, a u jednom trenutku smo čak i potrčali. Osjećao sam konjski zadah za vratom. Izgleda da je u jednom trenutku ipak zaključio da smo se dovoljno udaljili od staze te su njegovi sigurno prošli, a on za njima. Malo nas je otjerao u gustiš, ali vidjelo se da ni njemu taj teren baš previše ne odgovora - velik je i granje je pucalo pod kopitima. Ispričavam se što nemam nikakve fotografije konja, ali sve te situacije su napete i brzo prolaze pa onda nemam vremena vaditi mobitel iz džepa. Trebalo bi ozbiljno razmisliti o GoPro-u.
Još malo uspona pa se polako nazire i kraj šume i zaklona te dolazimo do planinarskog doma Sv. Ilija. Čitam sad na Internetu da se ključ od doma nalazi u PD Sveti Ilija iz Orebića, ali nije to toliko bitno. Dosta mi je teško zamisliti da ovaj dom može biti funkcionalan u onom smislu u kojem ga izletnici obično zamišljaju - red hrane, red pića, vesele planinarke i društvo brkatih mladića. Možda za prespavati kao doživljaj sam za sebe, ali ne vidim za što bi točno ovaj dom bio i uporište pa pretpostavljam da se ovdje entuzijasti okupe i vesele. Svaka veselica je ionako bolja u planini, ne?

Zaključana vrata planinarskog doma :)

Pogled prema našem smjeru dolaska

Planinska idila - by Emina

Na planinarskom domu piše da do vrha imamo 20 minuta (možda piše 25, ali je druga brojka na kamenu jako izlizana - dva sata ne mogu biti pa pretpostavljam da je ili 20 ili 25 min). Nakratko odmaramo noge, pijemo tekućine te krećemo dalje. Uvijek se lako prepozna da se približavate vrhu neke planine jer se vegetacija mijenja, a u ovom slučaju to znači da stijene postaju češće i veće.
Približavanje vrhu, a ne izostaju ni pogledi

Naše polazište izgleda sve dalje i dalje

Pogled na drugu stranu. Ako se ne varam, Hvar

Još jedno vrijeme staza vijuga i ide gore-dolje te sam pomislio u jednom trenutku: "Ovaj Sveti Ilija se stvarno ne da, batrga se i izmiče unatoč našim marširajućim gojzericama i patikama...", ali onda je došao i taj trenutak.
Sv. Ilija, Zmijino brdo, 961 mnv

Nastavak Pelješca - nastavak hrpta pelješkog zmaja

Eminina uređena verzija ukroćenog pelješkog zmaja

Još malo prašnjavih verzija - kako je jedna kolegica s posla rekla: izgleda kao da nije sa Zemlje. I nije. Iskustva na planini posebna su iskustva. Svi koji nisu probali, trebali bi!

Dalje od ovoga ne ide - tamo u daljini, dolje, čeka nas naš kamp

Grudi tete zmije - opet, ako se ne varam, mislim da su to impozantni vrhovi koji se vide iz Orebića

Na vrhu, pod utjecajem čarolije ovog mjesta, oko 7:00 doručkujemo sendviče iz ruksaka i to sa pogledom. Udaram žig u dnevnik HPO-a jer ni sam nisam siguran kad ću ovdje biti sljedeći put, a nije nit loše imati jednu točku na dubrovačkom području u dnevniku. Ne pratim to baš previše, ali moguće je da nit neka medalja nije daleko... lijepo je to, ali ova jutra, ova iskustva... znao sam čuti u Istri pitanje: "Ki to more platit?" Bez previše popovanja jer svi ljudi rade što žele i troše vrijeme na stvari koje njih vesele, ali iskustva na planini nitko ne može platiti. Ničim. Drago mi je ponekad svjedočiti određenim stvarima i iskustvima koje novac ne može platiti. Vaše (trenirane ili ne) noge i dobra volja. To je sve.



Pri povratku opet se otvaraju pogledi. Na križanju u idiličnoj borovoj šumici odabiremo put direktno za Viganj kako bi od ovog našeg pohoda učinili kružnu stazu. Fotka sa spuštanja (by Emina)

Spuštamo se u smjeru, rekao bih, Nakovane, ali to ionako tek kasnije saznajem. Zapravo samo pratimo planinarsku stazu koja u jednom trenutku prolazi pokraj ranča, a onda se spušta do okretišta Pišćet gdje se nalazi čeka i jedno pojilište na koje čeka gleda (ništa to meni ne izgleda fer - kad već loviš onda lovi, a ne te "zasjeda" taktike)

Zanimljivo je da nas je, umjesto uspona kako to obično biva, više od svega umorio dugi makadamski put koji je vijugao među brdima prema Vignju. Uzgred, dosta je loše označena ta makadamska cesta od okretišta Pišćet prema spuštanju (magarečoj stazi) za Viganj. No, treba samo pratiti cestu i doći ćete do cilja, iako će vam se nekad činiti da ne napredujete. Tu negdje ukazala nam se i prva i ujedno jedina "vipera" na putu. Glava i gornji* dio bili su joj zeleni, a ostatak tijela siv. Čim smo joj se dovoljno približili, brzo je pobjegla u grmlje. Osobno sam zahvalan da je ovo jedini susret sa zmijama na Zmijinom brdu. Bilo je određenih šuškanja u grmlju, ali vizualnog kontakta do ovog trenutka nije bilo.
Počinje spuštanje "simo-tamo" po magarečem putu, prema Vignju

Čim smo dotaknuli asfalt iznad i na pitomom putu za Viganj, moja suputnica skinula je gojzerice koje su je prilično mučile i tiskale dobrim dijelom spuštanja. Što se mene tiče, obavio sam ovaj uspon u Salomon patikama u kojima sam trčao Učka trail i bilo mi je čisto ugodno. Tako smo mi, ona u japankama, a ja sa štapovima sada stavljenima na ruksak, uhodali pobjedonosno u kamp.
A šta je planinar bez dobre spize? U pripremi dinstani krumpir, batat i luk te puno slasne salate

Aktivno smo hodali 5 i pol sati (sveukupno utrošeno vrijeme na turu: od 4:00 [pokret] do 11:30 [povratak]) te smo iza sebe ostavili 17 km lijepih planinarskih staza. Zahvaljujem se Emini što je pošla sa mnom na ovaj pothvat. Sjetilo me to na sada već davno vrijeme kad smo osvojili svi skupa Vaganski vrh. Treba se vratiti tim vremenima. Volim ljude koji njeguju taj duh za akciju.
Za akciju! Za planinu!
A sada malo odmora do sljedećeg, skorašnjeg pothvata

Oznake: pelješac, viganj, kućište, Zmijino brdo, Mons Vipera, Sv. Ilija

Trebalo se konačno obračunati i sa Žumberkom, a i njegovim najvišim vrhom, koji je ujedno i najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske, Svetom Gerom. Dugo sam čekao na ovaj pohod, dugo se Žumberak održao nepokorenim što je pomalo i čudno budući da se nalazi u relativnoj blizini Varaždina/Zagreba. No, umjesto da se nabrajaju razlozi (izlike) zašto sam dosad bio lijen proučiti obronke i staze Žumberka, krećemo odmah in medias res.

U biti, krećemo odmah sa fotografijama koje su zaobišle prvi dio puta - kroz prekrasnu borovu šumicu, ali i prekrasno blato koje je u ovo vrijeme i na ovim stazama uobičajeni prizor pa se pripremite

Početna točka je selo Sošice do kojih se mora voziti kojih, otprilike, sat vremena+ od Zagreba. Može se možda i brže, ali zadnjih 5-6 kilometara vozi se po vijugavim cestama na čijim se dijelovima automobili teško mimoilaze koliko su uske. Simpatična su to sela iako su, kako bi se reklo jezikom gradskih štakora, bogu iza nogu. U jednom trenutku prolazimo pokraj starijeg čovjeka koji "stišće" bicikl uzbrdo i ima ruksak koji mi izgleda kao neki starinski, kvalitetni planinarski ruksak. U svakom slučaju, drukčiji je od ovih današnjih šarenih, možda je vidio i rat, tko zna? Trgovina je od ovog mjesta udaljena poprilično pa zamišljam što sve od potrepština čovjek prenosi u tom ruksaku. U isto vrijeme razmišljam i o našem komforu - komforu gradskih štakora - gdje kraj zgrade u kojoj živite imate dućan na jedva 10 metara. Sve ima svoju cijenu. O slobodi možda malo kasnije. Ne kasnije u ovom zapisu već kasnije u životu.
Tu je već pobjeda u našim šapama, a prije toga trebalo je malo zalutati jer u jednom trenutku, rekao bih otprilike već dva sata duboko u usponu, staza sa široke šumske i blatne prelazi kroz uski prolaz na livadu - oznake su ili loše ili smo se mi udubili u neku raspravu (ili je u pitanju bio samo dolazak do zraka?) pa smo zalutali...

No, nije to ništa čudno. Svi koji su planinarili sa mnom, intimno planinarili (dakle, gledali me u mojem najranjivijem stanju, a to je upravo kad teren još do kraja ne poznajem), znaju da će se lutanja i manje devijacije s puta uvijek događati. To je dio učenja i istraživanja, to lutanje koje bi neki percipirali kao pogreške. Ne možeš znati pravi put ako barem nisi vidio neki krivi put. Pouke za planinu, ali i za život općenito.
Na završnom dijelu uspona nailazimo i na snijeg koji će se vrlo vjerojatno, zbog viših temperatura, narednih dana rastopiti, ali nema straha jer je za vikend najavljen novi, bijeli pokrivač?!

Dan je oblačan i samo se povremeno, u kratkim intervalima, pokazivalo sunce stoga ni pogledi nisu bili nešto, ali osjećaj je bio dobar. Uvijek je dobar na planini

A evo nas i fizički kod Slovenaca (ili barem onoga što oni misle da je njihovo :P)

Vidi se da je zanimljiva ta priča sa Svetom Gerom, ali zbog manjka znanja (u biti vremena da istražujem) neću toliko ulaziti u dubinu. Ono što je lako za saznati jest da Slovenci ovaj vrh nazivaju Trdinov vrh prema svom književniku Janezu Trdini. Mi bi trebali vrh zvati Sveti Ilija, ali ga zovemo po slovenski Sveta Gera (Jera). Kad imaš dva naroda, imaš gore i dvije crkvice, ali samo jednu vojnu bazu. Vijori se na njoj slovenska zastava ako je to ta građevina za koju sumnjam da jest i ona bi trebala biti pretvorena u planinarski dom? Uglavnom, na vrhu nema pl. kuće ili doma tako da se u ovo zimsko, hladnije vrijeme treba zagrijati na druge načine. Skloniti se od vjetra uvijek može u crkvici Svete Jere, a bilo je tamo osim ždranja i skidanja pred oltarom. Šta bi ovaj drugi bog rekao o tome, nemam pojma, ali znam da bogu planine ne smeta golotinja te da je on, dapače, potiče kad god je to moguće - a moguće je skoro pa uvijek. Treba se voljeti, sebe i druge.
Oblak guta vrh

Vojno zdanje (?) i misteriozna atmosfera, doslovno

Skijaško društvo Gorjanci i frontanje njihovog stvarnog čovjeka - mi smo ovom vrhu dali samo svece i to svece koje nazivamo ženskim imenom :D

Kod vrha nije gužva, ali ljudi ima, kako naših, tako i njihovih. Ugodno iznenađenje su bili biciklisti kojih je bilo jedno 4-5 i fino su po šumskom putu došli do vrha - to je pothvat i sam za sebe, a mogu misliti da im blato na putu nije baš pomoglo...

Najslovenskiji dio vršnog platoa (vrh je u biti blizu one kolibice od smučarskog društva Gorjanci)

Mnoga divna mjesta locirana ovdje - Majka Ivanščica, dragi Kalnik, Klek pa i maćeha Učka... a u daljini me uvijek gleda i doziva Triglav

Jeli smo na slovenskom dijelu - kad možeš kod susjeda malo i to za vrijeme korone, zašto ne?

A ovo je zapravo vrh na kojem se nalazi betonski, geodetski stup na kojeg se nismo penjali zbog jakog vjetra, a i hladnoće. Vraćam se ovdje ako ni zbog čega drugog onda da se popnem gore

Vojno zdanje koje će postati planinarski dom. Nećemo rat, hoćemo ljubav (pivo)!

Sveukupno, ne zadržavamo se dugo na vršnom platou jer je bilo dosta hladno, a i čovjek zagrijan dođe gore pa se hladi pa je prehlada bliže nego ikad. Treba to izbjeći pod svaku cijenu. Pogotovo ovih dana kad je svaka prehlada potencijalna sumnja na... znate šta već. Krećemo prema dolje istim putem, ovaj put pogađamo uski prolaz sa livade na šumski put. No, uskoro skrećemo na stranputicu i dolazimo u veliko, ali stvarno veliko blato za koje će se ispostaviti da prati cijelim putem do dolje. Malo se guramo kroz žbunje kako bi izbjegli najdublje blato, ali jednom kad se naviknete i nije toliko strašno. Uglavnom, iz Sošica postoje barem tri puta do Svete Gere. Jedan koji iz sela vodi prema istoku pa se penje kroz lijepu borovu šumicu (tim putem smo se mi uspinjali), ali je u biti zamišljen da vodi do planinarske kuće Vodice podno Pliješa. Mi smo se u jednom trenutku od tog puta odvojili te nastavili pratiti markacije za Svetu Geru. Ima kojih 8 kilometara od ove točke, ali uglavnom se samo prati šumska cesta po kojoj mogu i biciklisti. Pri povratku, Sošicama prilazimo sa zapadne strane što je suprotno od puta kojim smo obavljali uspon. Ako izuzmete blato, ovaj put silaska mi se čini i kao ljepši put uzlaska. Jednom se mora i ovaj put obići.
Srčeka za Žumberak i Svetu Geru - zaslužili su!

Čuvajte se i hodajte po šumskim/planinarskim stazama, ali i izvan njih ako vas tamo vodi Put ;)

Oznake: Žumberak, Sveta Gera, Trdinov vrh, Sv. Ilija, Slovenci i 'rvati