Imam priliku jedno vrijeme boraviti na poluotoku Pelješcu, točnije u jednom od kampova u Vignju koji nije isključivo surferski, ali gotovo svaki korisnik kampa jest surfer neke vrste (ne znam zna li to itko ovdje, ali prošao sam osnovni windsurferski tečaj u Vasilikiju, Grčka; međutim, surfer sam više izgledom i životnim stilom nego praktično). Kako još uvijek radim „od kuće“, trebalo je iskoristiti priliku pa se barem u pauzama rashladiti u moru, pogotovo u ovo vrijeme ekstremnih vrućina. No, kada sam već ovdje, trebalo je također provjeriti što se nudi od planina. Čak i da me toliko ne interesiraju planine, teško bi bilo previdjeti Mons Viperu iliti Zmijino brdo koje se nadvilo nad Orebić/Kućište/Viganj.

Moj prvi susret sa Mons Viperom - taman su me oko 6 sati ujutro izbacili iz busa, na mjesto na kojem se ukrcavaju vozila na trajekt za Korčulu

Prije nego krenemo u sam opis ture, bacite oko na jedan izvor informacija koje se mogu u svezi Zmijinog brda naći na Internetu: Prokletstvo Svete Ilije

Zanimljivo se netko zaigrao pa predstavio blog/stranicu kao „vijesti“ za turiste koji se nađu u Kućištu, Nakovani i/ili Vignju. Osim što na ovom brdu, po navodima lokalnog stanovništva, zaista ima dosta zmija, svi životi koji su ovdje izgubljeni vjerojatnije imaju veze sa nepažnjom „planinara“, a ne sa zmijama. Na ovom se brdu također mogu naći čagljevi, mufloni, a ima i (domaćih) konja. Odlazak u krivo vrijeme, kada sunce peče kao nenormalno, a ovdje itekako i ubrzo ujutro počinje ljudsko pečenje, uzimanje premalo tekućine sa sobom ili pak skretanje sa službenih staza te divljanje pri kraju puta, kada počnu stijene – to su vjerojatniji razlozi zašto bi netko ovdje mogao poginuti. No, to je tako gotovo sa svakom planinom uz more, u kršu, u stijenama, u vrijeme ljetnih temperatura i pasjih vrućina.


Kako bi izbjegli vrućinu koliko god možemo, krenuli smo s našim pohodom u 4:00 ujutro. Mrak je još obavijao Viganj, a izvori svjetla bili su sjajna Korčula u daljini s druge strane zaljeva te Mjesec koji je bio gotovo pun. Čeone su lampe bile spremne čim smo se odmaknuli sa asfalta. Došli smo do groblja iznad Kućišta/Vignja te smo počašćeni (ili je to bio pokušaj zastrašivanja?) simfonijom čagljeva koji su počeli zborski zavijati u šumi iznad nas. Pogledi su bili upereni prema smjeru dolaska pjevača, a grobovi i križevi u mraku pojačavali su nelagodu. Ipak, imam već nekih iskustava sa životinjama koje nam testiraju živce i predanost cilju dolaska na vrh te odmahujem rukom i nastavljamo dalje. Ispalo je da je mojoj suputnici ispražnjena baterija na čeonoj lampi te sam krenuo prvi.
Tako to izgleda u mraku

Korčula s druge strane

Bilo je ugodno hodati na hladnijoj temperaturi, ali uskoro je počelo znojenje koje se ovdje nikako ne može izbjeći. Primijetim to svako jutro kad trčim. Iako je rano i hladnije, asfalt se ne može ohladiti do kraja pa uskoro počinje vrućina. U šumi i na stijenama to se osjeća u manjoj mjeri, ali osjeća se.
Teško se oduprijeti porivu da se non stop naslikavaju pogledi jer su zaista prekrasni od samih početaka staze

Nažalost, mobitel ipak radi nešto čudno sa ovim fotografijama/pogledima, ali ovo je prije svitanja

Sunce tek dolazi

Staza je dobro označena te samo treba pratiti oznake. Ima nešto sitno pentranja po stijenama kojih 40 minuta od početka staze, ali sve je to minimalno. Staza dopušta postepeno zagrijavanje i nije ništa ekstremno.
Uskoro dolazimo do mjesta koje često dolje iz mora gledamo kad se kupamo - ako se dobro pogleda, iz Vignja se može vidjeti ova stijena na kojoj se vijori zastava

Razdanilo se, ali afrička pustinjska prašina čini svoje

Pogledi su svejedno zapanjujući, lijepo je vidjeti otoke i more s planina

Gledanje struja života - by Emina



Križanje puteva - dan ranije smo moja suputnica i ja išli biciklom do samostana Gospe od Anđela koji se nalazi iznad Orebića, u blizini kojeg počinje staza za Sv. Iliju (najviši vrh Zmijinog brda, ali i Pelješca općenito). Konoba Panorama ovdje je na taktičkom mjestu te smo morali iskoristiti priliku i popiti jedno pivo s pogledom. Dan ranije smo takoreći izvidjeli situaciju pa se čak i po jednoj od "singlica" (single track staza, za mene je to uski planinarski put, ali me traileri i ostali trkači polako indoktriniraju sa svojim terminima) biciklima strmospustili do Vignja. Ne preferiram vožnje biciklom po planinarskim stazama, ali ovo je bilo divlje i zabavno! Na ovom križanju se susreću putevi

Planinarske oznake s pogledom

U zagrljaju planina - pogled prema Vignju

Staza vodi zaobilazno oko obližnjeg vrha, a uskoro prolazimo kroz kratki* sipar

Zanimljiva ritualna mjesta na ulazu u borovu šumicu

Uskoro nas i s jedne i s druge strane okružuju ovakvi prizori

Osim samog dolaska na vrh i pogleda koji vas tamo čekaju, ova borova šumica bez konkurencije je najljepši dio ovog planinarskog puta. Sunce još nije svoj utjecaj prelilo s ove strane planine, ali čak i da jest, ova šumica bi vam dala toliko potreban i ugodan hlad. Nabiranje metara nadmorske visine ovdje nakratko prestaje te treba jedno vrijeme hodati kroz šumicu, a onda kreće lagani uspon.
Ovdje ima i muflona - znaju oni gdje je lijepo

Ovim zagađivačima mora se priznati da su uporni u svojem naumu zagađivanja prirode, međutim je li moguće da je ovo ostavljeno za žedne konje?

Sad ćemo malo stati jer slijedi jedna neuobičajena epizoda u kojoj alfa mužjak konj tjera planinare sa staze kako bi njegovo krdo moglo sigurno proći. Konji mi se čine kao bezopasne i mile životinje općenito (iako uzmimo to sa rezervom jer nikad nisam vidio ljutog konja) pa nisam ni ovaj događaj doživio onako kako sam možda trebao. Naime, moja suputnica i ja smo već ranije čuli zvono i udarce kopita, a onda smo ih i ugledali na stazi. Gledali smo se oči u oči. Ja sam se automatski sklonio iza drva uz put, a učinila je to i moja suputnica. Međutim, smeđi alfa konj smatrao je kako to nije dovoljno i krenuo je na nas, prateći nas oko drva. Moja suputnica, šaptačica/urlačica konjima preuzela je situaciju u svoje ruke te je počela vikati na alfa konja i mahati planinarskim štapovima. Smeđko se na trenutak zaustavio, gledao je zbunjeno, ali nije odustajao te smo mi krenuli polako unatraške. Pratio nas je, a u jednom trenutku smo čak i potrčali. Osjećao sam konjski zadah za vratom. Izgleda da je u jednom trenutku ipak zaključio da smo se dovoljno udaljili od staze te su njegovi sigurno prošli, a on za njima. Malo nas je otjerao u gustiš, ali vidjelo se da ni njemu taj teren baš previše ne odgovora - velik je i granje je pucalo pod kopitima. Ispričavam se što nemam nikakve fotografije konja, ali sve te situacije su napete i brzo prolaze pa onda nemam vremena vaditi mobitel iz džepa. Trebalo bi ozbiljno razmisliti o GoPro-u.
Još malo uspona pa se polako nazire i kraj šume i zaklona te dolazimo do planinarskog doma Sv. Ilija. Čitam sad na Internetu da se ključ od doma nalazi u PD Sveti Ilija iz Orebića, ali nije to toliko bitno. Dosta mi je teško zamisliti da ovaj dom može biti funkcionalan u onom smislu u kojem ga izletnici obično zamišljaju - red hrane, red pića, vesele planinarke i društvo brkatih mladića. Možda za prespavati kao doživljaj sam za sebe, ali ne vidim za što bi točno ovaj dom bio i uporište pa pretpostavljam da se ovdje entuzijasti okupe i vesele. Svaka veselica je ionako bolja u planini, ne?

Zaključana vrata planinarskog doma :)

Pogled prema našem smjeru dolaska

Planinska idila - by Emina

Na planinarskom domu piše da do vrha imamo 20 minuta (možda piše 25, ali je druga brojka na kamenu jako izlizana - dva sata ne mogu biti pa pretpostavljam da je ili 20 ili 25 min). Nakratko odmaramo noge, pijemo tekućine te krećemo dalje. Uvijek se lako prepozna da se približavate vrhu neke planine jer se vegetacija mijenja, a u ovom slučaju to znači da stijene postaju češće i veće.
Približavanje vrhu, a ne izostaju ni pogledi

Naše polazište izgleda sve dalje i dalje

Pogled na drugu stranu. Ako se ne varam, Hvar

Još jedno vrijeme staza vijuga i ide gore-dolje te sam pomislio u jednom trenutku: "Ovaj Sveti Ilija se stvarno ne da, batrga se i izmiče unatoč našim marširajućim gojzericama i patikama...", ali onda je došao i taj trenutak.
Sv. Ilija, Zmijino brdo, 961 mnv

Nastavak Pelješca - nastavak hrpta pelješkog zmaja

Eminina uređena verzija ukroćenog pelješkog zmaja

Još malo prašnjavih verzija - kako je jedna kolegica s posla rekla: izgleda kao da nije sa Zemlje. I nije. Iskustva na planini posebna su iskustva. Svi koji nisu probali, trebali bi!

Dalje od ovoga ne ide - tamo u daljini, dolje, čeka nas naš kamp

Grudi tete zmije - opet, ako se ne varam, mislim da su to impozantni vrhovi koji se vide iz Orebića

Na vrhu, pod utjecajem čarolije ovog mjesta, oko 7:00 doručkujemo sendviče iz ruksaka i to sa pogledom. Udaram žig u dnevnik HPO-a jer ni sam nisam siguran kad ću ovdje biti sljedeći put, a nije nit loše imati jednu točku na dubrovačkom području u dnevniku. Ne pratim to baš previše, ali moguće je da nit neka medalja nije daleko... lijepo je to, ali ova jutra, ova iskustva... znao sam čuti u Istri pitanje: "Ki to more platit?" Bez previše popovanja jer svi ljudi rade što žele i troše vrijeme na stvari koje njih vesele, ali iskustva na planini nitko ne može platiti. Ničim. Drago mi je ponekad svjedočiti određenim stvarima i iskustvima koje novac ne može platiti. Vaše (trenirane ili ne) noge i dobra volja. To je sve.



Pri povratku opet se otvaraju pogledi. Na križanju u idiličnoj borovoj šumici odabiremo put direktno za Viganj kako bi od ovog našeg pohoda učinili kružnu stazu. Fotka sa spuštanja (by Emina)

Spuštamo se u smjeru, rekao bih, Nakovane, ali to ionako tek kasnije saznajem. Zapravo samo pratimo planinarsku stazu koja u jednom trenutku prolazi pokraj ranča, a onda se spušta do okretišta Pišćet gdje se nalazi čeka i jedno pojilište na koje čeka gleda (ništa to meni ne izgleda fer - kad već loviš onda lovi, a ne te "zasjeda" taktike)

Zanimljivo je da nas je, umjesto uspona kako to obično biva, više od svega umorio dugi makadamski put koji je vijugao među brdima prema Vignju. Uzgred, dosta je loše označena ta makadamska cesta od okretišta Pišćet prema spuštanju (magarečoj stazi) za Viganj. No, treba samo pratiti cestu i doći ćete do cilja, iako će vam se nekad činiti da ne napredujete. Tu negdje ukazala nam se i prva i ujedno jedina "vipera" na putu. Glava i gornji* dio bili su joj zeleni, a ostatak tijela siv. Čim smo joj se dovoljno približili, brzo je pobjegla u grmlje. Osobno sam zahvalan da je ovo jedini susret sa zmijama na Zmijinom brdu. Bilo je određenih šuškanja u grmlju, ali vizualnog kontakta do ovog trenutka nije bilo.
Počinje spuštanje "simo-tamo" po magarečem putu, prema Vignju

Čim smo dotaknuli asfalt iznad i na pitomom putu za Viganj, moja suputnica skinula je gojzerice koje su je prilično mučile i tiskale dobrim dijelom spuštanja. Što se mene tiče, obavio sam ovaj uspon u Salomon patikama u kojima sam trčao Učka trail i bilo mi je čisto ugodno. Tako smo mi, ona u japankama, a ja sa štapovima sada stavljenima na ruksak, uhodali pobjedonosno u kamp.
A šta je planinar bez dobre spize? U pripremi dinstani krumpir, batat i luk te puno slasne salate

Aktivno smo hodali 5 i pol sati (sveukupno utrošeno vrijeme na turu: od 4:00 [pokret] do 11:30 [povratak]) te smo iza sebe ostavili 17 km lijepih planinarskih staza. Zahvaljujem se Emini što je pošla sa mnom na ovaj pothvat. Sjetilo me to na sada već davno vrijeme kad smo osvojili svi skupa Vaganski vrh. Treba se vratiti tim vremenima. Volim ljude koji njeguju taj duh za akciju.
Za akciju! Za planinu!
A sada malo odmora do sljedećeg, skorašnjeg pothvata

Oznake: pelješac, viganj, kućište, Zmijino brdo, Mons Vipera, Sv. Ilija

Kako sam vidio pojedine lokacije na sjevernom i južnom Velebitu, logično je da se nameće pitanje srednjeg Velebita. Naša destinacija su Baške Oštarije, a cilj je lutanje po poznatim Dabarskim kukovima.

Prpić polje, a ujedno je tu i početak/kraj poznate Premužićeve staze

Automobilom iz Zagreba do početne točke ove rute treba malo iznad dva sata. Automobil se ostavlja u selu Stupačinovo koje zbog blizine Prpić polja nudi mnogo mjesta za (divlje) parkiranje uz stazu. Ima i lijepo uređenih vikendica/kućica (a i dobro zalijevanih vrtova) te me na početku malo bilo strah ostaviti bilo gdje automobil kako se netko od lokalaca ne bi naljutio (određena negativna iskustva sa Medvednice). No, koliko ovdje zapravo gužve može biti? Na početku staze, u žestokim i ozbiljnim pripremama, sreli smo suplaninare Bosance koji su se također spremali "tu negdje po okolici". Izgledali su fit i kao da znaju što rade, ali mi je bilo čudno da ne znaju kud idu, a imali su toliko opreme. Možda samo nisu htjeli reći kud idu?
Na početku puta, oči su nam, kao i uvijek, uperene u vrhunce

Znak VPP-a, Velebitskog planinarskog puta

Treba proći jedan dio kroz šumu što je dobro jer je hladovina, ali uskoro dolazimo u zagrljaj stijena

Kod ovakvih staza je najteže suzdržati se da cijelo vrijeme pogled ne bježi na okolicu i daljinu jer ipak treba gledati pred sebe i kud se staje...

... ali teško je!

Pogled naprijed, pogled iza - svejedno je, svugdje je dobro!

Nebo je prekrasno plavo, približavamo se Kizi. Svakakva se lica već ovdje mogu vidjeti

Kamene formacije, ali nikako za zijevanje

Do vrha Kize se na kraju treba malo i pentrati, ali zapravo je samo početni dio malo "za zamisliti se" (kud sad staviti nogu/ruku/štogod), a nakon toga ide sve lagano. Vidikovac se može opisivati riječima, ali fotografije to čine bolje. No, nikako ne mijenja sam doživljaj bivanja tamo pa put pod noge. Iz Stupačinova do Kize ima maksimalno 45 minuta pa je prikladno i za planinare slabije kondicije.
Možda je nekima to normalno, ali sjevernjaku koji ne vidi toliko često more, pogled s planina na more uvijek znači nešto više

Jedna panoramska sa Kize

A evo i mojeg doprinosa tisućama fotografija na Internetu koje možete pronaći dok u tražilicu upišete "Dabarski kukovi" - el classico

Pogled prema Grabaru

Čeka nas nagli spust prema dolje i sljedeća postaja nam je Žuti kuk. No, treba se spustiti i sad kad malo o tome razmišljam, ovo je samo makro verzija rute koju bi netko radio kada bi sa sedmog zuba na Kalniku išao prema prvom. Naravno, usporedba pada u vodu jer je ovo puno veći zalogaj, ali uvijek je čudnije spuštati se. Pa nismo vražji speleolozi nego smo planinari, ne? Možda tu igra ulogu i moj "strah" da se ide prvo na guzicu i nevoljkost ili nesposobnost da se efektivno navigira "na iza". Ako volite imati sve pod kontrolom, barem ćete na jednom dijelu ovog spuštanja naići na probleme. Možda je to samo osobna preferencija ili osjećaj, ali prirodnije mi pada penjanje nego spuštanje po strminama - koristile se ruke ili ne.
Kakav god teren bio pod nogama, pogledi su i dalje postojano odlični

Teško je odvojiti oči

Prije spuštanja za uspon na Žuti kuk - teren ide non stop gore-dolje i treba biti spreman na sve vrste podloga

Ovdje spust ide jedno vrijeme po vrsti sipara pa treba posebno paziti

Malo odmora i sunčanja u gušterskom stilu na Žutom kuku

Na grebenskom putu ne srećemo mnogo ljudi, ali sad vidimo kako nas grupica od 6-7 planinara dostiže pa krećemo i mi na put. Ne samo zato jer ne volimo ljude nego je i put silaska/uzlaska "jednosmjeran" pa da nitko ne mora čekati ikoga i gužvati se. Od gužva bježimo, ne? Na planini su najljepši mir i tišina!

Pogled na Prpić polje i na Premužićevu stazu

"Što se mora, nije teško!" - najgora izreka ikad, ali ovo što mi radimo se UOPĆE ne mora, sve je ovo svojevoljno i to je ljubav

Opet počinju ukazanja na stijenama srednjeg Velebita - ovo je procesija ljudi u crnim haljama koji idu na... misu

Pod kapuljačama su i spremni su za otkrivenje

Kada pišem ove retke i vidim da je ovo zapis sa uvjerljivo najviše fotografija (pedeset će ih otprilike do kraja biti), jasnije mi postaju i određene druge stvari. Iako je Internet pun opisa ovog i sličnih izleta, dok ti je nešto nepoznati teren onda si pomalo oprezan. Gledajući sad na interaktivnu planinarsku kartu HPS-a (dostupnu praktički uz svaki upisan naziv bilo kojeg vrha u RH), čini mi se da je sve to nekako "blizu" jedno drugom. I jest, i jest. Međutim, treba imati na umu da su ovo stijene po kojima se na trenutke ne kreće kao što se krećemo po ravnom terenu. Lako je hodati po ravnicama. Ovdje vrijeme prođe samo tako. Zabavno je, ali i zna biti naporno. Ipak, mislim da je najveći faktor "nepoznatost" terena i nemogućnost procjene koliko bi još otprilike do sljedeće točke od interesa trebalo hodati.
Indijanac iz Dabarskih kukova zna sve udaljenosti i sve tajne

Indijanac je tu duže od nas, a bit će i još dugo dok nas više neće biti. Izgleda namršteno, ali zapravo je sretan jer je većinu vremena sam i ne treba gledati druga lica. Zna li on što je smijeh ako druga lica ne viđa? Ma vidio ih je mnogo - znojna, žedna, nasmijana, zabrinuta... sve je to njemu isto. On je samo refleksija nas. No, zašto nam ne pokazuje nas koji se smijemo?
Ponekad počnem zamišljati stvari koje zapravo ne bih htio da se dogode, ali zanimljiv mi je osjećaj koji ti umišljaji bude u meni pa ih svejedno prizivam. Dobro je moći se vratiti snagom misli na sigurno, kao iz noćnih mora. Kad bi netko među ove stijene pao, ne znam bi li se ikako mogao izvući. A što onda? Čekati da netko naiđe ili se moliti velikom Indijancu da nekoga pošalje. Slične stvari su mi se motale po glavi kada smo prošle godine prolazili kroz dio Ljuske (Vihoraški put) - tamo pred onaj teški dio kojeg nisam mogao ispenjati zbog veličine ruksaka, ali mislim da ne bih mogao ni s manjim i to prvenstveno zbog straha. Ponekad se zapitam, hoće li moje misli jednom uistinu prizvati takve kobne situacije? Situacije iz kojih se neću moći izvući tresući glavom?

Put je prekrasan

Nakon još malo spuštanja, kreće opet uspon prema Vrani kuku, a ovo je pogled prema natrag

Veličanstvena struktura

Dolazimo do trenutka gdje naše daljnje napredovanje po kukovima staje i odlučujemo se po Prpić polju vratiti natrag do početne točke, ali prije toga posjetiti mitsko mjesto - planinarski dom Prpa. Na Internetu možete vidjeti fotografije tog mjesta i odmah ćete shvatiti da to nije jedan objekt nego malo naselje. Bungalovi različitih veličina i tematika nalaze se u šumici koja daje lijepu hladovinu. Trebalo bi ovdje jednom i prespavati, ali budući da nas čeka apartman u Karlobagu, ovdje smo samo u prolazu. No, treba do tamo i došetati.
Jel netko raspoložen za Alana?

Pofotkao sam ovo samo ako nekoga zanima kako izgleda Premužićka kada prestane biti vrući makadam koji se pruža iz Stupačinova

Planinarska moda u najvišem sjaju - zašto današnji planinari ne izgledaju ovako?

Sada, hodajući po ravnici, gledamo što smo mi to prošli?

Predivan je dan, uz plavo nebo i malo vjetra

Norvežani su najavljivali blagu kišicu oko 13-14 i kasnije popodne, ali crni oblaci očito su zaobišli Prpić polje i blagoslovili nas sa paklenom vrućinom. Ipak, bolje da nas malo peče i da se štitimo šeširima i zaštitnim faktorima nego da su nam stijene pod rukama i nogama mokre.
Uskoro skrećemo udesno sa Premužićke i marširamo prema Prpinom planinarskom naselju. Po putu jedan Varaždinac ima kamp kućicu. Pakleno je ovdje, ali ima izdržljivih

Evo nas konačno kod Prpe

Moram reći da sam ovo mjesto u glavi malo drukčije zamišljao. Prvo, mislio sam da je na mnogo nepristupačnijem terenu, ali do ovdje se može bez problema doći i automobilom iz Baških Oštarija. Pl. dom/naselje nalazi se na 935 mnv, ali dok to stavite u kontekst, čini se kao da je u podnožju/na ravnom. Neka, nema to veze jer je dobro uporište za uspon na Dabrove, a i dalje. Prije svega, ovo mjesto obara s nogu svojom simpatičnošću, a ako ste pročitali/čuli bilo što o legendi kakva je bio Vladimir Prpić, tada možda osjećate i određeno strahopoštovanje. Točno je da mnogi koji u svojoj želji za samoćom i ljubavi za prirodom u razmišljanjima idu do krajnjih granica. Svi bi željeli biti pustinjaci i živjeti u kolibama i polu-špiljama, ali izvedba toga je nešto sasvim drugo. Smatram pozitivnim samu činjenicu da je jedan knjiški moljac i gradski štakorek toga svjestan. Treba znati svoje granice i ovisnosti. Izuzetno je teško biti pustinjak. No, to ne znači da im se ne možemo diviti i težiti tome koliko je god moguće.
Prpa - ljubitelj Velebita

Jedna od kućica, a u pozadini wc

Nismo se puno smucali okolo po naselju jer je bilo vrijeme za hranu iz ruksaka, ali uostalom, odluka je već odmah na početku pala da se vraćamo u ovaj kraj ponovno. Ono što se činilo kao glavna zgrada Prpinog naselja bila je otvorena, ali nije bilo nikoga. Na stolu umjesto Izuvače, energetsko piće. Netko je motorkom pilio drva i nešto se kuhalo, ali nas je dočekala samo Prpica.
U početku je bila malo na oprezu, ali se uskoro "predala"

Službene oznake, a ima čak i kućni broj

Treba sada napraviti malu pauzu u ovom dugom čitanju, točnije: gledanju. Nakon obroka u Prpinom naselju, krenuli smo natrag prema automobilu te smo se zaputili prema Karlobagu gdje je bio plan okupati se, popiti Velebitsko pivo podno Velebita i prespavati. Smještaj je bio odličan i jeftin. Kako su nam rekli, voda je uvijek hladna u Velebitskom kanalu pa nismo ništa drugo ni očekivali. Dobro je bilo malo se rashladiti nakon one sve silne dnevne vrućine na stijenama i poljima. Karlobag je simpatično mjesto koje u blizini ima mitsku planinu Hrvata. Dovoljno za mene! Plan za nedjelju je probuditi se rano i krenuti na Bačić kuk od pl. doma Ravni dabar. No, čim smo se počeli penjati iz Karlobaga za Baške Oštarije, jasno je bilo da će vrijeme biti prilično neugodnije nego prethodni dan. Puhao je vjetar, a sive oblake nosilo je preko velebitskih vrhunaca. Parkirali smo automobil na skretanju za Ravni dabar (2.5 km do samog pl. doma) te se krenuli spuštati. Bilo je prilično mračno, a mene očito počela dostizati trauma od prošlog ljeta kada smo, mi Kneginščani, imali bliski susret sa medvjedom. Drugi sa Kubiljaka me se nije toliko dojmio jer je bio u bijegu, a ovaj, krasan i snažan, iznad Krasna jurišao je na nas. Tako sam ja cijelo vrijeme osjećao neku anksioznost, a ni šum vjetra u krošnjama nije baš pomagao. Ništa, treba se protiv toga boriti i sve češće odlaziti na ovakva mjesta potencijalnog susreta.
Kuk Čelinac i vidi se podno njega krov pl. doma Ravni dabar

Nažalost, unatoč brojnim susretima sa divljim životinjama, nemam baš nijednu fotografiju nečeg posebnog. Savjetovano mi je da si nabavim GoPro kameru pa da je u svakom trenutku imam upaljenu kako mi ovakvi susreti ne bi promakli. Pri spuštanju prema Ravnom dabru, vidjeli smo uz put srnu koja je neuobičajeno dugo stajala na jednom mjestu. Već sam se polako pitao zašto ne pobjegne, a onda smo spazili malog Bambija kojeg je mama očito čekala. Nedavno smo, na Hahlićima, vidjeli ždrijebe koje se također nije micalo (pravilo se mrtvo ili je samo bilo lijeno i spavalo?) pa ga je mama čekala dok je ostatak konja pobjegao s druge strane puta. Tako smo mi, kilometar i pol od Ravnog dabra imali priliku vidjeti malog, sivog bambija. No, naš put se mora nastaviti te tako uskoro dolazimo do pl. doma. Otprilike je 10:00 ujutro, a ovdje je već aktivno. Razgovaramo sa starijim planinarskim parom koji je ovdje prespavao.
Još malo Čelinca

Tu su nam se negdje planovi izjalovili jer vrijeme je prijetilo, a saznali smo od iskusnijih planinara da od Ravnog dabra do Bačić kuka ima 3 sata hodanja. Predloženo nam je da odemo automobilom do Bačić dulibe pa od tamo sat i pol na Bačić kuk, ali zbog vremena smo se ipak odlučili za laganiji plan B. Marširamo do automobila koji se nalazi 2.5 km uz uspinjajuću cestu. Sjedamo u automobil te se spuštamo natrag prema moru (na cesti viđamo jednog črnog gada).
Jedna sa spuštanja na niže nadmorske visine

Već duže vrijeme gledam Jablanac i uvalu Zavratnicu. Znao sam da se tamo nalazi i planinarska kuća Miroslav Hirtz koju vode naši Varaždinci iz planinarskog društva MIV (bio sam njihov član 2019. godine, ali imam zasad politiku učlanjivanja u drugo društvo svake godine, a tako su se nekako i mjesta boravišta posložila - turbulentan život, što ćeš).
26 metara više od razine mora, nalazi se pl. kuća Miroslav Hirtz

Jednosmjerna ulica vodi s jedne strane Jablanca na drugu, ali kod propalog hotela nalazimo na parkirno mjesto. U tom trenutku nisam znao da hotel ne radi pa sam se pribojavao da bi nekome zauzeli mjesto... međutim, u Jablancu nema ni bankomata ni dućana, a bogme to znači da ni Pauk službe nema. Odmah na ulasku u Jablanac vidio sam SUV varaždinskih registracija i odmah sam znao da je to od naših prijatelja i upravitelja ovog zanimljivog zdanja. Koliko god pročitaš knjiga, želiš biti svjetski čovjek, intelektualac, moram priznati da, iako neka neugodna iskustva s "domaćima" postoje, oduvijek volim vidjeti svoje Varaždince uokolo, a pogotovo na planinama. I mogu reći da ih ima. Upoznali smo predsjednika planinarskog društva MIV koji nas je dočekao u planinarskoj kući.
Stube za planinare

Ulaz u dvorište planinarske kuće

Moram priznati da je ovo dosad najluđa stvar koju sam vidio. Možda je to neka mentalna blokada jer zašto planinarsko zdanje ne bi bilo toliko blizu moru, ali ovo me totalno oborilo s nogu. Volim more i kupanje u njemu pa je ovo kao spoj više stvari koje volim (također, ledeno hladno Laško pivo). Zanimljiv čovjek je taj predsjednik, a neki od momenata koje valja spomenuti su ovo:

1) Matematika je više kao filozofija, teorijska stvar. Platon se s tim slaže

2) Negdje po putu od Jablanca do Alana medvjedica ima špilju gdje ima mlade

3) Treba iskoristiti svaki trenutak u životu jer većina ljudi čeka "penziju", odnosno vrijeme kad neće morati raditi (i ne biti umorni do smrti od posla kojeg moraju raditi - a najčešće ga uopće ne žele raditi). No, ako (do)čekaš starost, onda shvatiš da nisi obavio neke stvari koje sad više ne možeš zbog fizičkih prepreka i tijela koje je ostarilo ili ukratko: "DECA NAJTE SE ŠTEDITI"
Pogled iz dvorišta pl. kuće

Poznato znakovlje na krovu pl. kuće

Još malo Jablanca koji je bio trajektna luka, ali se lokalno stanovništvo bunilo da im to uništava turizam - ironija, kada je pristanište preseljeno u Stinicu, manje je ljudi dolazilo u Jablanac - informacija kruži da Jablanac trenutno ima oko 5 žitelja

Kako god bilo, Velebit je prekrasan

Šteta je što smo ostali bez gotovine pa nismo na kraju mogli do uvale Zavratnice jer neki baja Ante stoji na "ulazu" i naplaćuje upad. U Jablancu nema bankomata, a u Stinici do koje smo išli po najjačem suncu po označenoj planinarskoj stazi koja vijuga po mnogim uvalicama i skriva mnoga mjesta na kojima se čovjek može okupati ima ATM samo u pristaništu trajekta. Stinica je turističko naselje koje nas se samo za sebe baš i nije dojmilo. Dopuštam da se razlog smanjenih dojmova pripiše vrućini koja je bila ubojita. Kupanje u Jablancu bilo je oslobađajuće iskustvo!
Pristanište u Stinici

Što reći za kraj? Bio je ovo dosta sadržajan vikend kakvog treba ponoviti čim prije. Uz to, ostali smo još neke stvari dužni srednjem Velebitu i Dabrovima. Uz moje skromno iskustvo, usudim se reći da razumijem zašto je nekim ljudima Velebit nepresušno vrelo inspiracije. Radujem se ponovnom druženju sa našom mitskom planinom!

Oznake: baške oštarije, Kiza, dabarski kukovi, Prpa, Prpić polje, Karlobag, Ravni dabar, Jablanac