Kako sam vidio pojedine lokacije na sjevernom i južnom Velebitu, logično je da se nameće pitanje srednjeg Velebita. Naša destinacija su Baške Oštarije, a cilj je lutanje po poznatim Dabarskim kukovima.

Prpić polje, a ujedno je tu i početak/kraj poznate Premužićeve staze

Automobilom iz Zagreba do početne točke ove rute treba malo iznad dva sata. Automobil se ostavlja u selu Stupačinovo koje zbog blizine Prpić polja nudi mnogo mjesta za (divlje) parkiranje uz stazu. Ima i lijepo uređenih vikendica/kućica (a i dobro zalijevanih vrtova) te me na početku malo bilo strah ostaviti bilo gdje automobil kako se netko od lokalaca ne bi naljutio (određena negativna iskustva sa Medvednice). No, koliko ovdje zapravo gužve može biti? Na početku staze, u žestokim i ozbiljnim pripremama, sreli smo suplaninare Bosance koji su se također spremali "tu negdje po okolici". Izgledali su fit i kao da znaju što rade, ali mi je bilo čudno da ne znaju kud idu, a imali su toliko opreme. Možda samo nisu htjeli reći kud idu?
Na početku puta, oči su nam, kao i uvijek, uperene u vrhunce

Znak VPP-a, Velebitskog planinarskog puta

Treba proći jedan dio kroz šumu što je dobro jer je hladovina, ali uskoro dolazimo u zagrljaj stijena

Kod ovakvih staza je najteže suzdržati se da cijelo vrijeme pogled ne bježi na okolicu i daljinu jer ipak treba gledati pred sebe i kud se staje...

... ali teško je!

Pogled naprijed, pogled iza - svejedno je, svugdje je dobro!

Nebo je prekrasno plavo, približavamo se Kizi. Svakakva se lica već ovdje mogu vidjeti

Kamene formacije, ali nikako za zijevanje

Do vrha Kize se na kraju treba malo i pentrati, ali zapravo je samo početni dio malo "za zamisliti se" (kud sad staviti nogu/ruku/štogod), a nakon toga ide sve lagano. Vidikovac se može opisivati riječima, ali fotografije to čine bolje. No, nikako ne mijenja sam doživljaj bivanja tamo pa put pod noge. Iz Stupačinova do Kize ima maksimalno 45 minuta pa je prikladno i za planinare slabije kondicije.
Možda je nekima to normalno, ali sjevernjaku koji ne vidi toliko često more, pogled s planina na more uvijek znači nešto više

Jedna panoramska sa Kize

A evo i mojeg doprinosa tisućama fotografija na Internetu koje možete pronaći dok u tražilicu upišete "Dabarski kukovi" - el classico

Pogled prema Grabaru

Čeka nas nagli spust prema dolje i sljedeća postaja nam je Žuti kuk. No, treba se spustiti i sad kad malo o tome razmišljam, ovo je samo makro verzija rute koju bi netko radio kada bi sa sedmog zuba na Kalniku išao prema prvom. Naravno, usporedba pada u vodu jer je ovo puno veći zalogaj, ali uvijek je čudnije spuštati se. Pa nismo vražji speleolozi nego smo planinari, ne? Možda tu igra ulogu i moj "strah" da se ide prvo na guzicu i nevoljkost ili nesposobnost da se efektivno navigira "na iza". Ako volite imati sve pod kontrolom, barem ćete na jednom dijelu ovog spuštanja naići na probleme. Možda je to samo osobna preferencija ili osjećaj, ali prirodnije mi pada penjanje nego spuštanje po strminama - koristile se ruke ili ne.
Kakav god teren bio pod nogama, pogledi su i dalje postojano odlični

Teško je odvojiti oči

Prije spuštanja za uspon na Žuti kuk - teren ide non stop gore-dolje i treba biti spreman na sve vrste podloga

Ovdje spust ide jedno vrijeme po vrsti sipara pa treba posebno paziti

Malo odmora i sunčanja u gušterskom stilu na Žutom kuku

Na grebenskom putu ne srećemo mnogo ljudi, ali sad vidimo kako nas grupica od 6-7 planinara dostiže pa krećemo i mi na put. Ne samo zato jer ne volimo ljude nego je i put silaska/uzlaska "jednosmjeran" pa da nitko ne mora čekati ikoga i gužvati se. Od gužva bježimo, ne? Na planini su najljepši mir i tišina!

Pogled na Prpić polje i na Premužićevu stazu

"Što se mora, nije teško!" - najgora izreka ikad, ali ovo što mi radimo se UOPĆE ne mora, sve je ovo svojevoljno i to je ljubav

Opet počinju ukazanja na stijenama srednjeg Velebita - ovo je procesija ljudi u crnim haljama koji idu na... misu

Pod kapuljačama su i spremni su za otkrivenje

Kada pišem ove retke i vidim da je ovo zapis sa uvjerljivo najviše fotografija (pedeset će ih otprilike do kraja biti), jasnije mi postaju i određene druge stvari. Iako je Internet pun opisa ovog i sličnih izleta, dok ti je nešto nepoznati teren onda si pomalo oprezan. Gledajući sad na interaktivnu planinarsku kartu HPS-a (dostupnu praktički uz svaki upisan naziv bilo kojeg vrha u RH), čini mi se da je sve to nekako "blizu" jedno drugom. I jest, i jest. Međutim, treba imati na umu da su ovo stijene po kojima se na trenutke ne kreće kao što se krećemo po ravnom terenu. Lako je hodati po ravnicama. Ovdje vrijeme prođe samo tako. Zabavno je, ali i zna biti naporno. Ipak, mislim da je najveći faktor "nepoznatost" terena i nemogućnost procjene koliko bi još otprilike do sljedeće točke od interesa trebalo hodati.
Indijanac iz Dabarskih kukova zna sve udaljenosti i sve tajne

Indijanac je tu duže od nas, a bit će i još dugo dok nas više neće biti. Izgleda namršteno, ali zapravo je sretan jer je većinu vremena sam i ne treba gledati druga lica. Zna li on što je smijeh ako druga lica ne viđa? Ma vidio ih je mnogo - znojna, žedna, nasmijana, zabrinuta... sve je to njemu isto. On je samo refleksija nas. No, zašto nam ne pokazuje nas koji se smijemo?
Ponekad počnem zamišljati stvari koje zapravo ne bih htio da se dogode, ali zanimljiv mi je osjećaj koji ti umišljaji bude u meni pa ih svejedno prizivam. Dobro je moći se vratiti snagom misli na sigurno, kao iz noćnih mora. Kad bi netko među ove stijene pao, ne znam bi li se ikako mogao izvući. A što onda? Čekati da netko naiđe ili se moliti velikom Indijancu da nekoga pošalje. Slične stvari su mi se motale po glavi kada smo prošle godine prolazili kroz dio Ljuske (Vihoraški put) - tamo pred onaj teški dio kojeg nisam mogao ispenjati zbog veličine ruksaka, ali mislim da ne bih mogao ni s manjim i to prvenstveno zbog straha. Ponekad se zapitam, hoće li moje misli jednom uistinu prizvati takve kobne situacije? Situacije iz kojih se neću moći izvući tresući glavom?

Put je prekrasan

Nakon još malo spuštanja, kreće opet uspon prema Vrani kuku, a ovo je pogled prema natrag

Veličanstvena struktura

Dolazimo do trenutka gdje naše daljnje napredovanje po kukovima staje i odlučujemo se po Prpić polju vratiti natrag do početne točke, ali prije toga posjetiti mitsko mjesto - planinarski dom Prpa. Na Internetu možete vidjeti fotografije tog mjesta i odmah ćete shvatiti da to nije jedan objekt nego malo naselje. Bungalovi različitih veličina i tematika nalaze se u šumici koja daje lijepu hladovinu. Trebalo bi ovdje jednom i prespavati, ali budući da nas čeka apartman u Karlobagu, ovdje smo samo u prolazu. No, treba do tamo i došetati.
Jel netko raspoložen za Alana?

Pofotkao sam ovo samo ako nekoga zanima kako izgleda Premužićka kada prestane biti vrući makadam koji se pruža iz Stupačinova

Planinarska moda u najvišem sjaju - zašto današnji planinari ne izgledaju ovako?

Sada, hodajući po ravnici, gledamo što smo mi to prošli?

Predivan je dan, uz plavo nebo i malo vjetra

Norvežani su najavljivali blagu kišicu oko 13-14 i kasnije popodne, ali crni oblaci očito su zaobišli Prpić polje i blagoslovili nas sa paklenom vrućinom. Ipak, bolje da nas malo peče i da se štitimo šeširima i zaštitnim faktorima nego da su nam stijene pod rukama i nogama mokre.
Uskoro skrećemo udesno sa Premužićke i marširamo prema Prpinom planinarskom naselju. Po putu jedan Varaždinac ima kamp kućicu. Pakleno je ovdje, ali ima izdržljivih

Evo nas konačno kod Prpe

Moram reći da sam ovo mjesto u glavi malo drukčije zamišljao. Prvo, mislio sam da je na mnogo nepristupačnijem terenu, ali do ovdje se može bez problema doći i automobilom iz Baških Oštarija. Pl. dom/naselje nalazi se na 935 mnv, ali dok to stavite u kontekst, čini se kao da je u podnožju/na ravnom. Neka, nema to veze jer je dobro uporište za uspon na Dabrove, a i dalje. Prije svega, ovo mjesto obara s nogu svojom simpatičnošću, a ako ste pročitali/čuli bilo što o legendi kakva je bio Vladimir Prpić, tada možda osjećate i određeno strahopoštovanje. Točno je da mnogi koji u svojoj želji za samoćom i ljubavi za prirodom u razmišljanjima idu do krajnjih granica. Svi bi željeli biti pustinjaci i živjeti u kolibama i polu-špiljama, ali izvedba toga je nešto sasvim drugo. Smatram pozitivnim samu činjenicu da je jedan knjiški moljac i gradski štakorek toga svjestan. Treba znati svoje granice i ovisnosti. Izuzetno je teško biti pustinjak. No, to ne znači da im se ne možemo diviti i težiti tome koliko je god moguće.
Prpa - ljubitelj Velebita

Jedna od kućica, a u pozadini wc

Nismo se puno smucali okolo po naselju jer je bilo vrijeme za hranu iz ruksaka, ali uostalom, odluka je već odmah na početku pala da se vraćamo u ovaj kraj ponovno. Ono što se činilo kao glavna zgrada Prpinog naselja bila je otvorena, ali nije bilo nikoga. Na stolu umjesto Izuvače, energetsko piće. Netko je motorkom pilio drva i nešto se kuhalo, ali nas je dočekala samo Prpica.
U početku je bila malo na oprezu, ali se uskoro "predala"

Službene oznake, a ima čak i kućni broj

Treba sada napraviti malu pauzu u ovom dugom čitanju, točnije: gledanju. Nakon obroka u Prpinom naselju, krenuli smo natrag prema automobilu te smo se zaputili prema Karlobagu gdje je bio plan okupati se, popiti Velebitsko pivo podno Velebita i prespavati. Smještaj je bio odličan i jeftin. Kako su nam rekli, voda je uvijek hladna u Velebitskom kanalu pa nismo ništa drugo ni očekivali. Dobro je bilo malo se rashladiti nakon one sve silne dnevne vrućine na stijenama i poljima. Karlobag je simpatično mjesto koje u blizini ima mitsku planinu Hrvata. Dovoljno za mene! Plan za nedjelju je probuditi se rano i krenuti na Bačić kuk od pl. doma Ravni dabar. No, čim smo se počeli penjati iz Karlobaga za Baške Oštarije, jasno je bilo da će vrijeme biti prilično neugodnije nego prethodni dan. Puhao je vjetar, a sive oblake nosilo je preko velebitskih vrhunaca. Parkirali smo automobil na skretanju za Ravni dabar (2.5 km do samog pl. doma) te se krenuli spuštati. Bilo je prilično mračno, a mene očito počela dostizati trauma od prošlog ljeta kada smo, mi Kneginščani, imali bliski susret sa medvjedom. Drugi sa Kubiljaka me se nije toliko dojmio jer je bio u bijegu, a ovaj, krasan i snažan, iznad Krasna jurišao je na nas. Tako sam ja cijelo vrijeme osjećao neku anksioznost, a ni šum vjetra u krošnjama nije baš pomagao. Ništa, treba se protiv toga boriti i sve češće odlaziti na ovakva mjesta potencijalnog susreta.
Kuk Čelinac i vidi se podno njega krov pl. doma Ravni dabar

Nažalost, unatoč brojnim susretima sa divljim životinjama, nemam baš nijednu fotografiju nečeg posebnog. Savjetovano mi je da si nabavim GoPro kameru pa da je u svakom trenutku imam upaljenu kako mi ovakvi susreti ne bi promakli. Pri spuštanju prema Ravnom dabru, vidjeli smo uz put srnu koja je neuobičajeno dugo stajala na jednom mjestu. Već sam se polako pitao zašto ne pobjegne, a onda smo spazili malog Bambija kojeg je mama očito čekala. Nedavno smo, na Hahlićima, vidjeli ždrijebe koje se također nije micalo (pravilo se mrtvo ili je samo bilo lijeno i spavalo?) pa ga je mama čekala dok je ostatak konja pobjegao s druge strane puta. Tako smo mi, kilometar i pol od Ravnog dabra imali priliku vidjeti malog, sivog bambija. No, naš put se mora nastaviti te tako uskoro dolazimo do pl. doma. Otprilike je 10:00 ujutro, a ovdje je već aktivno. Razgovaramo sa starijim planinarskim parom koji je ovdje prespavao.
Još malo Čelinca

Tu su nam se negdje planovi izjalovili jer vrijeme je prijetilo, a saznali smo od iskusnijih planinara da od Ravnog dabra do Bačić kuka ima 3 sata hodanja. Predloženo nam je da odemo automobilom do Bačić dulibe pa od tamo sat i pol na Bačić kuk, ali zbog vremena smo se ipak odlučili za laganiji plan B. Marširamo do automobila koji se nalazi 2.5 km uz uspinjajuću cestu. Sjedamo u automobil te se spuštamo natrag prema moru (na cesti viđamo jednog črnog gada).
Jedna sa spuštanja na niže nadmorske visine

Već duže vrijeme gledam Jablanac i uvalu Zavratnicu. Znao sam da se tamo nalazi i planinarska kuća Miroslav Hirtz koju vode naši Varaždinci iz planinarskog društva MIV (bio sam njihov član 2019. godine, ali imam zasad politiku učlanjivanja u drugo društvo svake godine, a tako su se nekako i mjesta boravišta posložila - turbulentan život, što ćeš).
26 metara više od razine mora, nalazi se pl. kuća Miroslav Hirtz

Jednosmjerna ulica vodi s jedne strane Jablanca na drugu, ali kod propalog hotela nalazimo na parkirno mjesto. U tom trenutku nisam znao da hotel ne radi pa sam se pribojavao da bi nekome zauzeli mjesto... međutim, u Jablancu nema ni bankomata ni dućana, a bogme to znači da ni Pauk službe nema. Odmah na ulasku u Jablanac vidio sam SUV varaždinskih registracija i odmah sam znao da je to od naših prijatelja i upravitelja ovog zanimljivog zdanja. Koliko god pročitaš knjiga, želiš biti svjetski čovjek, intelektualac, moram priznati da, iako neka neugodna iskustva s "domaćima" postoje, oduvijek volim vidjeti svoje Varaždince uokolo, a pogotovo na planinama. I mogu reći da ih ima. Upoznali smo predsjednika planinarskog društva MIV koji nas je dočekao u planinarskoj kući.
Stube za planinare

Ulaz u dvorište planinarske kuće

Moram priznati da je ovo dosad najluđa stvar koju sam vidio. Možda je to neka mentalna blokada jer zašto planinarsko zdanje ne bi bilo toliko blizu moru, ali ovo me totalno oborilo s nogu. Volim more i kupanje u njemu pa je ovo kao spoj više stvari koje volim (također, ledeno hladno Laško pivo). Zanimljiv čovjek je taj predsjednik, a neki od momenata koje valja spomenuti su ovo:

1) Matematika je više kao filozofija, teorijska stvar. Platon se s tim slaže

2) Negdje po putu od Jablanca do Alana medvjedica ima špilju gdje ima mlade

3) Treba iskoristiti svaki trenutak u životu jer većina ljudi čeka "penziju", odnosno vrijeme kad neće morati raditi (i ne biti umorni do smrti od posla kojeg moraju raditi - a najčešće ga uopće ne žele raditi). No, ako (do)čekaš starost, onda shvatiš da nisi obavio neke stvari koje sad više ne možeš zbog fizičkih prepreka i tijela koje je ostarilo ili ukratko: "DECA NAJTE SE ŠTEDITI"
Pogled iz dvorišta pl. kuće

Poznato znakovlje na krovu pl. kuće

Još malo Jablanca koji je bio trajektna luka, ali se lokalno stanovništvo bunilo da im to uništava turizam - ironija, kada je pristanište preseljeno u Stinicu, manje je ljudi dolazilo u Jablanac - informacija kruži da Jablanac trenutno ima oko 5 žitelja

Kako god bilo, Velebit je prekrasan

Šteta je što smo ostali bez gotovine pa nismo na kraju mogli do uvale Zavratnice jer neki baja Ante stoji na "ulazu" i naplaćuje upad. U Jablancu nema bankomata, a u Stinici do koje smo išli po najjačem suncu po označenoj planinarskoj stazi koja vijuga po mnogim uvalicama i skriva mnoga mjesta na kojima se čovjek može okupati ima ATM samo u pristaništu trajekta. Stinica je turističko naselje koje nas se samo za sebe baš i nije dojmilo. Dopuštam da se razlog smanjenih dojmova pripiše vrućini koja je bila ubojita. Kupanje u Jablancu bilo je oslobađajuće iskustvo!
Pristanište u Stinici

Što reći za kraj? Bio je ovo dosta sadržajan vikend kakvog treba ponoviti čim prije. Uz to, ostali smo još neke stvari dužni srednjem Velebitu i Dabrovima. Uz moje skromno iskustvo, usudim se reći da razumijem zašto je nekim ljudima Velebit nepresušno vrelo inspiracije. Radujem se ponovnom druženju sa našom mitskom planinom!

Oznake: baške oštarije, Kiza, dabarski kukovi, Prpa, Prpić polje, Karlobag, Ravni dabar, Jablanac