Zagrebečani nisu Bečani - Harry Potter izložba

21.03.2023.

I nikada neće biti. Osim ako ne odu trbuhom za kruhom pa postanu gastarbajteri, ali pustimo sada to.

Iako sam oduvijek više Gospodar prstenova i Star Wars/Trek tip, trebalo se malo podsjetiti da sam nekad, kao nadobudni klinac koji bi još uvijek htio i mogao vjerovati u čaroliju, bio lud za Harry Potterom (ili kako mi to iz zabave prevodimo: Hrvojem Lončarom). Kupovali su mi roditelji knjige jednu za drugom, kako su već izlazile, a ja se jasno sjećam da sam ih gutao, da su te stranice naprosto nestajale i moj ih je mozak upijao poput spužve. Videoigre smo također igrali, ali ne tako sustavno i predano kao danas. Drugim riječima, bio sam usisan u tu priču o mladim čarobnicama i čarobnjacima. Može se i mora se to izreći: Harry Potter je kultna stvar.

Ako ne računamo kratku piš i puš pauzu u Mariboru, Landzeit nam je prvo stajalište po putu - svira fina glazba, ljudi piju kavice, a wc je besprijekorno čist i uredan. Gužva pred ženskim wc-om, ali to je normalno. Dućan sa puno tradicionalnih* stvari, ali bogme i relativno skupih. Mi smo sendvičari pa jedemo svoju hranu, a pijemo vodu koju smo si donijeli. Slabi smo turisti... zasad.

Daleko naprijed i preskočivši sve između, vozimo se u busu iz Zagreba prema Beču. Oko nas sjede nepoznati ljudi, svi smo ovdje jer volimo Harry Pottera i svijet čarobnjaštva. No, neki vole i shopping, ali njihova djeca hoće biti poput Harry Pottera ili Hermione Granger (a možda poneki hrabrica/čudak i poput Rona Weasleya – iako to dolazi kasnije, dok ti prorade hormoni i shvatiš da će lik završiti s Hermionom) pa su i oni primorani voljeti tog, moguće najpoznatijeg čarobnjaka u cijeloj zapadnoj kulturi i imaginaciji.
Toliko volimo demokraciju (iako je jedva znamo prakticirati) da prvo idemo pred parlament pred kojim se svakakve kreature naslikavaju za Instač - žene su polugole i ispupčuju svoje usne (duckface), druge ih slikaju i čekaju svoj red da se poslikaju golišave pred velikom demokratijom

Puno će tu biti lijepih i zelenih vrtova kad se sve probudi, mi smo došli malo ranije pa je sve još mrtvo, ali Tezejev hram u Volksgartenu je svejedno zanimljiv sam po sebi

Radi se o dvodnevnom izletu i prvi dan ćemo malo razgledavati Beč, prenoćiti u hotelu Ananas te drugi dan ujutro krećemo na Harry Potter izložbu. Trenutno se izložba može vidjeti samo na četiri lokacije u cijelom svijetu: Atlanta i New York, Pariz i Beč. Mi smo spojili ugodno s korisnim pa smo odlučili otići na nama najbližu. U Beču sam bio na maturalcu sa srednjom školom i sjećam se da su me danas moji najbolji prijatelji nagovorili da probam Wiener Schnitzel. Nevjerojatno je kako ti mesojedi uživaju dok mi vegetarijanci i vegani probamo nešto od mesa. Koliko god to ideološki bilo neispravno, začudili bi se koliko vam respekta to donese kod pravih ljudi, koliko vas manje zafrkavaju da ćete „pojesti zečevima svu hranu“. Čini mi se da to ima veze s tim da im dokažete da niste fanatici, da niste netko s kim nema pregovora. Prošao sam već tu točku nekog sebe-objašnjavanja, ali svi znaju da ćemo u ekstremnim uvjetima pojesti i čovjeka pa onda bolje ne biti dvoličan. Vegani i ekofašisti me upravo iz ovih razloga ne mogu smisliti. A ne mogu ni ja shvatiti njihovu nelojalnost siru. Uvjeti nam trenutno dopuštaju da možemo smanjiti patnju drugih bića pa onda i uradimo to!
Ana Katana nam je tražila neke veganske restorane, ali sve je bilo krcato. Pripazite na činjenicu, a na što smo upozoreni od vodičkinje dakako, da je u zadnjih par godina u Beču sve "na rezervaciju" pa ako želite negdje jesti, morate si rezervirati mjesto. To se valjda tako radi u pristojnom svijetu ili onom koji je zagušen količinom ljudi. Varaždinec i seljak* kakav jesam, ne znam ništa o gužvama i iskreno, užasavaju me. Na kraju smo završili u pivnici Centimeter (ima ih čak 4 u Beču, mi smo bili u dvojci)

Pije se točeni Stiegl, naravno. Ostalo možete vidjeti što je. Jako smo zadovoljni i prenapunjeni. Centimetar ima ugodnu pivničarsku atmosferu i preporučamo ga svima koji bi u takvom nečem uživali te preferiraju takva mjesta

Izlog sa starinskim kriglicama

Dakle, Beč mi nije nepoznat ako se to tako može reći, ali svi isto tako znamo da tinejđere malo zanima arhitektura i muzeji kojih ima u Beču napretek. Bitno je onda spavati u hotelu, izvan kontrole roditelja, probati pivo, dovesti simpatiju na neko skrovito mjesto, itd. No, ima nas različitih i interesi nam se, kao i potrebe, s godinama mijenjaju, ali ne mogu reći da su me arhitektura i stare gradske jezgre nešto više počele danas interesirati. Možda malo.
Srčeko za gospona Goethea

Naslikavanje s Francom Jožom Austrijskim

Konjeki su zapregnuti, a gospoda se vozi uokolo po Beču. Iz jedne perspektive veganskog pokreta i oslobađanja životinja, naravno da to može biti osuđivano, ali ima nešto romantičarsko u tim kolima, konjima, itd. Jasno je da je to samo nekakvo maštarenje, neka nostalgija za vremenom kojeg nisi vidio ni osjetio. Možda i bolje

Nakon svih silnih dućana (špeceraj uglavnom, Billa je na svakom koraku, a Špar isto ne zaostaje puno), odlazimo do Shakespearove knjižare gdje se zadržavamo jedno vrijeme - Katanu je zbunio kaos i čudan raspored knjiga koji vlada u knjižari pa nije kupila ništa, a ja sam uzeo knjigu "Ego is the enemy - The fight to master our greatest opponent" od Ryana Holidaya. Knjižare su općenito opasna mjesta za ljude poput nas, ali bilo je tu i malo samodiscipline jer znamo da nas sutra čeka Harry Potter izložba na kraju koje je merch shop u kojem se po pravilu ostavlja gomila evrona

Moram ipak priznati da me lutanje gradom nije ovaj put toliko smetalo i umaralo. Lijepo je vidjeti nove stvari, malo to razbiti s odlaskom u dućan (koliko sam shvatio, njihovi dućani rade samo do otprilike 18:00) i pivnicu/restoran popiti i prizalogajiti. Tako je nekako i bilo, ali je jaki vjetar malo smanjivao pozitivne doživljaje. Također, jedna od rijetkih zamjerki koje imamo na naše vodstvo, na našu inače kvalitetnu vodičkinju i njezino planiranje izleta, jest naše neuobičajeno kasno puštanje u hotel. Trebalo je izdržati cijelo popodne u Beču na tom vjetru. Sadržaja je itekako bilo, ali nama koji smo odlučili lutati po gradu sami, malo je pred kraj već postalo previše.
Na kraju dana, kako bi se sklonili od vjetra i hladnoće, odlazimo na pivo u pub Bukowski. Nema se što posebno za reći o tom mjestu osim da je malo više "alternativno" i da je slično (ne)uređeno kao što je bio kafić Vienna (da, sasvim slučajno se baš tako zvao) koji je postojao u Varaždinu, preko puta HNK. Mislim da su nam dali točeni Lowenbrau

Na kraju nas konačno puštaju u hotel Ananas i ovo je naša sobica u kojoj ćemo dočekati jutro. Jedan savjet: učinite si tu uslugu i nemojte gledati Titanic sa njemačkom sinkronizacijom

Dan za Hrvoja Lončara

Veliki, drugi dan nam započinje pomalo kaotično dok ispadne da belosvecki, bečki toalet za gospodu (uvijek mi je zanimljivo kako imaju posebne wc školjke „za hemijsku analizu đubriva“) ne može progutati obilno, balkansko govno. Imali smo malu poplavu, ali riješili smo. Onda se jedna djevojka iz naše Hrvoje Lončar grupe u vrijeme doručka srušila u kantini – hali za doručak, pardon. Uvijek se iznenadim kako ljudskost i suosjećanje iskoči u tim, teškim trenucima pa smo onda, iako gladni kao vukovi, uopće zaboravili na hranu jer nismo tipovi koji mogu jesti dok drugi leže na podu i ne zna se hoće li biti dobro. Došla je hitna pomoć, ali sve se na kraju nekako pozitivno riješilo. Samo da zapazim: bilo je onih koji su nastavili puniti svoje želuce dok je djevojka beživotno ležala na podu. Gađenje je osjećaj koji detektiram.
Na mapi za haranje Moonyja, Wormtaila, Padfoota i Prongsa počinju se pojavljivati imena...

Nakon svih nedaća koje su nas zapale, konačno se vozimo prema lokaciji izložbe. Uzbuđenje je veliko što se pomalo osjeća i u busu. Mlađi suputnici su nemirni, a bogme sam i ja već na iglama i jedva čekam da izaberemo svoju kuću, patronuse, da se vratimo na poznate lokuse iz Harry Potter kanona. Moja suputnica (patronus: vidra) i ja (patronus: vuk – dvoumio sam se između vuka i terijera, ali pas sigurno) smo, naravno, Slytherini iako mi ona često kaže da bih lako mogao biti Gryffindor. Da se malo vratimo ka teoriji. Postoje četiri kuće u koje vas šešir za sortiranje može smjestiti: Gryffindori (hrabri i odvažni), Hufflepuffi (vjerni i marljivi), Ravenclawi (mudri i inteligentni) te Slytherini (ambiciozni i prepredeni). Postoje tu i neke druge, dublje kategorizacije pa se onda uz Gryffindore povezuje element vatre, uz Hufflepuffe element zemlje, zrak uz Ravenclawe, a voda uz Slytherine. Ima se tu svašta za reći, čak se može i studija napisati (za koju se ne bih čudio da već i postoji, Harry Potter je već dugo s nama, od 1997.) o kućama i njihovim karakteristikama.
Spare nothing to ensure the good of that which is pure.

Ima tu raznih sastojaka za svakakve napitke

Katana nešto vražje miksa

Kad su napici u pitanju, neizostavan je tu Severus Snape. Malo je gužva na pojedinim dijelovima izložbe pa jurimo dalje. Moguće je vratiti se kasnije na dijelove koje ste preskočili ili prejurili

Jedan od najjačih aspekata izložbe je i originalna kostimografija korištena na snimanjima. Tako ispada da bi kostimografi mogli posebno uživati u ovoj izložbi

No, ono što je bitno za napomenuti je činjenica da su mlađi čitatelji, neiskusni još u životu i relativnosti svih stvari te vječnoj mjeni u ljudskoj prirodi podložni jednom simplificiranom, crno-bijelom pogledu na svijet. Tako je i nama gospođa Rowling objasnila da su Gryffindori zapravo „dobri“, a Slytherini su „zli“. Zašto? Glavni likovi u priči su Gryffindori i oni praktički ispoljavaju sve najbolje kvalitete, pazite sad ovo, SVIH kuća. Harry Potter možda može službeno biti Gryffindor, ali u njemu ima i podosta Slytherina (to je vjerojatno dobio od svog oca Jamesa koji je bio jedan običan zlostavljač - pa eto, Lily je ipak izabrala njega nego dobrog i pravednog Severusa). Hermiona ispoljava Ravenclaw prirodu, a Ron Weasley onu jednog Hufflepuffa. Draco Malfoy, svi njegovi pobočnici i njegova nesposobna, dekadentna i nacistička obitelj (blood is permanent spika, mi smo najbolji i to treba sačuvati) jednostavno su zablatili Slytherine koji mogu biti jaki i sposobni vođe. U kombinaciji s malo Hufflepuff prirode, definitivno Slytherin može biti ono što bi danas zvali motivatorima – ljudima koji iz drugih, svojim primjerom i suosjećanjem, izvlače najbolje. No, čak i bez ulaženja u bilo kakva kemijanja i kombinacije kuća, da bi se vidjelo koliko jedan Slytherin može biti pozitivan pa čak i lik-uzor, dovoljno je samo reći: Snape.

Ajmo sad na štapiće, meni jedan od najzanimljivijih dijelova izložbe - Dumbledore

Gellert Grindelwald

Newt Scamander - čovjek koji brine o životinjama, a true Hufflepuff

Severus Snape

Gospon Voldemort

Pa malo gledanja u kristalnu kuglu: rekla nam je da naše vrijeme tek dolazi i da se ne bojimo Triglava... ovaj Grima jer to nije Grim već plešući Hipogrif

Kad smo već kod plešućih Hipogrifa, da malo razbijemo ove retke teksta i fotografija jer znamo da se čitatelji danas brzo umaraju:


U novoj videoigri Hogwarts: Legacy jače je naglašena ta relativnost pripadanja kućama te tako imamo više likova koji bi se mogli karakterizirati kao „dobri“, a opet dolaze iz svih kuća. Na tom tragu treba ići i raditi, ali čitajući samo knjige, a pogotovo kao mlad čovjek, teško se stiče taj dojam da nije loše biti Slytherin ili da si automatski heroj ako si Gryffindor. Toliko od mene o kućama, a dublje ćemo drugi put.
Na satu herbologije se vade mandragore. Oprez! Začepite uši!

Evo nas malo kod Hagrida, ugodno mu je tu

Daj Hagrid potoči jednoga brendija... ovaj Felix Felicis!

Mađarska bodljorepa

Uvjeti u kakvima je Harry Potter živio kod Dursleyevih

Nije bilo onih magičnih nalivpera za kažnjavanje, ali kategorički: ne smijemo lagati!

Dumbledoreova armija

Vrata iza kojih se skriva Basilisk. Nismo ga nažalost vidjeli, otišao je nekud
Voldemortove krpe koje je nosio na sebi. Zanimljiva je priča iza ovog dizajna jer je kostimografkinja htjela nešto posebno, a svi ti mračni čarobnjaci nose crno. Onaj čije se ime ne spominje mora imati ipak posebnu opremu te je tako imao ovu halju koja ujedno izgleda zastrašujuće i elegantno. Kako je priča u Harry Potter filmovima primicala kraju i kako je Voldemort bio sve slabiji i slabiji jer su dijelovi njega bivali uništenima (Horkruksi), tako je i njegova halja sve više blijedila

Hermionina čarobna taška - jedan zanimljivi komad čarobnjačke opreme kojeg bi sve žene danas željele imati. Pravo je pitanje jedino kako bi sve to što nose unutra pronašle kad već i sad s puno manjim torbama imaju problema s neredom... prekomplicirana je to tema pa je puštamo.

Feniks Micko nas pozdravlja na samom kraju izložbe

Ovakvo je stanje na kraju s bodovima po kućama. Što sam vam prije napisao? Djeca vole Gryffindore jer nemaju osjećaj za relativnost dobra i zla, a i samog života.

Osjećamo neku tugu da je već gotovo, ali pred nama se nalazi službeni Harry Potter dućan u kojem ima stvarno sve i svašta.

Nakon same izložbe krećemo prema Schönbrunnu gdje će neki ići razgledati dvorac, neki u zoološki vrt, a poneki će pak biti slobodni da rade štogod žele. Odlučili smo da nećemo gledati krevete gdje se gospoda jebala i zdjele te lonce u koje je srala, a zoološke vrtove ne podržavamo zbog zatočenosti izloženih životinja pa smo onda završili u Palmenhausu (kući palmi) gdje smo se divili tropskim biljkama kao pravi Hufflepuffi. Također, dobili smo, na licu mjesta uzgojeno, tropsko voće za jesti te je Ana Katana dobila sjeme papaje. Nakon toga jurimo jesti pizzu u jedan talijanski restoran (čini se da ga stvarno vode Talijani), kupujemo ogromnu krafnu i slatki perec/pitu od jabuka i krećemo prema busu. Vožnja do doma kao svaka druga: preduga i jedva čekaš da se vratiš doma da bi još nešto kratko i malo imao od vikenda, a onda slijedi... onaj dan kojemu nećemo izricati ime.
Schönbrunn u daljini

Pred kućom palmi

U kući palmi je tropski vruće pa stoga svi kad tad počnu skidati jakne i zimske kape

Ja nisam nikad bio baš neki tip za biljke, ali sve više nekako idem k tome da bih nešto uzgajao. Kako će to završiti, to je jedna čisto druga priča. Samo zdanje u kojem drže te biljke nekako jako paše uz same biljke. Bili smo baš očarani

Naprosto čarobno. Postoje i klupice uz put na koje možete sjesti i malo uživati, meditirati u ovom zelenom raju

A onda su nas još i nahranili! Božanstveno!

U svakom slučaju isplatilo se ići malo guzicu izložiti putu, a Harry Potter izložba, iako je možda najzanimljivija djeci i kostimografima, isplati se vidjeti budući da ju je trenutno moguće vidjeti na samo 4 lokacije u svijetu. Treba i spomenuti njihov službeni merch shop gdje možete kupiti sve i svašta iz Harry Potter svijeta. Učinilo se u jednom trenutku da su određeni ljudi u tom dućanu proveli više vremena nego na samoj izložbi. No, to su takva konzumeristička vremena, a i treba imati neki suvenir – kupiti sebi, kupiti drugima. Pivoslac za ovoga, pivoslac za onoga. Ukoliko ste pravi Harry Potter fan, vrijedi vidjeti i vrijeme provesti na ovoj simpatičnoj izložbi.
Zasad mrtvi lukovi Schönbrunna. Tko zna? Možda se vratimo ovdje kad će procvasti i postati življi!


Oznake: Harry Potter izložba, Beč, Austrija, Palmenhaus, Schonbrunn

<< Arhiva >>