Marketing
Zagrebečani nisu Bečani - Harry Potter izložba
I nikada neće biti. Osim ako ne odu trbuhom za kruhom pa postanu gastarbajteri, ali pustimo sada to.
Iako sam oduvijek više Gospodar prstenova i Star Wars/Trek tip, trebalo se malo podsjetiti da sam nekad, kao nadobudni klinac koji bi još uvijek htio i mogao vjerovati u čaroliju, bio lud za Harry Potterom (ili kako mi to iz zabave prevodimo: Hrvojem Lončarom). Kupovali su mi roditelji knjige jednu za drugom, kako su već izlazile, a ja se jasno sjećam da sam ih gutao, da su te stranice naprosto nestajale i moj ih je mozak upijao poput spužve. Videoigre smo također igrali, ali ne tako sustavno i predano kao danas. Drugim riječima, bio sam usisan u tu priču o mladim čarobnicama i čarobnjacima. Može se i mora se to izreći: Harry Potter je kultna stvar.
Daleko naprijed i preskočivši sve između, vozimo se u busu iz Zagreba prema Beču. Oko nas sjede nepoznati ljudi, svi smo ovdje jer volimo Harry Pottera i svijet čarobnjaštva. No, neki vole i shopping, ali njihova djeca hoće biti poput Harry Pottera ili Hermione Granger (a možda poneki hrabrica/čudak i poput Rona Weasleya – iako to dolazi kasnije, dok ti prorade hormoni i shvatiš da će lik završiti s Hermionom) pa su i oni primorani voljeti tog, moguće najpoznatijeg čarobnjaka u cijeloj zapadnoj kulturi i imaginaciji.
Radi se o dvodnevnom izletu i prvi dan ćemo malo razgledavati Beč, prenoćiti u hotelu Ananas te drugi dan ujutro krećemo na Harry Potter izložbu. Trenutno se izložba može vidjeti samo na četiri lokacije u cijelom svijetu: Atlanta i New York, Pariz i Beč. Mi smo spojili ugodno s korisnim pa smo odlučili otići na nama najbližu. U Beču sam bio na maturalcu sa srednjom školom i sjećam se da su me danas moji najbolji prijatelji nagovorili da probam Wiener Schnitzel. Nevjerojatno je kako ti mesojedi uživaju dok mi vegetarijanci i vegani probamo nešto od mesa. Koliko god to ideološki bilo neispravno, začudili bi se koliko vam respekta to donese kod pravih ljudi, koliko vas manje zafrkavaju da ćete „pojesti zečevima svu hranu“. Čini mi se da to ima veze s tim da im dokažete da niste fanatici, da niste netko s kim nema pregovora. Prošao sam već tu točku nekog sebe-objašnjavanja, ali svi znaju da ćemo u ekstremnim uvjetima pojesti i čovjeka pa onda bolje ne biti dvoličan. Vegani i ekofašisti me upravo iz ovih razloga ne mogu smisliti. A ne mogu ni ja shvatiti njihovu nelojalnost siru. Uvjeti nam trenutno dopuštaju da možemo smanjiti patnju drugih bića pa onda i uradimo to!
Dakle, Beč mi nije nepoznat ako se to tako može reći, ali svi isto tako znamo da tinejđere malo zanima arhitektura i muzeji kojih ima u Beču napretek. Bitno je onda spavati u hotelu, izvan kontrole roditelja, probati pivo, dovesti simpatiju na neko skrovito mjesto, itd. No, ima nas različitih i interesi nam se, kao i potrebe, s godinama mijenjaju, ali ne mogu reći da su me arhitektura i stare gradske jezgre nešto više počele danas interesirati. Možda malo.
Moram ipak priznati da me lutanje gradom nije ovaj put toliko smetalo i umaralo. Lijepo je vidjeti nove stvari, malo to razbiti s odlaskom u dućan (koliko sam shvatio, njihovi dućani rade samo do otprilike 18:00) i pivnicu/restoran popiti i prizalogajiti. Tako je nekako i bilo, ali je jaki vjetar malo smanjivao pozitivne doživljaje. Također, jedna od rijetkih zamjerki koje imamo na naše vodstvo, na našu inače kvalitetnu vodičkinju i njezino planiranje izleta, jest naše neuobičajeno kasno puštanje u hotel. Trebalo je izdržati cijelo popodne u Beču na tom vjetru. Sadržaja je itekako bilo, ali nama koji smo odlučili lutati po gradu sami, malo je pred kraj već postalo previše.
Dan za Hrvoja Lončara
Veliki, drugi dan nam započinje pomalo kaotično dok ispadne da belosvecki, bečki toalet za gospodu (uvijek mi je zanimljivo kako imaju posebne wc školjke „za hemijsku analizu đubriva“) ne može progutati obilno, balkansko govno. Imali smo malu poplavu, ali riješili smo. Onda se jedna djevojka iz naše Hrvoje Lončar grupe u vrijeme doručka srušila u kantini – hali za doručak, pardon. Uvijek se iznenadim kako ljudskost i suosjećanje iskoči u tim, teškim trenucima pa smo onda, iako gladni kao vukovi, uopće zaboravili na hranu jer nismo tipovi koji mogu jesti dok drugi leže na podu i ne zna se hoće li biti dobro. Došla je hitna pomoć, ali sve se na kraju nekako pozitivno riješilo. Samo da zapazim: bilo je onih koji su nastavili puniti svoje želuce dok je djevojka beživotno ležala na podu. Gađenje je osjećaj koji detektiram.
Nakon svih nedaća koje su nas zapale, konačno se vozimo prema lokaciji izložbe. Uzbuđenje je veliko što se pomalo osjeća i u busu. Mlađi suputnici su nemirni, a bogme sam i ja već na iglama i jedva čekam da izaberemo svoju kuću, patronuse, da se vratimo na poznate lokuse iz Harry Potter kanona. Moja suputnica (patronus: vidra) i ja (patronus: vuk – dvoumio sam se između vuka i terijera, ali pas sigurno) smo, naravno, Slytherini iako mi ona često kaže da bih lako mogao biti Gryffindor. Da se malo vratimo ka teoriji. Postoje četiri kuće u koje vas šešir za sortiranje može smjestiti: Gryffindori (hrabri i odvažni), Hufflepuffi (vjerni i marljivi), Ravenclawi (mudri i inteligentni) te Slytherini (ambiciozni i prepredeni). Postoje tu i neke druge, dublje kategorizacije pa se onda uz Gryffindore povezuje element vatre, uz Hufflepuffe element zemlje, zrak uz Ravenclawe, a voda uz Slytherine. Ima se tu svašta za reći, čak se može i studija napisati (za koju se ne bih čudio da već i postoji, Harry Potter je već dugo s nama, od 1997.) o kućama i njihovim karakteristikama.
No, ono što je bitno za napomenuti je činjenica da su mlađi čitatelji, neiskusni još u životu i relativnosti svih stvari te vječnoj mjeni u ljudskoj prirodi podložni jednom simplificiranom, crno-bijelom pogledu na svijet. Tako je i nama gospođa Rowling objasnila da su Gryffindori zapravo „dobri“, a Slytherini su „zli“. Zašto? Glavni likovi u priči su Gryffindori i oni praktički ispoljavaju sve najbolje kvalitete, pazite sad ovo, SVIH kuća. Harry Potter možda može službeno biti Gryffindor, ali u njemu ima i podosta Slytherina (to je vjerojatno dobio od svog oca Jamesa koji je bio jedan običan zlostavljač - pa eto, Lily je ipak izabrala njega nego dobrog i pravednog Severusa). Hermiona ispoljava Ravenclaw prirodu, a Ron Weasley onu jednog Hufflepuffa. Draco Malfoy, svi njegovi pobočnici i njegova nesposobna, dekadentna i nacistička obitelj (blood is permanent spika, mi smo najbolji i to treba sačuvati) jednostavno su zablatili Slytherine koji mogu biti jaki i sposobni vođe. U kombinaciji s malo Hufflepuff prirode, definitivno Slytherin može biti ono što bi danas zvali motivatorima – ljudima koji iz drugih, svojim primjerom i suosjećanjem, izvlače najbolje. No, čak i bez ulaženja u bilo kakva kemijanja i kombinacije kuća, da bi se vidjelo koliko jedan Slytherin može biti pozitivan pa čak i lik-uzor, dovoljno je samo reći: Snape.
Kad smo već kod plešućih Hipogrifa, da malo razbijemo ove retke teksta i fotografija jer znamo da se čitatelji danas brzo umaraju:
U novoj videoigri Hogwarts: Legacy jače je naglašena ta relativnost pripadanja kućama te tako imamo više likova koji bi se mogli karakterizirati kao „dobri“, a opet dolaze iz svih kuća. Na tom tragu treba ići i raditi, ali čitajući samo knjige, a pogotovo kao mlad čovjek, teško se stiče taj dojam da nije loše biti Slytherin ili da si automatski heroj ako si Gryffindor. Toliko od mene o kućama, a dublje ćemo drugi put.
Osjećamo neku tugu da je već gotovo, ali pred nama se nalazi službeni Harry Potter dućan u kojem ima stvarno sve i svašta.
Nakon same izložbe krećemo prema Schönbrunnu gdje će neki ići razgledati dvorac, neki u zoološki vrt, a poneki će pak biti slobodni da rade štogod žele. Odlučili smo da nećemo gledati krevete gdje se gospoda jebala i zdjele te lonce u koje je srala, a zoološke vrtove ne podržavamo zbog zatočenosti izloženih životinja pa smo onda završili u Palmenhausu (kući palmi) gdje smo se divili tropskim biljkama kao pravi Hufflepuffi. Također, dobili smo, na licu mjesta uzgojeno, tropsko voće za jesti te je Ana Katana dobila sjeme papaje. Nakon toga jurimo jesti pizzu u jedan talijanski restoran (čini se da ga stvarno vode Talijani), kupujemo ogromnu krafnu i slatki perec/pitu od jabuka i krećemo prema busu. Vožnja do doma kao svaka druga: preduga i jedva čekaš da se vratiš doma da bi još nešto kratko i malo imao od vikenda, a onda slijedi... onaj dan kojemu nećemo izricati ime.
U svakom slučaju isplatilo se ići malo guzicu izložiti putu, a Harry Potter izložba, iako je možda najzanimljivija djeci i kostimografima, isplati se vidjeti budući da ju je trenutno moguće vidjeti na samo 4 lokacije u svijetu. Treba i spomenuti njihov službeni merch shop gdje možete kupiti sve i svašta iz Harry Potter svijeta. Učinilo se u jednom trenutku da su određeni ljudi u tom dućanu proveli više vremena nego na samoj izložbi. No, to su takva konzumeristička vremena, a i treba imati neki suvenir – kupiti sebi, kupiti drugima. Pivoslac za ovoga, pivoslac za onoga. Ukoliko ste pravi Harry Potter fan, vrijedi vidjeti i vrijeme provesti na ovoj simpatičnoj izložbi.
Post je objavljen 21.03.2023. u 09:40 sati.