Za početak jedan zaoblakzak (novokovanica - zalazak sunca, ali ne za horizont nego za oblak) večer prije.

S jutrom krećemo pravac Učke koja se planinarima zajedno s Ćićarijom već prekrasno pokazuje nakon Pazina i ometa im koncentraciju prilikom vožnje. Prošle godine kada smo prvi puta osvajali Vojak, prerano smo se odvojili s ceste koja vodi do tunela Učka. No, danas znamo put (skretanje udesno tik pred tunelom) pa se do samog planinarskog doma Poklon vozimo bez velikih poteškoća i lutanja. Kod Poklona već počinje biti veselo te saznajemo, još uvijek nesvjesni koji je danas dan i što to točno neki slave, da trupa slijepih planinara ide prema našem zacrtanom odredištu – Veliki Planik na Ćićariji. Predviđeno trajanje tog izleta u jednom smjeru je dva i pol sata.


No, kako to obično u životu biva, planovi su se naglo promijenili kada smo naišli na tablu Land art staze Stražica – Sapaćica. Naravno, moglo bi se reći da sam krivac za to sve opet ja jer sam mislio da se tim putem kreće od Poklona prema Velikom Planiku. Kako točno čovjek s kartom čitave Učke i planinarskim domom ispred nosa može zalutati? Nisam do kraja siguran, ali izgleda da može. U svakom slučaju, Maja je čula lijepe stvari o toj Land art stazi pa smo je odlučili proći.


Land art staza kružna je staza dužine 6.5 km koja spaja prirodne ljepote Ćićarije i umjetničke intervencije koje je zamislio i ostvario Boris Pecigoš. Cijeli projekt želi ukazati na povezanost čovjeka s prirodom i njegovu neodvojivost od nje unatoč današnjem ishitrenom načinu života. No, zato planinari i ostali ljubitelji prirode imaju vikende, zar ne? Staza je lagana te je mogu proći izletnici svih uzrasta i fizičke spremnosti.
Šumski masturbator

Bili smo ovdje

Prvi dio staze vodi nas kroz šumoviti predio u kojem prevladava debeli i prirodni 'lad. S puta vas odvajaju jedino same instalacije pa ćete se često morati vraćati po istom putu natrag. Sama staza dobro je označena različitim bojama (zelena, crvena, ljubičasta, narančasta) koje predstavljaju svojevrsne etape samoga puta. Vjerojatno će većina izletnika biti najviše fascinirana crvenim dijelom staze jer se na njemu nalaze tri vidikovca koji daju stvarno dobre poglede prema unutrašnjosti Istre, ali i na sam Vojak. Tu se negdje počinju pojavljivati i labirinti (makar oni pravi labirinti imaju jedan ulaz i izlaz, a sve ostalo su zagubilišta – u engleskom postoji razlika između riječi 'labyrinth' i 'maze'), a preporučamo Vam i povećani oprez zbog krpelja kojih ima!
Kamena koza na brežuljcima

Crveno drvo na pašnjacima Sapaćice

Pogled na Vojak s jednog od vidikovaca

Postrojeni oblaci nad Istrom

U jednom trenutku ste pozvani napraviti svoj vlastiti Land art mini kameni toranj

Zabavljamo se i ostavljamo svoj trag

Zadnji dio staze nas opet vodi s livada, pašnjaka i litica u šumu gdje nailazimo na svakakve kamene prirodno-umjetničke formacije, a ima i ogromnih crnih puževa golača. Zmije, srećom, nismo sreli na našim lutanjima po užarenom kamenjaru.
Planinka (u strahu od zmija)

Gotovo savršena kamuflaža

Malo smo zalutali pred sam kraj gdje smo nastavili po ravnom dijelu umjesto da se popnemo na vidikovac. Tu već nismo daleko od planinarskog doma Poklon odnosno naše startne točke u njegovoj okolici.
Nebo se oblači, puše vjetar, a kiša već „pere“ po središnjem dijelu Istre

A kod planinarskog doma Poklon već se opako fešta te nam uskoro po riječima pjesme: „A na drugoj strani...“, *cap cap cap* po basu i harmonici, „...jure Partizani!“ postaje jasnije što se točno ovdje događa. Dakako, danas je Dan Mladosti! Puno staro-mladih planinara/pionira našlo se na veselici kod Poklona.
Pregledavamo planinarsku kartu, pijemo pivo i jedemo sendviče

Ipak, odmah iza klupica i stola za kojim sjedimo stoji natpis za Crveni vrh i uskoro postaje i mojoj suputnici i meni jasno da moramo obići i taj lokalitet. Planinarska karta kaže da je blizu i odlučeno je. Treba napomenuti kako su mi svi ti crveni vragovi, Partizani i veseljaci udarili u glavu te sam na drvu pročitao Crveni vrh dok na njemu zapravo piše Crkveni vrh i on je, sada to znamo, KT 10 na Opatijskoj planinarskoj obilaznici (OPO) čiji smo dnevnik pri povratku kupili od gospodina Igora Eterovića koji nam je usput dao i korisne savjete kako se najefikasnije može proći cijela obilaznica. Ima „ćaknutih“ koji to prelaze u jednom danu, ali najugodnije je podijeliti prolazak na dvije etape i prenoćiti u pl. domu Poklon te drugi dan nastaviti i natrag se vratiti u Opatiju koja je početna i završna točka puta.
Rasprava o nastavku puta na Cr(k)venom vrhu gdje postaje jasno da nam je ovaj izlet bio premalo zahtjevan. Moram sa zadovoljstvom priznati da se bude u meni neki (pozitivno) čudni osjećaji kada mi moja suputnica kaže da moramo proći cijelu Ćićariju, sve te Orlove stijene, sve Planike, OPO obilaznice, jednostavno sve... U tom trenutku znam da sam u pravom društvu i na pravom mjestu.

Udaram žig u Zelenu planinarsku bilježnicu/dnevnik

Približava se 16:00, a i nebo sve više daje znakove nadolazeće oluje te se odlučujemo vratiti do Poklona i do automobila. Približavajući se domu opet čujemo harmonike i ljudske glasove – naši Partizani su zaista mladi.
Ne znamo koliko su još tamo ostali, ali nisu se dali kući...

I za kraj ovog lijepog i laganog izleta po sjevernom dijelu Učke i južnoj Ćićariji, nad nama se u jednoj zalogajnici u Baderni nadvio još jednom duh čovjeka kojega neki štuju, a neki pljuju.
Kako ide ona pjesma: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela. Tebe voli i staro i mlado, druže Tito, ti narodno blago.“

A mi? Planinarima je u biti svejedno, samo nam dajte nove planine za uživati.

Vidimo se na planinama!

Oznake: južna Ćićarija, Land Art Staza, Crkveni vrh, OPO, Pl. dom Poklon