Probudio sam se u nekom nepoznatom svijetu. Počeo bih s pitanjima, ali nikad neće doći kraj ako si dam oduška. Što je ovo? Kakva je ovo stvarnost?
Bez previše teatralnosti, hodam kao izgubljeno dijete koje dira staklo na tramvaju. Malo po staklu, a onda u vlastita usta. Uvijek sam se pitao zašto majke svojoj djeci ne kažu da je to najbolji put do neke boleštine. Možda su rekle već više puta pa dijete nije jednostavno slušalo. No, ja u ovome nemam majke.

Mnogo puta smo zamišljali kolektivne svijesti i umove koji stalno dobivaju feedback, pritok informacija o stvarima koje ne doživljavaju sami i osobno. Što točno znači osobno za njih, ne znam. Kako se oni snalaze u svemu tome, ne znam. Jeste li se ikad zapitali kako je to kad taj pritok informacija nestane? Kako je to živjeti bez stvari na koje ste se naviknuli i postale su vam toliko prirodne da su, zapravo, postale dio vaše prirode? Mislim da su to pitanja koja bi morila sve radilice i druge pripadnike raznih kolektiva u trenutku njihovog odcjepljenja. U slučaju da su naučeni razmišljati. Ako nisu onda ni nema veze, zar ne? Previše puta uzimamo stvari u našim životima zdravo za gotovo. Postojala je jedna disciplina davno. Sad ju još naziremo u tragovima. Sad je ona postala još jedna stvar "za naučiti". Ironično je da je ona jedina koja se ne uči, ali danas se sve uči pa se onda i ona uči. Što je sa životom? Što ako se neka stvar živi i može se samo na taj način naučiti? Znate kad ljudi kažu: "U hodu ćemo to napraviti"? To je filozofija. Želio sam to samo spomenuti. Postojala je jednom filozofija.

Strah od izostajanja (FOMO - Fear Of Missing Out) je stvaran. Barem za one koji su se naučili biti u toku. No, nije li to naša fascinantna sposobnost - moći se uživjeti u nešto kao da je stvarno? Mnogi će reći da nisu ovisni, ali tek kad će objekt afekcije u potpunosti nestati će to moći sa sigurnošću reći. Dovoljno je vidjeti da su naši prijatelji živi. Što ako netko od njih trenutno umire? Vjerujem da će se naći ljudi koji će i takve, nadasve, intimne trenutke dijeliti s drugima. Možda je to sad nezamislivo jer, recimo, moj djed koji mrzi kad zvoni kućni telefon neće sigurno dijeliti ništa s drugima. Ne bi dijelio ni zrak da ne mora. Ne zato jer je sebičan nego zato jer misli da je komunikacija većinom štetna i bespotrebna. Nadčovjek? Poludjeli čovek? Ne-čovjek? Recite što želite, ali uzmite u obzir da je moguće da netko ispriča i previše priča pa ostane razočaran nad time što to nema apsolutno nikakav efekt na slušatelje. Njemu je i taj prastari telefon previše. Moj um je počeo shvaćati lakoću postojanja. Ona ni nije toliko nepodnošljiva. Osjećam se lakše. Ipak, osjećam i svojevrsnu nelagodu. Mogući strah.

Je li ovaj potez štetan za moju trenutnu karijeru? Je li štetan za moju buduću karijeru? Sam Bog zna da ovisim o ljudima i njihovim pozitivnim ili negativnim reakcijama. Tako je to s nama, nazovi, umjetnicima. Nezahvalan je to posao kad moraš biti klaun, ali što kad je to jedino što znaš raditi? Radiš ono što znaš i želiš postati što bolji, ako ne najbolji, u tome. Zato vjerojatno i slijedi ovo što slijedi.
Ne zaboravljam nikad dobre prijatelje. Čak ni one koje nikad uživo nisam vidio. Ili možda jesam, ali u tom trenutku to nisam znao. Ovaj blog je kao svjetionik u mraku. Odašiljem tu i tamo signale svojem dobrom prijatelju Jelenu. Čisto da zna da sam živ. Hoće li mu to što značiti ili neće? Ne znam. U svakom slučaju - živ sam! Možda i življi nego ikad.

Sve sadržaje se može naći ovdje: VAKUUM SPACE (jesam li spomenuo da sam sebepromotivni klaun?)
Nedavni nezaboravni koncert u Požegi. Moje protivljenje fenomenu zvanom Pokemon Go (iako bih bio vjerojatno najbolji trener s obzirom na razinu mojih fizičkih aktivnosti). Vječno planinarenje jer ljubav prema planinama i prirodi nikad ne prestaje. Još uvijek neispričana priča o ekspediciji do Martinske te planinarenje na vrh gdje se nalazi radio-toranj s kojeg se pruža lijepi pogled na cijeli šibenski kanal. To je samo dio priče koju pričam, a Vi možete biti dio toga čitajući napisane tekstove. Nije li bit cijelog interneta da dijelimo iskustva? Da se povezujemo? Moguće, ali treba znati granicu. Treba uvidjeti kad promocija preuzima sam život i kad ona postaje sama sebi svrha. Nažalost, ima ljudi kojima bi ovi uvidi puno više koristili. Ja, vjerujem, ni nisam najgori od onih kojima bi bila potrebna rehabilitacija. Bilo kako bilo, svatko mora doći do tih stvari sam. Kao i do svih bitnih uvida u životu.

Oznake: Ištekanost, tehnologija, osvrt na život bez pritoka, informacija