Odlučio sam napraviti jednu vrstu eksperimenta što se tiče gledanja filmova. Na mojoj listi filmova koje trebam pogledati su se odjednom pojavili „Fast and Furious“. Odlučio sam pogledati svih 6 filmova pa vidjeti što će se dogoditi. Došao sam do 5 od 6 u trenutku kad sam odlučio ovo napisati. Zapravo, do petog nastavka ni nisam imao baš nešto pretjerano za napisati. Nije mi cilj komentirati cijelu „franšizu“ iako se moram, naravno, pozvati na neke ranije dijelove i radnju koja se u njima odvija.


Kao i sve stvari koje imaju više nastavaka, Fast and Furious isto ima neku svoju evoluciju. Sjećam se da sam prije par godina žestoko kritizirao te filmove sa svojim dobrim prijateljima koji su također ljubitelji filmova. Nismo mogli shvatiti ljude koji gledaju takve filmove i onda kažu: „Ovo mi je najbolji film! Kako je to dobra priča!“
Najčešće se, naravno, nije radilo uopće o priči nego o činjenici da franšiza „Brzi i žestoki“ prikazuju materijalistički/kapitalistički/konzumeristički san većine muškaraca. Suzdržat ću se zasad od raznih pojmova poput „plitko“ i „naivno“. Ti filmovi su jednostavno napravljeni da iz njih šiklja testosteron. Brzi auti čiji motori zvuče čisto drugačije (dublje i jače?) od onih koje čujete svakodnevno da brundaju, zgodne mlade žene koj se u tim autima voze. Za neke je turn off kad one same voze; neke žene se naime samo smiju voziti u autima dok nisu za volanom. Lova koja se okreće pri tim utrkama je također zavidna, a pobjednik uzima na kraju sve i slavljen je kao pravi poganski junak (jako izraženog natjecateljskog duha i koji je osvijestio činjenicu da ne smije biti drugi jer sve što nije na prvom mjestu je zapravo ništa).
Nasmijana lica glavnih junaka dok im ide i dok jure u svojim autima nam poručuju: „Da, oni su definitivno sretni.“
Moram priznati da čak ni kod sebe nisam do kraja osjetio imunost na te sve „muške“ podražaje. Odlučio sam pisati posebno o petom nastavku jer mislim da je on vrhunac što se tiče maštovitosti (i fantasičnosti) cijele franšize. Do petog nastavka je sve izgledalo kao neka priprema za taj (zapravo predzadnji dio) vrhunac. Svega ima više i kao da se događa nekakva potpuna zasićenost svim tim stvarima koje „Brzi i žestoki“ predstavljaju. Ima više žena, ima više automobila, ima više oružja iz kojeg se puca. Ima jako naglašenih elemenata američkih junaka koji veličaju obitelj i znaju da ona mora biti uvijek na prvom mjestu. Pa makar se ona sastojala od kriminalaca koji zajedno voze brze aute i kradu tuđe novce. Ono što me dodatno iznenadilo je činjenica kako u jednom trenutku dolazi kao nekakav val postmodernizma i temelji svega se uruše (vrhunac toga je dok kriminalac pruži ruku policajcu i spasi ga) i nitko više ne zna tko je dobar, a tko zao. Naravno, to su još uvijek „Brzi i žestoki“ pa se taj raspad principa i osnovnih temelja ne zadrži dugo. Nakon nekog vremena se opet sve usustavi i kriminalci su opet kriminalci, a policajci ih ganjaju. Nekad i kriminalci i policajci moraju ići ruku pod ruku da bi se borili protiv još većih kriminalaca.

Mora se priznati da je „Fast Five“ jedan od onih akcijskih filmova koji su uspjeli. Ne prođe ni trenutak u tom filmu, a da se nešto akcijsko ne događa. Čitao sam jedan od reviewova na imdb-u (internet movie database, stavljao sam link već u nekim od prijašnjih postova) koji kaže da je to idealni popcorn akcijski film. To bi vjerojatno značilo da je baš za otići u kino, kupiti kokice i pustiti mozak na pašu te uživati. Neću ulaziti u to koliko stvarno mozak treba isključiti da bi se takvi filmovi mogli gledati (probaviti?). Kad bi 4D tehnologija bila bolja, onda bi definitivno želio gledati peti nastavak fast and furiousa pomoću te tehnologije. Budući da sam pričao s jednom osobom koja je bila na 4D prikazivanju filma, znam (barem po iskazu te osobe, a pouzdana je) da se to jednostavno ne isplati. Kako gledati film kad ti se tokom cijelog prikazivanja drma stolica i šprica te voda i to na onaj najgori/najjednostavniji način. Kao da je neka mala fontana pokraj tebe i to te tu i tamo zalijeva. Komentirao sam u jednom od prijašnjih postova to 4D kino pa više neću o tome.
Što se tiče akcije, film je zapravo pri vrhu.



No, ono što je stvarno zabrinjavajuće kod ovog filma, ma cijele franšize zapravo, je poruka koju on odašilje. To je jedan od onih filmova koji nemaju neke dublje poruke. Da, kaže se u jednom trenutku da je obitelj najbitnija stvar u životu, ali mislim da film sa istom porukom može biti napravljen uz manje štete i s manje propagande konzumerizma i tzv. brzog načina života. Baš to je problem s takvim filmovima: ima tu malo heroizma i možda se prikazuju neke pozitivne kvalitete karaktera, ali nema dubljeg značenja. Jednostavno je rečeno ono što se vidi. Ne kažem da film mora biti dubok toliko da nitko ne shvaća poantu ili nam treba nekakva posebna tehnika razmišljanja da bi do toga došli. Zapravo, najbolji filmovi su oni koji daju najdublje poruke na najjednostavniji način. No, kako tumačiti momente „Bezih i žestokih“ i ne uvidjeti plitkost koja se tu prikazuje?

Jedan mladi čovjek koji je koliko toliko obrazovan s tim ne mora imati problema. Ili možda neka starija osoba za koju je to gotovo apsurdno – uz navod da postoje i stariji ljudi (neke koje bi nazvali „iskusnima“ u životu) koji vole brze i skupe aute u kojima voze lijepe kozmetičke lutkice. Ljudi koji vole nadmetanje i koje neće ništa zaustaviti da prvi prođu ciljnu liniju – u bilo kojem smislu.
Kako to mladež vidi? Kako to neki mali dječak (a takvih ima mnogo koji vole takve filmove i općenito vole aute) vidi i tumači? Kakve se vrijednosti usađuju takvom, još, djetetu u glavu?
Što su heroji u takvom filmu uopće naučili iz svojih pothvata? Glavni junaci govore o nekakvom kupovanju slobode, ali kako sloboda može biti kupljena novcem? Što je uopće sloboda? Može li čovjek imati 11 milijuna dolara i biti slobodan? Ne leži li u toj svoti ili u novcu općenito primarni uvjet za novo ropstvo, ako je sloboda uopće ikad i bila iskušena?
Na kraju filma je prikazan način na koji junaci troše svojih 11 milijuna dolara. Nitko od njih nije nigdje uložio te novce. Oni kupuju dalje aute, nabavljaju jurilice kakvih ima samo par na svijetu. Jedan od tužnijih dijelova filma je dok na kraju dođe jedan crnac (koji je već dovoljno označen stereotipovima o toj rasnoj skupini) u nekakvom svodničkom odijelu i hvali se s autom koji kao on jedini ima – kupio ga je od nekog šeika. Hvali se s njim, previše priča, čisti sleng. Prikaz samo većeg produbljivanja stereotipova. Glavni junak (glavni od glavnih junaka – Paul Walker) čeka dijete sa sestrom od drugog heroja (Vin Diesel) i žive negdje uz obalu. Žive praktički u kolibi, ali pred kolibom je parkiran nekakav super brzi auto. Mislim da je to moment koji govore sve o poruci filma. Jesti ćemo travu ako treba, ali imat ćemo jurilicu – samo je to bitno. Teška propaganda konzumerizma i materijalizma. Kakve sve ideje čovjek može dobiti nakon odgledanog takvog filma. Kakve sve iskrivljene ideje čovjek može dobiti...

Oznake: Fast and Furious, Walker, Diesel, iskrivljene vrijednosti