Na fakultetu sam, ili to povezujem s fakultetom jer smo negdje pred kraj studiranja zajedno pohađali novinarsku školicu, od jednog kolege dosta toga čuo o kiparu Vojinu Bakiću, a kako oduvijek, ili barem otkad je bitno za moje sjećanje i integritet osobe koja sam danas, svi prepoznaju moju ljubav za prirodom i planinama, tema je neizbježno dovela i do Petrove gore, nekad nazivane Gvozd. Prošlo je par godina, a ja svejedno nisam posjetio to prekrasno mjesto koje čovjeku ne pruža samo prirodne ljepote već i one kulturne. Ili vam se tako otprilike čini dok ne vidite što je ostalo od jednom potpunog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna. No, ajmo redom. Nalazimo se kod lovačkog doma Muljava, dobre početne točke za hodanje kroz šume Petrove gore.

Prvo treba proći strašni, klimavi most...

...dobro je dok te čeka princ s druge strane

Lagana šumska stazica uzbrdo dolazi do glavne ceste, po kojoj se može doći i automobilom pretpostavljam, a mi pratimo oznake za Veliki i Mali Petrovac

Lijep je i sunčan dan pa bi bila stvarno prokleta šteta da ga se nije iskoristilo. Tako dok hodamo šumskim drumom, pričajući o svemu i svačemu (o nekim drugim rutama na istočnoj Medvednici - koju sam zanemario, nećacima, pokemon kartama, itd.), vidi se na trenutak gornji dio spomenika prema kojem se krećemo i koji je naš prvi cilj danas. Iskreno, krenuli smo na ovaj izlet samo s mapama ukucanim u aplikaciju mobitela. Znali smo da želimo pronjuškati u i oko spomenika, a dalje kud nas put odnese. Volim takve izlete, gdje imaš samo ekipu koja želi udisati planinski, šumski zrak i nije joj do kraja bitno koliko, kuda i kako. Nakon otprilike 50 minuta hodanja, na kraju kojeg nas je pričekala jedna malo* teža, ustrajna uzbrdica, dolazimo do spomenika.
Šuljamo se iza leđa spomeniku

Jedna s Ottom (Ottomanom Veličanstvenim, ali našim, ne tuđim!), okupana suncem

Tu ću samo na sekundu stati i pohvaliti ovog izuzetnog mopsa kojeg sam već gledao kako planinari po Ravnoj gori, a sada i po petrovom Gvozdu te mogu, unatoč stereotipovima da to nisu psi nego genetski modificirane svinjice, povrditi da ovaj pas može više uzbrdo nego većina ljudi.
Infiltratori level 75 - tko ne zna da postoje vrata, taj mora kroz podrum

Na Internetima smo čitali da su vrata zatvorena i da se u spomenik ne smije. Vrata su otvorena, a za ovo potonje nismo do kraja sigurni. Netom prije nas, bila je ovdje skupina planinara, čuo sam ih iz unutrašnjosti spomenika, ali bili su već na odlasku, na svečanoj pisti, prilazu ovom velebnom spomeniku kada smo se mi ušuljali u zgradu kroz podrum. Fotografije će više reći nego riječi, ali ogromno je, betonsko je i sramota je da je takvo što zapušteno. Nisam mnogo bio uokolo, u inozemstvu, ali ovakvo što nikad nisam vidio. Ovakav spomenik, ne, ovakvo velebno zdanje koje se moglo i trebalo bi se bolje iskoristiti.
U podrumu

Glavno stubište koje nije na fotografijama toliko fascinantno koliko je uživo, ali što je tu je - morate sami doći ovdje

Lift zaglavio na zadnjem katu - na kojem katu niže iznad dizala piše: Death zone (ili nešto tome slično), a bogme je i pad ovdje dovoljan da ubije bilo koga

Panorama 1 - ipak je pogled s vrha zgrade/spomenika ono što najviše oduševljava, nakon pomalo muke koju osjećate kad vidite ovakvu velebnost zapuštenu

Panorama 2 - još malo prekrasnih pogleda

I Otto voli velebne poglede, sve nadzirati, imati kontrolu (makar je na uzici)

Mops koji je bio gdje nijedan mops prije njega nije bio

Nebom lete NATO avijoni, ali Partizani neće dozvoliti to... a ne, pardon, to ne ide baš tako, pomiješale se neke pjesme u glavi...

Debele i mršave ku-klux sjenke, ali najveća sjenka je ovaj spomenik - sjenka svoje prijašnje slave

Malo ima pa malo nema "rostfraja", ali uglavnom ga više baš i nema

Na sekundu opet stajem: često se u našem malom planinarskom društvu (neslužbeni naziv: OŠJ - Ottomanovi Šumski Jebači) spominjalo da su te ploče, koje malo po-malo nestaju već odavno sa spomenika, skinuli Romi, to jest Cigani (tko već preferira koji naziv; naime, ja ne smatram riječ Cigan pogrdnom, ne u ovom sad kontekstu makar ćete prosječnog čovjeka često čuti kako je upravo na taj način koristi, pogotovo na sjeveru Rvacke gdje imamo dosta problema s njima, kako na ulici, tako i u institucijama). Međutim, tko zna točno tko je sve jamio ovdje mučki, ali ne isključuje se mogućnost da su ove "operacije" izvodili i lokalci. Tužno je to sve, siromašan je to kraj pa je donekle razumljivo. Samo jedan od dokaza da se od kulture, na ovaj način, živjeti ne može.
Otvaraj granice i puštaj pse s uzice!

Za sve znatiželjnike koji ipak nisu shvatili, evo fotografija vrata - da, ona stvarno postoje, ne morate kroz podrum osim ako nemate žarku želju :)

Ekipa na okupu pred velebnim zdanjem; a kako li je tek sjajilo dok su sve ploče bile još tamo gdje trebaju biti!

Odvajamo se jedva od spomenika i krećemo dalje prema Malom Petrovcu, gdje se nalazi pavlinski samostan koji kasnije postaje prvo (polu)vojni objekt, a onda i pravoslavni hram Silaska Svetog Duha, i poznatom te pomalo kontroverznom kraljevom grobu

Kratko se zadržavamo kod ostataka samostana/hrama

Nekima je i kod kraljevog groba na pameti samo jeb***

Šumari Karlovca su 2006. godine ovdje postavili "nadgrobnu" ploču, to jest obilježili grob posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, posljednjeg čiste, neokaljane krvi ako sam dobro shvatio

Moglo bi se raspravljati o samoj lokaciji pogibije posljednjeg hrvatskog kralja, ali i napomenuti da su Ugari, iako nesumnjivo bili odbijeni hrabrim hrvatskim napadačima/presretačima iz šume, zapravo odustali od potpunog osvajanja Hrvatske jer su ih napali Rusi i vražji Kumani (sam bog zna koliko Kumane ne vole oni koji su barem probali igrati videoigru Kingdom Come: Deliverance) te su stoga imali hitnije i bitnije stvari za riješiti. Čak i da nisu, dobro su prošli Pactom Conventom iz 1102. godine, kad je "čista" krv još jednom postala mutnija i kad je Hrvatsko Kraljevstvo postalo dijelom Ugarskog. No, i stare karte obilježavaju negdje ovdje mjesto naziva Kraljev grob. Za nas, i stanovnike ovog kraja kada bi se više iskoristio turistički (omražena mi je ta riječ jer me podsjeća na eksploataciju i devastaciju područja u pitanju, ali eto tako je) potencijal, to je sretna* prilika jer mnogi dolaze ovdje, osim vidjeti Bakićevu kreaciju, vidjeti upravo grobek gdje leži naš kralj.

Natrag u sadašnjost! Krećemo se dobro obilježenom stazom prema lokaciji zanimljivog naziva: Mali Velebit

Šuma na ovom području je ogromna i na mjestima je ima više, na mjestima manje. Sve u svemu, nažalost, vide se posljedice pomalo agresivnog ekstraktivizma

Evo nas na Malom Velebitu koji nam se nekako čini kao prigodnije mjesto za kraljev grob. Tu malo odmaramo i upijamo zrake sunca koje nas fino grije. Na fotografiji možete vidjeti i našeg Franckovog manekena ;)

Kreće i vrlo strmo spuštanje prema lovačkom domu Muljava. Imaa blata, malo leda, malo snijega i to je dobra kombinacija za pasti na guzicu pa oprez

Silazimo do potoka i već naši skautovi traže kako najlakše prijeći preko

Ottomana boli đoka (ne znamo dal od naskakivanja na nogu ili samo tako), ide on kroz vodicu, malo usput i popije. Život bez gojzerica je dobar!

Nakon prelaska petrogorskog Rubikona, ostaje nam samo još malo do mjesta gdje ćemo se okrijepiti. Lovački dom Muljava definitivno je stanica na kojoj trebate stati. Nakon planinarenja/hodanja kroz šumu od skoro 12 kilometara paše gotovo bilo što, a kamoli onda ovakva domaća kvaliteta. Treba ostaviti ljudima novac, imaju pod svojim nogama i u rukama pravo bogatstvo, a malo od toga zaista imaju. Jel to prednost ili nedostatak, o tome bi se moglo raspraviti te možda bolje to ostaviti za komentar sekciju. Dovoljno je možda za reći da ovdje mnogi dolaze probati njihove palačinke sa sirupom od šumskog voća i sladoledom. Vidjeli smo to na mnogim tanjurima. Također, ako ste karnivor, pripremaju svakakvu divljač, a postoje i opcije za vegetarijance, vegane i druge opredijeljene biljojede. Nije pristojno fotografirati, kao neki balavac za instagram ili "voki toki" kako moja mama kaže (Tik Tok), tuđe tanjure pa vam onda za kraj donosim samo sadržaj svojeg. Rižoto od povrća i šopska salata te polovica porcije prije spomenutih palačinki.
Brzo je nestalo

Još brže je nestalo

Bio je odličan dan! Bilo je odlično društvo! Zahvaljujem svojim suputnicima, dvonožnim i četveronožnim, na ukazanom povjerenju (u našu hrabrost i znanje aplikacija sa pametnih telefona - uzgred, samo da napomenem, iako na Internetu možete naći svašta, naše iskustvo je da su staze jako dobro markirane i teško ćete se izgubiti). Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez vas. Hvala i čitateljima te se čitamo nekom drugom vrlo uskorom prilikom :)

Oznake: petrova gora, Gvozd, Vojin Bakić, LD Muljava