Marketing
Patur Gozdia
Na fakultetu sam, ili to povezujem s fakultetom jer smo negdje pred kraj studiranja zajedno pohađali novinarsku školicu, od jednog kolege dosta toga čuo o kiparu Vojinu Bakiću, a kako oduvijek, ili barem otkad je bitno za moje sjećanje i integritet osobe koja sam danas, svi prepoznaju moju ljubav za prirodom i planinama, tema je neizbježno dovela i do Petrove gore, nekad nazivane Gvozd. Prošlo je par godina, a ja svejedno nisam posjetio to prekrasno mjesto koje čovjeku ne pruža samo prirodne ljepote već i one kulturne. Ili vam se tako otprilike čini dok ne vidite što je ostalo od jednom potpunog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna. No, ajmo redom. Nalazimo se kod lovačkog doma Muljava, dobre početne točke za hodanje kroz šume Petrove gore.
Lijep je i sunčan dan pa bi bila stvarno prokleta šteta da ga se nije iskoristilo. Tako dok hodamo šumskim drumom, pričajući o svemu i svačemu (o nekim drugim rutama na istočnoj Medvednici - koju sam zanemario, nećacima, pokemon kartama, itd.), vidi se na trenutak gornji dio spomenika prema kojem se krećemo i koji je naš prvi cilj danas. Iskreno, krenuli smo na ovaj izlet samo s mapama ukucanim u aplikaciju mobitela. Znali smo da želimo pronjuškati u i oko spomenika, a dalje kud nas put odnese. Volim takve izlete, gdje imaš samo ekipu koja želi udisati planinski, šumski zrak i nije joj do kraja bitno koliko, kuda i kako. Nakon otprilike 50 minuta hodanja, na kraju kojeg nas je pričekala jedna malo* teža, ustrajna uzbrdica, dolazimo do spomenika.
Tu ću samo na sekundu stati i pohvaliti ovog izuzetnog mopsa kojeg sam već gledao kako planinari po Ravnoj gori, a sada i po petrovom Gvozdu te mogu, unatoč stereotipovima da to nisu psi nego genetski modificirane svinjice, povrditi da ovaj pas može više uzbrdo nego većina ljudi.
Na Internetima smo čitali da su vrata zatvorena i da se u spomenik ne smije. Vrata su otvorena, a za ovo potonje nismo do kraja sigurni. Netom prije nas, bila je ovdje skupina planinara, čuo sam ih iz unutrašnjosti spomenika, ali bili su već na odlasku, na svečanoj pisti, prilazu ovom velebnom spomeniku kada smo se mi ušuljali u zgradu kroz podrum. Fotografije će više reći nego riječi, ali ogromno je, betonsko je i sramota je da je takvo što zapušteno. Nisam mnogo bio uokolo, u inozemstvu, ali ovakvo što nikad nisam vidio. Ovakav spomenik, ne, ovakvo velebno zdanje koje se moglo i trebalo bi se bolje iskoristiti.
Na sekundu opet stajem: često se u našem malom planinarskom društvu (neslužbeni naziv: OŠJ - Ottomanovi Šumski Jebači) spominjalo da su te ploče, koje malo po-malo nestaju već odavno sa spomenika, skinuli Romi, to jest Cigani (tko već preferira koji naziv; naime, ja ne smatram riječ Cigan pogrdnom, ne u ovom sad kontekstu makar ćete prosječnog čovjeka često čuti kako je upravo na taj način koristi, pogotovo na sjeveru Rvacke gdje imamo dosta problema s njima, kako na ulici, tako i u institucijama). Međutim, tko zna točno tko je sve jamio ovdje mučki, ali ne isključuje se mogućnost da su ove "operacije" izvodili i lokalci. Tužno je to sve, siromašan je to kraj pa je donekle razumljivo. Samo jedan od dokaza da se od kulture, na ovaj način, živjeti ne može.
Moglo bi se raspravljati o samoj lokaciji pogibije posljednjeg hrvatskog kralja, ali i napomenuti da su Ugari, iako nesumnjivo bili odbijeni hrabrim hrvatskim napadačima/presretačima iz šume, zapravo odustali od potpunog osvajanja Hrvatske jer su ih napali Rusi i vražji Kumani (sam bog zna koliko Kumane ne vole oni koji su barem probali igrati videoigru Kingdom Come: Deliverance) te su stoga imali hitnije i bitnije stvari za riješiti. Čak i da nisu, dobro su prošli Pactom Conventom iz 1102. godine, kad je "čista" krv još jednom postala mutnija i kad je Hrvatsko Kraljevstvo postalo dijelom Ugarskog. No, i stare karte obilježavaju negdje ovdje mjesto naziva Kraljev grob. Za nas, i stanovnike ovog kraja kada bi se više iskoristio turistički (omražena mi je ta riječ jer me podsjeća na eksploataciju i devastaciju područja u pitanju, ali eto tako je) potencijal, to je sretna* prilika jer mnogi dolaze ovdje, osim vidjeti Bakićevu kreaciju, vidjeti upravo grobek gdje leži naš kralj.
Nakon prelaska petrogorskog Rubikona, ostaje nam samo još malo do mjesta gdje ćemo se okrijepiti. Lovački dom Muljava definitivno je stanica na kojoj trebate stati. Nakon planinarenja/hodanja kroz šumu od skoro 12 kilometara paše gotovo bilo što, a kamoli onda ovakva domaća kvaliteta. Treba ostaviti ljudima novac, imaju pod svojim nogama i u rukama pravo bogatstvo, a malo od toga zaista imaju. Jel to prednost ili nedostatak, o tome bi se moglo raspraviti te možda bolje to ostaviti za komentar sekciju. Dovoljno je možda za reći da ovdje mnogi dolaze probati njihove palačinke sa sirupom od šumskog voća i sladoledom. Vidjeli smo to na mnogim tanjurima. Također, ako ste karnivor, pripremaju svakakvu divljač, a postoje i opcije za vegetarijance, vegane i druge opredijeljene biljojede. Nije pristojno fotografirati, kao neki balavac za instagram ili "voki toki" kako moja mama kaže (Tik Tok), tuđe tanjure pa vam onda za kraj donosim samo sadržaj svojeg. Rižoto od povrća i šopska salata te polovica porcije prije spomenutih palačinki.
Bio je odličan dan! Bilo je odlično društvo! Zahvaljujem svojim suputnicima, dvonožnim i četveronožnim, na ukazanom povjerenju (u našu hrabrost i znanje aplikacija sa pametnih telefona - uzgred, samo da napomenem, iako na Internetu možete naći svašta, naše iskustvo je da su staze jako dobro markirane i teško ćete se izgubiti). Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez vas. Hvala i čitateljima te se čitamo nekom drugom vrlo uskorom prilikom :)
Post je objavljen 31.01.2022. u 08:46 sati.