Zimske priče solo igrača

18.12.2014.

Shvatim koliko je ovaj blog star kad se moram prisjetiti šifre koju ne koristim već odavno. Danas mi jednostavno ne bi palo na pamet da stavim takvu nekakvu kombinaciju za lozinku. Čini se da se jačina lozinke može upotrijebiti i protiv nas samih, u budućnosti.
Dotaknuo sam dno dna kad se neću sjetiti te lozinke. Govorio sam to i za jedan stari mail preko kojeg sam upoznao neke stare prijatelje, ali taj mail je nekako nestao kao što su i ljudi nestali. No, bez brige, nije ovo nešto patetično: došli su novi ljudi, nove face, nove priče. Ja, srećom, nisam jedan od onih kojima stvarno život stane, a najčešće su si sami za to krivi, naravno. Raspadne se društvo, ostavi ih djevojka ili žena, ostanu bez posla... nakon toga slijedi proces sebežaljenja iz kojeg nikad u biti ne izađu. No, ne izađu ni iz kuće. Ja sam tip koji izađe iz kuće, nekad teškom mukom, ali izađe. Nekad sam sebi moram jako dobro argumentirati zašto bih baš sad izašao i zašto baš to određeno mjesto na koje idem koje sadrži te određene ljude. Um filozofa ili um budale? U ovakvim stvarima vam razmišljanje može samo odmoći. Pripremljeni smo akademski za svakakve umne vratolomije, ali bolje da praktične stvari ostanu... pa, praktične. Neka vrsta patetike tek slijedi pa se onda fino zavežite i čvrsto se držite. Zašto imam potrebu da objašnjavam da je to sve relativno? Imam jer jest. Ljudi koji su u sretnim vezama, čak i neki od mojih prijatelja su u to ubrojeni, neće nikad razmišljati o tim stvarima. Ljudi od 25 godina koji rade na fakultetima, imaju djevojke i svoje stanove isto neće razmišljati o tome. Hoće li moj usamljeni prijatelj iz Poreča o tome razmišljati? Da, hoće. Hoće li svi usamljeni ljudi ovog svijeta o tome razmišljati kad kucne čas da treba ići na neki od brojnih dočeka Nove godine? Neki od njih će plakati pa neće ni razmišljati. Neki plaču već sad. Ja pišem.

Koji je moj cilj sad?
Ja ne želim uništiti zabavu onima koji se zabavljaju iako uvijek tako izgleda. Veća mi je želja ukazati, onima koji su trenutno 'nesretni', što je to točno, što ja smatram krivim u ponašanju određenih ljudi koji se ludo zabavljaju i, u svojim osjećajima ili drugim hirovima, više nisu ono što su bili. Još uvijek nisam dokučio rade li oni to namjerno ili je to jednostavno instinktivno. U ovom drugom slučaju ne možemo nikoga kriviti, ali nekako sumnjam da ljudi ne mogu izabrati kako će se ponašati.

Jednog od svojih, mogu reći, najboljih prijatelja nisam vidio par mjeseci. Možda to nekom ne bi bilo dugo, ali kad se napomene da smo se inače znali vidjeti barem svaka dva tjedna, to je dugo razdoblje. Zovem ga tu i tamo da se dogovorimo, ali je već par dogovora propalo "u zadnji čas" jer je nešto upalo i eto. U biti, vjerujem mu. Nešto je upalo, naravno. Samo mislim da nije upalo ono što se navodi kao razlog. Stup od ograde te ne želi vidjeti svaki tjedan i svaki vikend, ali osoba bi to mogla željeti. Sasvim slučajno (ili je to posve očito?), moj prijatelj ima djevojku već jedno vrijeme. Otprilike to vrijeme koliko se nismo vidjeli. Možda malo duže jer na početku veze ta neka magija (kako da to nazovem pobogu) nije bila toliko jaka.

Prije dva tjedna su moji dobri drugovi bili u mojoj palači užitaka. Slušali smo DMC-a, Bolt Throwera i Gandalfove recitacije pjesme Baby. Uobičajene stvari. U jednom trenutku, kad se pogled već pomalo zamutio, jedan od frendova je pitao: "Dečki? Gdje smo za novo leto?"
Nakon toga smo bili uronjeni u par trenutaka neugodne tišine. Jedan od prijatelja je tada odgovorio da je u Zagrebu. Drugi je spomenuo neki drugi grad - uglavnom, tamo gdje su njihove cure ili u slučaju ovog drugog, priležnice koje vole tu i tamo i s drugima leći. Ja sam rekao da sam otvoren za prijedloge, ali vidio sam da je i onaj koji je pitao odustao već prije, čuvši odgovore drugih dvaju prijatelja. To je tako ostalo visjeti i tako će i ostati. Sumnjam da će bilo tko opet spomenuti tu temu. Ja šutim.

Iskreno, neke od svojih prijatelja (jednog od najboljih i najstarijih prijatelja) nemam uopće snage pitati gdje će oni i što će jer se neću i u njih razočarati. Razočaran sam već i samom činjenicom da bi prijašnjih godina svi skočili već u 11. mjesecu da se dogovorimo gdje ćemo slaviti. Onda je bilo samo pitanje mjesta; kompjutori, hrana, piće i, naravno, ljudi koji će biti su bili već otpočetka u paketu. Prošle godine sam bio sa svojom djevojkom, ali samo zato jer su opet svi imali istu politiku i nitko nije bio spreman na kompromis. Moram priznati, i sam sam teško prihvaćao neke stvari u prošlosti pa tako i dan danas ne shvaćam zašto cure od mojih prijatelja (ili moje cure kad smo već kod toga) moraju biti na nečijem rođendanu. Mislim, znam kako ovo zvuči, ali mogu vam to i objasniti. Stvar je u tome da nitko nije isti kad pije s prijateljima i kad se otvoreno priča o muškim temama, ali i onim univerzalnim: politika, glazba, umjetnost... okej... filmovi, rap glazba, badass metal, crnci, političari iz prošlosti, pičke, a nekad i auti. Nekad ništa od toga osim pički, budimo iskreni barem ovdje. Kad su djevojke s nama, nikad takvih razgovora nema. Da ne govorim o tome da neke djevojke nazivaju neke prijatelje alkoholičarima i brane svojim dečkima kad treba nazdraviti za carski kabinet. Da ne govorim o tome da neki od mojih prijatelja ne vide dalje od svojeg nosa kad su s djevojkama. To je lijepo, priznajem, ali znate što nije? Pa to da oni samo glume jer bi ljubomorne kuje podivljale da im se jedna sekunda manje posveti nego što im se posvećuje. Najtužnije od svega; i stariji igrači potvrđuju te teorije. Otac od jednog od mojih prijatelja je jedini koji me podržao i, na čuđenje svog sina, rekao da govorim istinu. Nikad nije isto kad se muški sami zabavljaju i kad su s njima njihove djevojke, žene, milosnice... štogod. Vjerujem da je tako i s curama i ne vidim ništa loše u tome. Mi se ne miješamo vama, vi se nemojte nama.

No, postoji nešto što se naziva ljubav, iako je to dosta često samo posesivnost koja je izašla iz svake mogućnosti kontrole. Neki ljudi su jednostavno previše ozbiljno shvatili ljubavne priče kojima nas hrani Hollywood. Neki su čitali i ljubavne romane jer su prelijeni čitati nešto bolje kad sunčaju svoje guzice i nabiru seksi ten. Takvi onda umisle da moraju sve dijeliti sa svojim partnerima i misle da ih se sve tiče pa čak i moja pijana priča koju pričam svom frendu kad slušamo žestoki metal i smijemo se kao bonobo majmuni koji umaču svake 2 minute (iako seks traje par sekundi).

Govori mi se dosta često da ja ne kužim kako taj svijet odraslih funkcionira. Otac mi kaže da je to sasvim prirodni tok događaja: sad imaju cure, završit će faks (iako svi kasne kao menstruacija nekih prokletih mjeseci), zaposlit će se, naći mjesto stanovanja i nakon toga slijedi proizvodnja potomaka. Vjerujem da postoji određeni biološki uvjetovani nagon koji nas tjera da to tako radimo, ali na to ja odgovaram: takvi ljudi su si sami krivi. Dosta često sreća iz tog tzv. "odraslog života" ne traje baš dugo. Činjenicu da se većina brakova danas raspada neću spominjati. Neću biti donositelj loših vijesti, ali pa zar se vama ne čini da možda onda nešto u tom našem patternu ne valja? Zamka u koju mnogi zapadaju, nastaje baš u ovom trenutku koji mene sad trenutno muči. Trivijalni problem poput: nemam svoje najbolje prijatelje s kojima bih rado slavio Novu godinu zapravo postaje JAKO VELIKI budući problem za moje prijatelje. Ne, ne kažem da će sve veze svih mojih prijatelja propasti, ja samo kažem da je statistički šansa jako velika. I ne, neću im onda to jednog dana spominjati i reći onu famoznu: "Told you so!"

Ima jako puno self help referenci za koje se ljudi drže: "Nikad nemoj žaliti za onim što je bilo.", "Bilo je onako kako je trebalo biti.". Dobro, ako vi želite to tako, okej. Možda je istina da čovjek na neke stvari ne može utjecati, ali nije istina da ne može na ništa utjecati. Prijatelj koji nađe djevojku pa se više nikad s tobom ne vidi i nije baš neki prijatelj kako se čini. Ako sam ja nezreo jer ne želim onaj gore navedeni pattern (posao, cura, stan, djeca) onda ipak moram i ukazati na to da nisu ni baš zreli oni koji misle da ne postoji privatnost i da ne postoji jedna sfera u koju partneri ne bi trebali ulaziti. Ja sam možda trenutno sam, ali nisam uvijek bio sam. Dapače, mislim da sam proteklih 10 godina bio manje sam nego s nekim. Jednostavno nakon nekog vremena i iskustva shvatiš da za svakog čovjeka postoji određena vjerojatnost da ode i da jednom neće biti za tebe tu. Svi na kraju možda i odu, ali prijatelj je jednostavno više na ljestvici ne-napuštanja nego partner i to je sve.

Kao što sam i prije rekao, moj cilj je samo ukazati na problematičnost nestajanja u zemlju jednom kad nađeš partnera. Postoje neki ljudi koje ostavljaš iza sebe. Dodatno mi je teško jer sam viđao već situacije u kojima netko radi djevojke odjebe sve na svijetu pa onda kasnije plače i žali se: nemam nikoga. Sve sam odjebao kad sam bio s njom! Teško mi je kad vidim da ljudi ponavljaju istu grešku iznova.

Pisao sam ovo samo zato jer se nekako bojim da će moji prijatelji koji su trenutno sami, postati isti onakvi kao onaj jedan navedeni. Ili je to naš modus operandi ili su svi ludi. Međutim, po dosadašnjem iskustvu, moglo bi biti da jednostavno ljudi samo rade ono što svi rade - obrazac (pattern). On s vremenom postane tako jak da više ni razum ne pomogne. To je ono što mi radimo. To svi rade. To je naša tradicija.

Well... we got a problem here.

Oznake: Soliranje, Doček, nova godina, prijatelji, partneri

Zijevajući čovjek

04.12.2014.

Iskoristio sam si sad fora naslov za post, a imam neki osjećaj da neću ništa posebno napisati.
Zahladilo je i ljudi poput mene tendiraju se povući u tople jazbine. Dok bi bilo moguće da spavam zimski san, iskoristio bih to.
Ipak, čovjek sam, neka oslabljena forma prave životinje i moram sudjelovati u raznim festivalima i običajima koji uskoro dolaze.
Istina je, nekad se ima koristi od toga. Pretrpiš malo vidjeti neke ljude koje dugo nisi vidio, ali djed i baka znaju iskeširati nešto love pa se onda to uloži u nove činele ili 32" monitor. Nije to, na kraju krajeva, ni tako loše. Osjećam se kao ona vip reklama u kojoj početak školske godine nije loš za mlade školarce jer će dobiti nove mobitele i eyepadove i slično.

Ljudi su mislili da sam mrtav, ali nažalost, nisam. U biti nemam što pametno za napisati jer trošim svoju inspiraciju trenutno na stvaranje prvog albuma s bendom pa sve što razmišljam ili stvaram ide tamo. U zadnje vrijeme sam se i opet počeo baviti (teorijski samo, iako sam imao jedan poziv na star party na Sljemenu) svojom dragom astronomijom. Počeo sam opet slušati radio i smanjio generacijski jaz između djeda i samog sebe.

Osim Andromede svakog utorka, bilo je i dosta zanimljivih predavanja u zadnje vrijeme ili sam ih samo ugledao jer sam ih počeo tražiti. Mjesec astronautike u Varaždinu; mislim da mi je prijatelj rekao da smo bili i u lokalnim novinama. Pa dobro je to, malo publiciteta na pravim stvarima ne škodi. Ovaj tjedan na bioetičkom utorku na filozofskom fakultetu je bilo predavanje pod naslovom: Kolonizacija svemira. Moj kolega radi na sf romanu pa su nam dobro došle svakakve ideje, ali i pogled fizike na sve to skupa - uvijek treba sačuvati određenu dozu objektivnosti u vezi sanjarija pa je zato prirodna znanost najljepši alat za to. Danas predavanje o Tolkienu u novoj akropoli pa ono... vidjet ćemo kako naša lokalna sredina stoji s takvim događajima. Izlaze li iz kuća iz nekog drugog razloga osim kupovanja poklona za svoje bližnje. Nekako mi lijepo za vidjeti starije ljude koji dođu na takva predavanja i prate ga pozorno skoro kao mala djeca koju sve zanima. Ako ću i ja biti takav kao starac, a namjeravam baš to, želim biti tako inkvizicijski nastrojen i u tim, posljednjim danima svog života. Iako zvuči ofucano, nema ničeg boljeg od novih saznanja i širenja vidika. Imao sam jednom davno ideal/moto koji je glasio otprilike ovako:

"Svaka stranica koju pročitaš nešto znači. Svaka stranica koju pročitaš je jedan korak bliže tvom cilju."

I čini mi se da nisam bio u krivu. Naravno, zavisi što nam je cilj, ali eto, moj uključuje čitanje svakakve literature.
Malo stvari daje taj osjećaj koji postižemo kad pričaju dvije načitane osobe. Razgovor dobi dubinu koju, nažalost (ili na sreću za akademsku zajednicu?), nema jedan razgovor između prosječnih ljudi. Ne mislim nikog uvrijediti, samo je činjenica da dubina ima svoj zamah tamo gdje nema potrebe za teškim radom da bi se preživjelo. To su čak i stari Grci znali (schole), a to vrijedi i danas.

Ubrzava nam se život. Kultura čitanja ostaje samo među čudacima i starijima koji nisu odrasli u fast food culture vremenu.
No, da ne popujem previše, iako će mi to kad tad biti posao, mene više brine kako izabrati supstancijalnu literaturu. Obično se dogodi da na 15 loših knjiga dođe jedna odlična, ali to opet ovisi o tome s kim se družite i tko vam predlaže literaturu koju čitate.
Život je prekratak, a knjiga je toliko da ti srce stane. A onda se opet sjetim svemira i njegove veličine. Nadam se slijetanju na Mars (ali ne u sklopu onog apsurdnog reality showa - iako moram priznati da bi bilo zanimljivo gledati kako bi to bilo da ljudi umru pred kamerama. Ako vas ova izjava uznemirava ili imate neke sumnje u vezi mog morala, moj odgovor je: pa što? Ljudi danas gledaju druge ljude kad rade bilo što; gledate seks na reality showu, svađe, tučnjave, svi mi znamo da želite i grand prize, a to je u ovom slučaju smrt) još tokom mog života. Možda i eksploziju Betelgeusea pa da doživimo svi skupa zadnje dane na ovom planetu :)

Oznake: medvjed, zimski san

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>