"Čovjek stalno u gleda u ništa i zbog toga nastaje religija. Da popuni prazno mjesto i da se čovjek spasi. Da si olakša stvari."

Sviđa mi se teorija da smo manjkava bića i da smo rođeni nesposobniji od ostalih živih bića. Godina dana duže u maternici?
Razvijanje jezika i svijet simbola kao sredstvo za odterećenje?
Zatajenje instinkata i nastajanje kulture? Možda ipak ne postoji "prirodni čovjek", čovjek koji je izvan kulture?
Da postoji, on bi definitivno trebao biti drugačije rođen. Boljim motoričkim sposobnostima i bolje prilagođen okolini? Ima li čovjek uopće okolinu? Životinje imaju svoju okolinu i njihov bitak je komplementaran i poklapa se sa njihovom okolinom. To nam omogućava da istražimo životinje proučavajući njihovu okolinu.

Čovjek umjesto "okoline" i prirode ima kulturu. On se u njoj bolje osjeća nego u "okolini" odnosno prirodi. On je zaštićen u kulturi. Kultura je uspjela zahvaljujući djelatnom znanju ovladati prirodom. Možda se i zato govori da ne postoji prirodan čovjek? On je nekad morao biti prirodan. Darwin ne može toliko biti u krivu.

Doduše, bolje bi bilo da promislimo što učiniti u stanju u kojem se nalazimo nego da žalimo za vječno prošlim ili možda čak i nepostojećim? Kakav moral će zaustaviti "kulturnog" čovjeka da ne konzumira sve oko sebe? Koja sila i kakva energija je za takvo što potrebna? Gdje je granica? Tko postavlja granice? Kako zaustaviti "kulturu" da ne konzumira samu sebe?

Vraćanje k prirodi je samo romantičarski san. Špilja je sad tisućama godina daleko. Približavanje prirodi?
Što ja osobno mogu učiniti da poboljšam ovaj svijet? Čistiti samo svoj prag ili čistiti i drugima pragove?
Naučiti druge da očiste sami svoj prag?

Što ako je "kultura" najveća moguća laž? Što ako lažemo sami sebi? Možda me ove sve teorije pokušavaju samo uljuljkati u idejni san. "Kultura" mi pokušava pomoći? Ona me odterećuje? Hvala na pomoći, ali odbijam. Ako prihvatim činjenice kao dane bez da pokušam sam nešto izvesti i živjeti drugačije onda sam samo još jedna budala u nizu koja ne koristi svoju glavu.


Majka kultura mi šapće uvijek: "Go back to sleep..."

Misli poput onih gore su moja budilica.

*Navijam ju na najranije moguće i stavljam zidarske antibučne "slušalice"*

Ipak su se od nekud stvorili novci. Tako je ponekad sa svemirom. Počnu dolaziti iz vedra neba. Ni oblačka nema.
Većinom je to novac od stipendija, nešto je i iz vlastitog džepa. Znao sam ja da će se nešto naći.
Sad ide za Kanadu, a ja ostajem ovdje. Ja sam više osoba koja voli imati čvrstu bazu, ali lutati slobodno koliko želi.
Svijet je moj dom, ali je ipak samo jedno "doma".
Čujemo se preko maila, telefon je jednostavno preskup. Postoje i web camovi i takve stvari za veze na daljinu.
Ona sad uči na najboljem mogućem sveučilištu na svijetu za ostvariti svoje snove. Ja ju podržavam.
Čovjek uvijek treba ganjati svoje snove koliko god to ponekad bilo teško. Kad se ovakva prilika ukaže samo budala bi ju propustila, razumijem ja to.
Nema to veze s konvencionalnim "ostaviti", "napustiti", "otići". Ovo je nešto sasvim drugo i ljubav pušta.
Uostalom, kakav bi čovjek morao biti da kaže: "Ne, ostani!" ?
Kaže da će se vratiti, ali tamo su i najbolje prilike za posao i najbolje moguće plaće u njezinoj struci. Neke države su bogatije, neke su siromašnije. Ova zasigurno jest bogata. Tamo idu samo najbolji. Ispod svog čeličnog oklopa koji se raspada, mogu reći da sam ponosan. Ionako smo oduvijek znali da je najbolja. Bilo je pitanje vremena.
Kaže da baš nema puno prijatelja. Uči cijeli dan i noć i tako joj je najbolje. Kaže mi da joj falim. Iako znam da nema vremena misliti na nekog koga je ostavila iza sebe, vjerujem joj. Uostalom i ona meni fali. Bolje da nisam sam u "faljenju".
Ne spominjem više veze i dečke i to. Znam da dok smo bili skupa ovdje da je to sve bilo kroz zezanciju, ali sada više ne mogu kontrolirati ništa. Općenito ne volim kontrolu nad drugima. Ljudi rade što žele. Ti im samo moraš pomoći u razvoju ako je to moguće. Kaže da nema nikog i da voli samo mene. Zvuči hladno preko maila, ali ipak se osjeća malo topline.
Ima dečki na sveučilištu. Svi su uspješni i dobro obrazovani. Jedni od najboljih mladih nada koje postoje. Čini se da će sad moji strahovi iz zezancije doći na pravi test.
Dolazi možda preko ljeta kod kuće. Nije još sigurna jer imaju preko ljeta neke kreativne radionice, kampuse i slično.
Ja sam ovdje. Čekam da se vrati... kad god to bilo.


"Daleko od očiju, daleko od srca." ?

Razmišljao sam. U zadnje vrijeme ni ne pišem nešto što bi bilo za nekoga ili barem ne za širu publiku.
Ovo mjesto je zapravo usamljeno i tako mi odgovara.

Pišem samom sebi, ali što da kažem samom sebi?
Lako je drugima govoriti što da rade i što je kod njih krivo, ali kad dođem do sebe samog nastaje tišina.
Stvar je vjerojatno u samom čovjeku. Netko si lakše kaže neke stvari, netko drugi teže.

Razmišljao sam i o samom pojmu bloga. Što je zapravo to?
Moderan način pisanja dnevnika? Previše je ovo sve javno da bi netko pisao svoje intimnosti ovdje.
Uostalom, može li nekakvo moderno user friendly sučelje zamijeniti fini stari papir i debele korice na pravom, faktičkom/materijalnom dnevniku? Zavisi opet koje su čovjekove preferencije. Nikad nisam pisao takav dnevnik jer mislim da bi više pisao nego živio. Odlučio sam ipak zasad više toga proživjeti nego zapisati.

Tu i tamo sam znao zapisati put neke naše avanture s biciklima ili pješke ili planinskim putevima. To mi se i najviše sviđalo kad sam pisao. Putopisi su čini se moja stvar ovdje iako je i previše apologija za ovo i ono ovdje bilo.
Tužna je to svojta koja samo nešto razmišlja i premeće po glavi. I ne samo to, nego ni ne žive dugo.
Takvi ljudi traže opravdanja za svaku svoju misao. Logos je u redu, ali logos može postati noćna mora za neumjerenog čovjeka.
Iako, i ja pričam svašta. U današnjem svijetu pogotovo, čovjeku može bilo što postati noćna mora. Neumjerenom čovjeku više nego drugima.

Moji ideali su se promijenili. Čovjek mora naći svoj mir. Naći će ga samo iznutra. Prije sam se pokušavao nevin boriti s demonima vanjskog svijeta i činilo mi se da ih pobjeđujem. Onda je vrijeme učinilo svoje i shvatio sam da nisam pobijedio nikog nego sam samo sebe zavaravao. Revolucija nije stvar vanjskog svijeta, kako bi većina (borbenih i strastvenih) ljudi to danas htjela, ona je stvar unutarnjeg svijeta i naših pogleda prema van. Stvari se počinju mijenjati kad um počne drugačije funkcionirati. Dali su nam obrasce koji su krivi i to nikad neću poreći, ali svi koji su nesretni i pate su si zapravo najviše i sami krivi. Unatoč tomu, mi ljudi smo poznati po prebacivanju loptice na drugu stranu. Čak i onda kad znamo da bi bilo najbolje da priznamo svoje greške. Da smo iskreni sami sa sobom ne bi bilo laži ni među nama. Ako imamo moć stvarati svoj svijet (ili ga barem sukreirati) onda je jasno kao dan tko je kriv za našu nesreću. Ljudi se te pomisli boje jer kad tako pogledaju stvari više ne mogu okrivljavati nikog drugog za svoje probleme i nesreću. Mogu jedino pogledati u zrcalo i reći: "Što si to radim?"

Tek s promijenjenim umom, isto tako izvježbanim tijelom (što dolazi jedno za drugim!) možemo zakoračiti preko praga svojeg postojanja i probati pomoći drugim ljudima, voditi vanjske revolucije i unositi promjene u ovaj svijet.


"Tko nosi nemir u sebi, unosit će ga i u svijet.
Pomogni sebi da bi bio sposoban pomoći drugima."

Razina vode se uvijek spušta i raste.
Na nama je samo da se na vrijeme naučimo plivati,
i uvijek držimo glavu visoko.

Nekima to uspijeva.
Oni se smatraju dobrim plivačima.
Ostali koji ne znaju plivati,
potonu.




...a neki koji su dovoljno bili pod vodom,
razviju škrge.





F*** off mother culture!

Ne želim više pisati ništa o tome kako je ovo sve zamrlo jer možda čak ni nije.
Ljudi bi mogli i dalje nešto pisati pa da njih koji pišu ne povrijedim, više neću pisati da je blog mrtav.

Možda bi prije netko mogao reći da sam ja mrtav?

Ne, zapravo sam življi nego ikad. Najbolje je kad je čovjek najživlji u sadašnjosti, a ne u prošlosti ili čak budućnosti. Propuštaš svašta kad se baviš samo onim što je bilo ili onim što bude.


Prije nisam ni shvaćao da imam blog jer mi je pisanje na njemu bilo normalno. Imalo je pisanje svoj evolucijski tijek, ali sjećam se još sad da se stalno nešto imalo za napisati.
Sad isto ne shvaćam više da imam blog, ali sad je to iz drugih razloga. Čini se da više ne pišem blog. Nemam što za napisati?
Sve što i imam za napisati završi negdje u nekom word fileu i čeka pod my documents neka vremena kada će netko to čitati.
Nestala je nadobudnost? Vjerojatno.


Ono što ne smijem zaboraviti je koliko ipak ovaj blog vrijedi pa makar čak i većinu vremena stajao i skupljao prašinu.
Ovaj blog je zaslužan za mnogo stvari. Izgleda kao da je to hrpa riječi, koje čak i sve skupa nametane jedna na drugu nemaju smisla.
Ipak, ovaj blog je napravio puno stvari za mene. Možda čak i onu najbolju koja mi se ikad mogla dogoditi i dogodila se.