Razmišljao sam. U zadnje vrijeme ni ne pišem nešto što bi bilo za nekoga ili barem ne za širu publiku.
Ovo mjesto je zapravo usamljeno i tako mi odgovara.
Pišem samom sebi, ali što da kažem samom sebi?
Lako je drugima govoriti što da rade i što je kod njih krivo, ali kad dođem do sebe samog nastaje tišina.
Stvar je vjerojatno u samom čovjeku. Netko si lakše kaže neke stvari, netko drugi teže.
Razmišljao sam i o samom pojmu bloga. Što je zapravo to?
Moderan način pisanja dnevnika? Previše je ovo sve javno da bi netko pisao svoje intimnosti ovdje.
Uostalom, može li nekakvo moderno user friendly sučelje zamijeniti fini stari papir i debele korice na pravom, faktičkom/materijalnom dnevniku? Zavisi opet koje su čovjekove preferencije. Nikad nisam pisao takav dnevnik jer mislim da bi više pisao nego živio. Odlučio sam ipak zasad više toga proživjeti nego zapisati.
Tu i tamo sam znao zapisati put neke naše avanture s biciklima ili pješke ili planinskim putevima. To mi se i najviše sviđalo kad sam pisao. Putopisi su čini se moja stvar ovdje iako je i previše apologija za ovo i ono ovdje bilo.
Tužna je to svojta koja samo nešto razmišlja i premeće po glavi. I ne samo to, nego ni ne žive dugo.
Takvi ljudi traže opravdanja za svaku svoju misao. Logos je u redu, ali logos može postati noćna mora za neumjerenog čovjeka.
Iako, i ja pričam svašta. U današnjem svijetu pogotovo, čovjeku može bilo što postati noćna mora. Neumjerenom čovjeku više nego drugima.
Moji ideali su se promijenili. Čovjek mora naći svoj mir. Naći će ga samo iznutra. Prije sam se pokušavao nevin boriti s demonima vanjskog svijeta i činilo mi se da ih pobjeđujem. Onda je vrijeme učinilo svoje i shvatio sam da nisam pobijedio nikog nego sam samo sebe zavaravao. Revolucija nije stvar vanjskog svijeta, kako bi većina (borbenih i strastvenih) ljudi to danas htjela, ona je stvar unutarnjeg svijeta i naših pogleda prema van. Stvari se počinju mijenjati kad um počne drugačije funkcionirati. Dali su nam obrasce koji su krivi i to nikad neću poreći, ali svi koji su nesretni i pate su si zapravo najviše i sami krivi. Unatoč tomu, mi ljudi smo poznati po prebacivanju loptice na drugu stranu. Čak i onda kad znamo da bi bilo najbolje da priznamo svoje greške. Da smo iskreni sami sa sobom ne bi bilo laži ni među nama. Ako imamo moć stvarati svoj svijet (ili ga barem sukreirati) onda je jasno kao dan tko je kriv za našu nesreću. Ljudi se te pomisli boje jer kad tako pogledaju stvari više ne mogu okrivljavati nikog drugog za svoje probleme i nesreću. Mogu jedino pogledati u zrcalo i reći: "Što si to radim?"
Tek s promijenjenim umom, isto tako izvježbanim tijelom (što dolazi jedno za drugim!) možemo zakoračiti preko praga svojeg postojanja i probati pomoći drugim ljudima, voditi vanjske revolucije i unositi promjene u ovaj svijet.
"Tko nosi nemir u sebi, unosit će ga i u svijet.
Pomogni sebi da bi bio sposoban pomoći drugima."
Post je objavljen 18.09.2011. u 09:45 sati.