Ne želim više pisati ništa o tome kako je ovo sve zamrlo jer možda čak ni nije.
Ljudi bi mogli i dalje nešto pisati pa da njih koji pišu ne povrijedim, više neću pisati da je blog mrtav.
Možda bi prije netko mogao reći da sam ja mrtav?
Ne, zapravo sam življi nego ikad. Najbolje je kad je čovjek najživlji u sadašnjosti, a ne u prošlosti ili čak budućnosti. Propuštaš svašta kad se baviš samo onim što je bilo ili onim što bude.
Prije nisam ni shvaćao da imam blog jer mi je pisanje na njemu bilo normalno. Imalo je pisanje svoj evolucijski tijek, ali sjećam se još sad da se stalno nešto imalo za napisati.
Sad isto ne shvaćam više da imam blog, ali sad je to iz drugih razloga. Čini se da više ne pišem blog. Nemam što za napisati?
Sve što i imam za napisati završi negdje u nekom word fileu i čeka pod my documents neka vremena kada će netko to čitati.
Nestala je nadobudnost? Vjerojatno.
Ono što ne smijem zaboraviti je koliko ipak ovaj blog vrijedi pa makar čak i većinu vremena stajao i skupljao prašinu.
Ovaj blog je zaslužan za mnogo stvari. Izgleda kao da je to hrpa riječi, koje čak i sve skupa nametane jedna na drugu nemaju smisla.
Ipak, ovaj blog je napravio puno stvari za mene. Možda čak i onu najbolju koja mi se ikad mogla dogoditi i dogodila se.
Post je objavljen 13.09.2011. u 14:58 sati.