Bilo je to već prije kada smo hodali po kiši kući nakon subotnjih izlazaka.Slušali smo svoje mp3-e i razmišljali o svačemu: životu, ljubavi, budućnosti...
Znali smo malo i tek smo učili.Znali smo da ćemo se jednog dana osvrnuti na to što je bilo i misliti da je to bio samo početak.Možda je i bio ali nismo znali da ćemo i sada misliti isto.Očekivali smo promjene ali duboko u sebi smo znali da ćemo ostati isti.
Danas slušamo isti mp3.Hodamo po onoj istoj kiši.Svemir se malo izmjenio ali to je za njegove proporcije i vrijeme malo.On se mijenja a mi smo ostali isti.

Postoje mjesta na kojima se manje osjećate doma i postoje mjesta na kojima se više osjećate doma.Postoje ljudi s kojima ste lakše ono što jeste i postoje oni drugi sa kojima ste teže ono što jeste.To je nepobitna činjenica koju smo iskusili svi.

Spuštam se stepenicama dolje u veliku prostoriju.Prolazim pokraj zida na kojem je zrcalo.Bacam pogled kako to obično činim kada tuda prolazim.Mrak je i čuje se zvuk bass gitare...pa onda malo električne gitare..pa neki zagubljeni udarac po čineli ili dobošu.Već dok ulazim lagano se smješkam.Pozdravljam ljude koje poznam..pa čak i one koje ne znam najbolje.Osjećam nešto..drugačije.Osjećam kao da mi je mjesto ovdje.Deremo se..plješćemo..prisjećam se prijašnjih trenutaka ovdje.
S druge strane nakon ulaska u zadimljeni prostor obližnjeg kafića skoro mi se zavrti pred očima i već prije nego što ulazim slijedeći svog dobrog prijatelja pomišljam: "Hej!Osjećaš šta?"
Naravno da osjećam.Ne volim labelirati nikoga niti volim kad drugi labeliraju mene(iako se to često događa) ali ovo jednostavno ne može biti istina.Ljudi bacaju pogled i vidim negativne znakove.Oni koji me ne poznaju se pitaju što radim ja ili bilo tko takav ovdje..Oni koji me poznaju(iz daleke prošlosti ili iz bliske sadašnjosti*) vrte glavama.

Neki kažu da je to onako kako se odrasli ponašaju(ne mislim na to da labeliraju i stavljaju etikete na druge nego mislim na takva mjesta..ljude koji tamo odlaze..) i iskreno ako je to istina,ja ne želim odrasti.
Ne želim biti Petar Pan svoje generacije,samo želim ne postati tup i ukalupljen. Kažu da su djeca najbolji filozofi jer se svemu dive i o svemu nešto ispituju,propituju. Ne želim se prestati diviti. Neka se svemir mijenja i dalje a ja neka ostanem isti.
Još jedna karakteristika je da ljudi mogu govoriti bilo što ali mene neće biti briga.
Nije to zato jer sam bezosjećajan ili ravnodušan prema svemu ili nije to moj pokušaj dokaza da meni nitko ne treba.
Jednostavno,čovjek bi umro odavno kad bi se okretao za riječima svih onih koji nam nešto dobacuju a najčešće ne žele ništa dobro. Drugi stadij toga je mogućnost ostavljanja drugih iza nas. Ali to je već neka druga priča za neku čisto drugu priliku.

Ako se na nečemu nakupi prašina i to izvana izgleda drugačije,da li ta prašina mijenja bit onoga na čemu leži? Da li je unutrašnjost toga promijenjena?
Čisto sumnjam.

*bliska sadašnjost - (gledano sa stajališta SADA) sadašnjost prije par sekundi,minuta,nekih malo dužih vremenskih intervala koje bi se još uvijek moglo svrstati pod pojam "prije par trenutaka".