Pitam se dali ćemo ljubavi ikada biti sretni?

Kako je to biti ne shvaćen od ljubavi i kako je jak taj osjećaj da uvijek plivamo protiv svega?

Kako zapravo boli sve to skupa..
Čudim se ponekad što sam živ..
Izmjenjen sam vremenom i zubom patnje..

Tiješim sebe i svoje izmučeno srce sa tim da svaka patnja ima nekog smisla al kad se svaki drugi trenutak taj smisao zavuče u neku dalju,nedohvaltljivu spilju do koje moje ruke ne mogu dosegnuti...

Pitam se ljubavi..hoćemo li biti ikad sretni onako kako je znalo biti?



"Više voliš mene nego tog debila.."