Moja zastava još uvijek visoko iznad moje glave.Vijori se na vjetru kao i moje srce nekad davno u harmoniji ljubavi.
Neki bi rekli da su vjetrovi koji vijore zastave češći od ljubavne harmonije oko nas ali..samo iskusni znaju da je ljubav svugdje i da ju mi samo trebamo ugledati.

Tužan i ranjen stojim ovdje..ranjen nečim puno gorim od oštrice neke strijele koja bi doletjela iz nekog nepoznatog smjera..
Ranjen nematerijalnim..ali zašto uopće to govorim?Ja sam taj koji zna da je ovo samo plaćanje duga..i ništa više.
Teško je plaćati dug suzama al nekad nema druge..Ma briga me,neka drugi vide moje suze i neka se smiju ako žele ili plaču sa mnom..

Trebam duhovnu hranu..Zato i sjedam pod obližnje stablo i odmaram i svoje tijelo i duh..
Nastavit ću u mislima..A kasnije me čeka opet ta ista prašnjava cesta..Znam da me možda čekaju iste situacije samo malo drugačije i izokrenute ali..osjećam neku radost kad krećem..
..zbilja..

...Volim život...