-Misliš li da itko treba takvu pomoć?- zavapio sam gledajući majku u oči.

Nebo je, priznajem i vama i sam sebi, poprimilo nekakvu čudnu boju ovih dana. Ili je i to jedna od onih svih iluzija na koje su me upozorili prije nego sam stupio u ovo u čemu sam sad. Mislim da je počelo prije pola godine. Moje duševno izumiranje. Pod tim nebom koje više nije izgledalo isto. Zapravo ništa više nije izgledalo onako kako je nekada znalo.
Gledao sam kako se boje pretaču u nešto što mnogi drugi nisu mogli vidjeti.
Mislim da umišljam stvari…

Bol oko mene je nepodnošljiva. Uvijek su mi govorili da previše suosjećam s ljudima i da ću patiti zbog toga. Nisam se obazirao na to kao ni na milijun drugih stvari o kojima su mi pričali. Uvijek su me tretirali kao vojnika. Al ne onakvoga koji uzme pušku u ruku i ubija na fizički način nego na onaj drugi… gori način.
Moje riječi su oduvijek bili bodež. Mogao sam uništiti mnogo snova, želja i nada jednom jedinom, dobro plasiranom, rečenicom. I radio sam to… pokušaji da napravim dobro su se pretakali u nešto što su svi drugi projicirali kao loše. Kasnije sam i sam shvatio koliko je grešaka iza mene. Nisam ni slutio koliko će ih još biti…

* * *

Danas smo bili na proslavi u bolnici jer smo mi volonteri obavili dobar posao.Mogu reći da sam ponosan na sebe i na sve svoje prijatelje volontere. Prvi dan proljeća je obilježen lijepim stvarima ali nažalost ne i lijepim vremenom.

Isto tako sjetio sam se da u današnje vrijeme roditelji ne tretiraju svoju djecu onako kako bi trebali...
Mnoga djeca ne odrastaju u uvjetima u kojima bi trebali...
Možda je i to razlog tolikom nasilju koje je postalo nažalost sveprisutno...

Peace ljudi...and remember... better to love than to hate...