Ovaj dan...Valentinovo je i svi bi trebali biti sretni i optimistični ali...
Kunem se da sam danas vidio više ljudi koji su plakali i imali tužne izraze na licu nego onih koji su istinski bili sretni...Samo sam prolazio pokraj njih i gledao tu svu tugu...Bilo je dobrih momenata...Neke od prijatelja sam čak zagrlio i dao im podršku kad su je trebali...Shvatio sam možda koliko mi vi svi oko mene značite...

Upalio sam svoj mp3 da bi lakše podnio te sve izraze lica i razočaranja...muzika mi pomaže u takvim trenucima ali svejedno ono što oči vide i što osjećam ne mogu zanemariti...još uvijek se osjećao tupi zvuk u zraku i nekakva tuga kojoj nisam vidio kraja...

Pokupljao sam tragove optimizma šetajući po hodniku moje škole i razmišljajući o stvarima o kojim i inače razmišljam...al taj dan...taj dan je nekako djelovao na moja razmišljanja i pogled na sve to...
"Tako rizično"-pomislio sam... "Igra koju svi želimo igrati a na kraju smo mi ti koji izađu sa ožiljcima."

Moje misli su naglo letjele i odlučio sam ne misliti na iskustva(ožiljke) koje sam pokupio po putu ovamo...
U tom tupom jutru koje je izgledalo beskrajno,shvatio sam da treba biti strpljiv...treba čekati vrijeme...
Treba stati i razmisliti...osjetiti onda kad je to potrebno,a odustati i duhovno predati neke stvari koje nisu potrebne i kojima bi mogli povrijediti sebe,a i što je najvažnije,sve oko sebe...

Dosta mi je te boli i razočaranja i u tom trenutku sam odlučio da neću sudjelovati u dijeljenju toga svega...Čekati ću trenutak...čekati možda ono što neki zovu...

...ljubav...