Baš sam razmišljao danas o nečemu...
Svijet je postao tako čudan...doista čudan...

Osjećam kao da je popločan kutijama za jaja i ona su poslagana po cijelom svijetu...
Ljudi samo čekaju da netko malo jače nagazi i da pukne...A neki čak i pogurnu druge da zaglibe malo jače i ispod njih pukne i nastane rupa...

Ali ne nastane rupa u prostoru već u njihovim srcima...Ona ostaju hladna i tamna...
I pitam se dali je možda ovo vrijeme kad bi trebala naša srca biti tamna...
Nije li vrijeme konačno da zavlada veselje i nekakve boje u našim srcima?

Stvari se događaju kako se događaju...neki vele da imaju neki tok i da sve na ovom svijetu ima svoj tok i predviđeno je tako...
Što možemo drugo nego...krenuti nekim mirnijim stopama...krenuti putem koji je popločan svijetlom i dobrim stvarima...?

Još jedan način je da možda probamo hodati opreznije...Manje zgaženih stvari bi bilo...